Bruno Kragić: 'Kino gubi snagu još od šezdesetih, no dobri filmovi mogu se gledati i iz kreveta na laptopu'

Francuski novi val jedan je od najvažnijih pravaca u povijesti filma, pokret koji je oslobodio i okrenuo naglavačke jezik filmske umjetnosti, unijevši brojne formalističke i narativne inovacije, i koji je na prvo mjesto stavio redatelja i njegovo autorstvo nad filmom, a ovih tjedana filmoljupci će u Zadru moći pogledati neke od najvažnijih naslova tog revolucionarnog filmskog pokreta.

U suradnji s kinotekom Zlatna vrata, uz podršku Francuskog instituta u Hrvatskoj i mk2 Filma, Kino Zona od 25. siječnja do 27. veljače donosi ciklus kanonskih ostvarenja francuskog novog vala. Na rasporedu će se tako naći Do posljednjeg daha (Jean-Luc Godard), Cléo od 5 do 7 (Agnès Varda), 400 udaraca (François Truffaut), Hiroshima, ljubavi moja (Alain Resnais), Pariz nam pripada (Jacques Rivette) te Cherbourški kišobrani (Jacques Demy), sve redom filmovi čiji je utjecaj i danas vidljiv.

Kao svojevrsni uvod i najava ciklusa prikazan je film Novi val, posljednji naslov slavnog američkog redatelja Richarda Linkletera (Prije svitanja, Prije ponoći, Prije sumraka, Odrastanje) u kojem donosi kompletnu priču iza i ispred kamere o nastanku možda i najvažnijeg europskog filma 20. stoljeća Do posljednjeg daha. Glavne uloge u filmu pripale su relativno nepoznatim glumcima, pa tako slavnog redatelja Godarda glumi Guillaume Marbeck, koji je do nedavno radio uglavnom kao fotograf i model, Aubry Dullin utjelovio je jednog od najvećih francuskih glumaca Jeana-Paula Belmonda, dok slavnu glumicu Jean Seberg igra Zoey Deutch.

Novi val (Richard Linkleter)

Simbol novog vala

Povodom početka prikazivanja ciklusa francuskog novog vala u Kino Zoni razgovarali smo s Brunom Kragićem, glavnim ravnateljem Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža”, filmologom i stalnim suradnikom HRT-ove filmske emisije Posebni dodaci, koji je nedavno, zajedno s filmologom Tomislavom Brlekom, gostovao i na zadarskoj premijeri Linkleterovog novog filma.

Nedavno ste gostovali u Zadru na projekciji filma Novi val redatelja Richarda Linklatera, koji je poslužio kao najava Ciklusa francuskog novog vala u Kino Zoni. Kakav je bio vaš osobni dojam tog filma? Kako biste smjestili Novi val unutar Linklaterova opusa? Je li riječ prije svega o povijesnoj rekonstrukciji, filmskom eseju ili intimnom autorskom pismu jednoj epohi?

Linklaterov film bio mi je vrlo zabavan i ugodan za gledanje. Riječ je temeljno o filmu komičkog ugođaja, bez velikih drama, opuštene dramaturgije i naracije, u tom smislu sličnom filmovima velikog miljenika novovalovaca, hollywoodskog klasika Howarda Hawksa. Prikazom događaja u stilu svojevrsnog tijeka života, film se neizbježno uklapa u Linklaterov opus, iako se to naizgled tako ne čini. Rekao bih da se takvim pristupom zaista približava svojevrsnom filmskom esejizmu, a evokacija prošlosti izvedena je vrlo “plastično”, s naglaskom na anegdotalne detalje, a i pojavljivanjem gomile povijesnih likova, makar na tren, koji su usto identificirani natpisom, imenom i prezimenom, što sve osnažuje uvlačenje u povijesni svijet razdoblja.

Film tematizira snimanje Godardova legendarnog debija Do posljednjeg daha. Koliko je sam proces proizvodnje tog filma bio revolucionaran za svoje vrijeme i zašto je upravo taj naslov postao simbol filmskog zaokreta?

Godardov Do posljednjeg daha je bio među prvim, ranim filmovima novoga vala, svakako djelo najizraženijeg, najočitijeg zanosa u smislu mogućnosti igre s filmskom formom. Inovativnost samog čina snimanja, na stvarnim lokacijama, često uz skrivenu kameru, uz izniman stupanj improvizacije, bez fiksiranog scenarija i uz rušenje fikcionalne iluzije protagonistovim obraćanjem kameri (što je dotad bilo rezervirano za komediju), kao i diskontinuirana montaža, zaista su predstavljali itekako vidljiv prekid s dotadašnjim produkcijskim i pripovjednim modelima, znatno više od Chabrolovih i Truffautovih filmova snimljenih godinu-dvije prije Godardovoga, iako su i ranije nastala neka djela u sličnim uvjetima, npr. La Pointe courte redateljice Agnes Varde još 1954., ali taj film je u odnosu na Godardov znatno više “literaran”. Stanoviti romantičarski duh vidljiv gotovo u svakom kadru Godardovog filma, i u temi i u postupku, najzaslužniji je, čini mi se, za simbolički status tog djela.

Tomislav Brlek i Bruno Kragić na zadarskoj premijeri Linkleterovog novog filma

Raskid s pravilima

U filmu pratimo Jean-Luc Godarda u trenutku kada još nije filmska ikona, nego buntovni kritičar koji postaje redatelj. Koliko je njegova osobnost bila presudna za oblikovanje francuskog novog vala kao pokreta?

Ne može se precijeniti Godardov značaj za oblikovanje novoga vala. Naravno, ni onaj Francoisa Truffauta, a Linklaterov film zapravo višestruko, pa i samim krajem, upućuje na njih dvojicu kao dva prvaka i ključna autora pokreta. Godard je već kao kritičar bio među “najflamboajantnijima”, kritičarskim izričajem najslikovitijima u redakciji časopisa Cahiers du cinema koji je inaugurirao ideju autorske kinematografije, a takav će onda biti i redateljskim izričajem među novovalovcima.

Godard je u svojim filmovima najpotpunije utjelovljavao onu ideju novoga vala kao pokreta koji raskida sa starim pravilima, ideju bunta i provokacije, a to je očito i u daljnjim filmovima koje snima šezdesetih: Mali vojnik, Žena je žena, Živjeti svoj život, Prezir, Neobična banda, Udana žena, Ludi Pierrot, da nabrojim samo one nastale do 1965. godine.

Koliko su tadašnje produkcijske okolnosti (mali budžeti, rad izvan studija, improvizacija) omogućile nastanak tako radikalno drugačijeg filma u odnosu na dotadašnju europsku i holivudsku produkciju?

Svakako su produkcijski uvjeti bili okvir inovativnosti novoga vala. U filmu često produkcijski ili tehnički kontekst definira estetiku. U slučaju novoga vala tu je i činjenica da nisu poštivali stroga sindikalna i producentska pravila, s obzirom da su snimani izvan studijske kinematografije pa je ekipa lakše mogla improvizirati i prilagođavati se trenutačnom nadahnuću. Iako, rekao bih da je ipak ključan duh vremena. I filmovi koji su nastali u standardnijim uvjetima, poput onih Alaina Resnaisa ili Louisa Mallea također su estetski inovativni, u Resnaisovu slučaju među formalno najradikalnijima.

Duh improvizacije

Osim Godarda, koje biste redatelje izdvojili kao ključne nositelje francuskog novog vala i po čemu se, unatoč razlikama, prepoznaje njihova zajednička poetika?

Uz Godarda na prvom je mjestu François Truffaut, koji je i kao kritičar još 1954. manifestno najavio njihovo djelovanje. Potom, Claude Chabrol, čiji film Lijepi Serge iz 1958. mnogi smatraju prvim primjerom novoga vala, iako je bilo nekoliko ranijih djela koji su pokret “najavili”, pa Eric Rohmer i Jacques Rivette. Sva petorica su počeli kao filmski kritičari i strastveni filmofili.

Tu su još i redatelji s “lijeve obale”, koji su na film došli nešto drugačijim putem, pohađali su filmske ili fotografske škole: Alain Resnais, Jacques Demy, Agnes Varda, Louis Malle. Svi su bili izrazite autorske osobnosti, zasebnih interesa, npr. Chabrol zaokupljen analizom građanskih običaja u formi trilera, Rohmer moralnim temama, Demy romantičnim ljubavnim pričama, ali svima je zajedničko trajno propitivanje umjetničkih konvencija, bilo na najužim stilskim razinama, bilo na razini žanra ili opće pripovjedne strukture.

Bruno Kragić

Koje su formalne i narativne inovacije francuskog novog vala imale najdugoročniji utjecaj na svjetsku kinematografiju i možemo li ih danas još uvijek prepoznati u suvremenim filmovima?

Ponajviše neopterećenost snimanjem u studiju, snimanje na lokacijama definitivno će nakon novog vala postati standard, ne samo za vesterne i pustolovne filmove, kao dotada. Također, citati i reference na druge filmove, miješanje pojedinih žanrova, pa i prepletanje igranoga filma komponentama dokumentarnoga, naposljetku neki najuži postupci poput dinamične kamere koja nije nužno u funkciji praćenja pokreta likova, odnosno općenito fleksibilna upotreba postupaka. A najopćenitije, afirmiranje ideje redatelja kao autora filma, pojedinačnog filma kao izraza redateljske autorske osobnosti. Sve se to može prepoznati i danas.

Novi val u glavne uloge stavlja relativno nepoznata glumačka lica, pritom naglašavajući spontanost pred kamerom. Koliko je upravo takav odnos prema glumi bio važan za autentičnost filmova tog razdoblja?

Gluma na filmu je složen fenomen jer je filmski glumac tek dio cjeline filmske slike. Novovalovci su od početka shvaćali da je za filmskoga glumca najvažnije da bude sukladan ambijentu u kojem se nalazi, uklopljen u filmsku sliku, što stvara dojam “autentičnosti”, “prirodnosti”, spontanosti. Odatle i naglasak na duhu improvizacije koji osnažuje taj utisak, a koji je odgovarao i karakterizaciji likova izmjenično sklonih nonšalanciji, ekscesu, buntu, ali i patetici i autodestrukciji. Novovalovci su i u pristupu glumi naglašavali odmak od konvencionalnog dramskog izraza.

Globalni pluralizam

Može li se danas, u potpuno drugačijem industrijskom i tehnološkom okruženju, pojaviti filmski pokret slične snage i utjecaja kakav je imao francuski novi val?

Mislim da bi današnja tehnologija nastanak takvog pokreta samo olakšala. Danas je puno lakše snimiti film. Pitanje je duha vremena, postoje li mladi autori, jer ne smijemo zaboraviti da su novovalovci gotovo svi bili mlađi od trideset godina kada su krenuli snimati, koji su spremni na takav iskorak i koji su spremni jedinstveno djelovati, odnosno dijeliti neku zajedničku opću ideju filma. Međutim, u vrijeme pojave novoga vala, bilo je svega nekoliko snažnih filmskih središta, a Francuska je bila među njima. Pluralizam i raspršenost današnjeg filma otežava nastanak nekog zaista utjecajnog globalnog pokreta.

Kako biste usporedili današnju globalnu filmsku produkciju s revolucionarnim duhom šezdesetih? Je li to uopće usporedivo? Dominira li danas formulaičnost filmskog izraza nad autorskim izričajem i rizikom?

Nisam najpozvaniji za odgovor na ovo pitanje jer se primarno bavim poviješću filma. Živim u duhu one krilatice da između sadašnjosti i budućnosti biram sadašnjost, a između sadašnjosti i prošlosti, prošlost, barem u umjetnosti. Uz to, danas je film još globalniji nego prije šezdesetak godina, danas itekako postoje kinematografije, napose u Trećem svijetu, koje tada nisu postojale. Stoga je teško dati neku opću procjenu. Međutim, ako se ograničimo na američku i europske kinematografije, čini mi se da danas dominira formulaičnost, samo u različitim aspektima, jedan je primjerice onaj hollywoodske komercijalne kinematografije, a jedan onaj europskog tzv. art filma.

Novi stadij industrije

Streaming platforme poput Netflixa sve snažnije oblikuju način na koji se filmovi proizvode i konzumiraju. Vidite li u tom razvoju više prilika ili opasnosti za filmsku umjetnost? Kako vidite budućnost filmske umjetnosti?

Onoliko rubno koliko pratim i filmsku produkciju današnjice, čini mi se da, barem što se komercijalne žanrovske kinematografije tiče, streaming platforme nisu ništa nego samo jedan novi vid studijskog sistema. U tom smislu takav razvoj je samo daljnji stadij industrijske kinematografije.

Cleo od 5 do 7 (Agnes Varda)

Može li kino, kao kolektivno mjesto gledanja filma, preživjeti u eri algoritama i individualizirane konzumacije sadržaja? Je li kino pod utjecajem streaminga trajno izgubilo svoju važnost među suvremenom publikom?

Kino svakako nema ono mjesto kakvo je nekoć imalo. Ali to tako nije od jučer, kino je glavno mjesto izgubilo još krajem pedesetih i definitivno šezdesetih, širenjem televizije koja je tada postala dominantni masovni medij. Već je televizija okrenula gledatelja prema individualnom gledanju, a sve što je slijedilo samo je nastavak: video, DVD, danas streaming. Iako, kino još uvijek nije nestalo pa nekako mislim da ni neće. U konačnici, iako se moć filma zaista najpotpunije ostvaruje u kinu, važno je da se gledaju dobri filmovi, makar i iz kreveta, na laptopu.

Za kraj, što suvremeni gledatelj, osobito mlađa publika, može naučiti iz filmova Francuskog novog vala i zašto je važno da se takvi ciklusi prikazuju i danas?

Mislim da suvremeni mladi gledatelj, ako je raspoložen gledati crno-bijele filmove na francuskome, a bilo bi dobro da bude raspoložen, iz filmova novoga vala svakako može saznati koliko je filmska povijest zaista bogata i složena, koliko se filmovi ne moraju snimati po utabanim obrascima i formulama, bilo komercijalnog bilo tzv. festivalskog filma, koliko je postupak taj koji definira temu, a ne obratno, i koliko ne treba strahovati da će nešto biti nerazumljivo ili odveć radikalno ako je to provedeno strukturno i dosljedno. Zato su takvi ciklusi važni, a usput pokazuju i duh jednog zanimljivog vremena.