Bodulinija za pravi lutkarski mjuzikl

Već dugo nisam sjedila u kazalištu u kojem se djeca nezaustavljivo kikoću od smijeha i guraju glavice u roditeljska ramena na tužnim mjestima, kao da su doma i sudjeluju u događajima koji ih se najizravnije tiču. Predstava »Misto di raste lavandulilili« Kazališta lutaka Zadar ima sve kvalitete scenskog klasika: primamljiv scenografski svijet (Mario Tomašević), pogođenu glazbu (Tomislav Pehar) koju izvode ljudski glasovi uz klavir, pljeskanje i gitare, zaigrani tekst (Patrik Gregurec i Vanja Jovanović) te izvanredne glumačke umjetnike koji izvedbu nose (doslovno) na svojim lutkarskim rukama. Priča je naizgled jednostavna. Vlaho i Đulija odu skupa po rijetke otočne biljke za školski herbarij, ali pokaže se da su na Vlahovu otoku prava nezaštićena vrsta zapravo Vlahovi roditelji.

Opstanak iliti ostanak

Mama i tata otočani ostavljeni su od sviju i uvjereni da se ni njihov sin neće vratiti kući kad završi škole. Mrgudnog, ali toplog oca majstorski igra Juraj Aras (inače u najboljoj lutkarskoj tradiciji pripovijedajući i lutkama, i glumačkim tijelom i glazbom na klaviru i gitari), dok malo nesigurnog, ali milog, zafrkantskog i odanog sina Vlahu igra podjednako sugestivan Lino Brozić – definitivno mlada nada zadarskog teatra, koju bi svakako valjalo i zadržati u angažmanu. Odnos tmurnog oca i osjetljivog, nježnog sina tvori okosnicu čitave priče. Jer i likovi mame (Irena Bausović Tomljanović) i otočne gošće Đulije (Ana Cmrečnjak) također dvostruko nastoje odobrovoljiti najstarijeg muškog člana obitelji Lilili. To nije lako, pogotovo zato što se pokazuje da su muškarcima na otoku svi osjećaji tradicionalno zabranjeni. Specifičnost je otoka i pomalo mazni, koliko i škakljivi dijalekt, koji po potrebi glagolima dodaje sufiks -lilili, pa se tako možete upitati jeste li se naspavalilili i najelilili ili biste ipak još malo prilegilili, a prije toga malo i mezililili. Đulija brzo svlada dijalekt, šarmira sve prisutne svojom kooperativnom naravi i najavi želju da jednom i sama postane otočanka. To je jedini način da preživi i otočna maslina, koja se uvijek veže za ljude i može opstati samo ako ima svoju obitelj o kojoj brine.

Ništa u ovoj predstavi nije didaktičko, ali tko se ne bi zaljubio u brbljave kokoši na čijem je čelu čvrknuti kokotun (tu se dječja publika valjala od smijeha i objašnjavala roditeljima da »oni tamo zovu svoje pijetlove po kokama«) i to (zanimljivo) istog imena kao i lutkar i scenograf predstave: Mario Tomašević. Sve je na otoku malo pomaknuto, ali još uvijek prepoznatljivo šarmantno, za što je zaslužna i ritmički izvrsno ugođena režija (baš kao i točna glumačka podjela) Vanje Jovanovića. Sat vremena izvedbe donosi i mnogo duhovitih detalja. Od činjenice da trajktun baš ne vodi izravno do otoka, nego se u jednom trenu treba s njegove palube spretno prebaciti na leđa galeba Anđelka koji kupi putnike za egzotičnije lokacije. Tu je i situacija u kojoj Vlahova mater (sretna što joj je sin doveo doma prijateljicu) u tili čas nađe plahtu koju objesi ispred kuće, a stigne je ukrasiti i natpisom »Živjeli mladenci« (na užas svog sina). Intergeneracijske napetosti mahom se rješavaju u četiri faze: šok, uvrijeđenost, durenje, opraštanje. Pa sve ispočetka.

Ali nije li to formula sretni obitelji?

»I sve ćeš preživit’…«

Potresni dio ove predstave, međutim, najjasnije se čuje u songu koji uz gitaru pjeva otočni Tata (Juraj Aras), s refrenom »sve ćeš preživit’, al’ samoću nećeš«. I zbilja, ne znamo više broja obitelji čija su gastarbajterska djeca ostavila rodnu grudu i otkoturala se trbuhom za kruhom, što za posljedicu ima bolnu starost onih koji su (nimalo laka srca) izabrali ostanak. Malomještani žive u kroničnom nedostatku kulture, ali i adekvatne medicinske skrbi. Kad bismo zaista bili »zemlja za odmor«, možda bismo upravo tim marginaliziranim krajevima priuštili odmor od zapuštenosti. Nije dosta imati crkvu, dućan i mjesnu zajednicu da bi na nekom mjestu vrijedilo pustiti korijene. Kako je rekao još Shakespeareov kralj Lear – ljudima treba mnogo više od onoga što je elementarno. Dapače, od tog viška nastaju takozvane »egzistencijalne perspektive«. Kao i prilika da jedno malo kazalište iz Zadra, baveći se regeneracijom zabačenih otoka, napravi svjetsku predstavu. Njezina je formula također višak: zaigranosti, glumačke posvećenosti, scenografske originalnosti, duhovitosti i rafiniranosti. Djeca su rekla što misle o predstavi dugim pljeskom i mnogobrojnim povicima oduševljenja. I za kraj razgovor koji sam čula izlazeći iz kazališta. Pitanje odokativno šestogodišnjeg dječaka: »Tata, a može li se tamo doći i ako ne ideš u razred s nekim tko već živi na tom otoku?«. I tatin odgovor: »Reći ćemo da nas je pozvala maslina«. Pa sinova momentalna korekcija: »Ne, nego maslinlilili!«. Školski primjer u potpunosti usvojenog i dalje nadograđivanog scenskog jezika.