Antea Delpin: Za mene je umjetnost način da izrazim unutarnji svijet i doživljaje

U srednjovjekovnoj Kapetanovoj kuli do kraja kolovoza može se razgledati izložba »Neonsko podmorje«, četvrta po redu u tom prostoru, a ukupno jedanaesta samostalna izložba mlade umjetnice Antee Delpin. Iako je vezana uz Rijeku, gdje je rođena i živi, obiteljski je snažno povezana i s Pagom, na kojem je živjela prije četiri godine. Uz to, redovito se vraća i u Zadar, budući da je članica Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HLDU) Zadar, unutar kojeg aktivno sudjeluje na skupnim i samostalnim izložbama.

U njezinim radovima koralji koji svijetle, reljefne strukture, konci i reciklirani materijali stapaju se u prizore što prizivaju tajnoviti svijet pod površinom mora. Upravo more, kaže 32-godišnja Antea, prati je od najranijeg djetinjstva, a i danas ostaje njezina glavna i nepresušna inspiracija. U razgovoru za naš list je otkrila više o pozadini svog umjetničkog izraza i ljubavi prema moru, o putu kojim se njezin stil razvijao, pa do aktualne izložbe i reakcijama posjetitelja, kao i o širem umjetničkom okruženju, inspiracijama koje je oblikuju te planovima što tek čekaju da izrone na površinu.

Umjetnica od vrtića

Kako su izgledali vaši prvi koraci u umjetnosti i kako se vaš stil razvijao kroz vrijeme?

– Još od vrtića pokazivala sam ljubav prema umjetnosti, nekako sam oduvijek imala tu crtu u sebi. Uvijek sam nešto crtala, slikala, bavila se kiparstvom, akvarelom… Roditelji su me često vodili na razne likovne radionice i događanja, pa je to postao dio mog djetinjstva. Već sa svojih pet godina imala sam, ‘ajmo to tako reći, prvu skupnu izložbu – i od tada je sve krenulo u tom smjeru. Kasnije sam upisala Srednju školu primijenjene umjetnosti u Rijeci, a nakon nje i Akademiju primijenjenih umjetnosti, također u Rijeci.

Kad se osvrnem unatrag, vidim da su neke stvari ostale iste. Moja nona, primjerice, zna prepričati kako sam još kao mala često koristila crnu boju, a to se vidi i na ovoj izložbi jer su podloge crne. Možda roditelji gledaju kao nešto loše kada dijete bira bojati baš tamnim bojama, a to ne mora značiti ništa loše, nego jednostavno nekakav snažan izraz. Crna i bijela zapravo i nisu boje te ih mnogi umjetnici izbjegavaju. Ali, mene ne plaše ti veliki kontrasti. Oduvijek sam voljela crtati, što se sada vidi u detaljima na aktualnim radovima, gdje sam koristila marker. Na Akademiji sam imala fazu kada sam radila isključivo mozaike – možda ih ne objavljujem često, ali i taj se dio provlači kroz moj rad, jer sam znala izrađivati i lustere ili brodice od naplavina, pa čak i nakit. Sve je to povezano s morem. More je stalna inspiracija i fascinacija – od njegovih stanovnika, naplavina i predmeta koje izbacuje, pa sve do načina na koji ga prenesem kroz različite materijale i tehnike.

More je neumitno stalna inspiracija vašeg rada – otkud ta povezanost i što kroz njega želite poručiti?

– Ljubav prema moru počela je vrlo rano, jer sam puno vremena provodila s nonom i didom na Pagu. Dida je radio u Zadru, a s nonom sam znala biti na barci – ona je bila ribarica, bacala vrše i svako jutro smo išle provjeravati mreže, samo da u njima bude barem nešto ribe. Tako se ta povezanost s morem postupno razvijala. I danas volim otići na ribarenje kad stignem, općenito uživam provoditi vrijeme uz more.

Kasnije se uz tu ljubav javila i frustracija jer sam shvatila koliko ljudi znaju biti nesvjesni – ostavljaju smeće po plažama, ostatke hrane i razne stvari, a nikome ne pada na pamet da to poslije netko mora pokupiti. Kad sam na moru sa supom ili barkom, često sama skupljam to smeće i nosim ga natrag sa sobom, nastojeći barem tako dati primjer. Lijepo mi je vidjeti da neka djeca usvoje tu naviku, ali voljela bih da i odrasli budu svjesniji – da barem za sobom pokupe ono što su donijeli. Nikome ne pada na pamet da to smeće ostaje u prirodi ili završi u moru, gdje se razgrađuje stotinama godina ovisno o materijalu.

Umjetnički proces

Na aktualnoj izložbi »Neonsko podmorje« koristite različite materijale i tehnike. Možete li opisati postav i proces nastanka radova?

– Izložba je dio serije koju sam započela s radovima pod nazivom »Električni koralji«. Dvije slike iz tog ciklusa već su bile predstavljene na Zadarskom salonu mladih. Sve je počelo igrom sa strukturnom pastom – slike su tako dobile reljefnost, a od te igre sam postupno došla do korištenja konca, vune i reciklirane plastike. Tako sam ušla u jednu taktilnu dimenziju rada. Počela sam učiti različite čvorove kako bi izgledalo kao da koralji izlaze iz podmorja, a kasnije sam uvela i tehniku »needle punch« (s kojom se inače rade tepisi). Ta tehnika mi je omogućila da elementi poput algi i koralja doslovno vise iz slike. Uz to sam se dosta igrala i sa svjetlošću. Kupila sam malu UV lampu i otkrila da s bojama koje već koristim mogu postići odlične efekte. Malo-pomalo uključila sam i veće lampe, niti koje svijetle i različite neonske boje, tako da koralji na radovima izgledaju kao da doslovno svijetle iz podmorja.

Kakve su reakcije publike na izložbu?

– Još sam pod dojmom jer su reakcije stvarno bile lijepe. Posebno mi je ostao u sjećanju trenutak kada smo ugasili svjetla – nisam znala što će ljudi očekivati, ali komentari su bili vrlo pozitivni i publika je doista lijepo prihvatila radove.

Ovo je vaša četvrta samostalna izložba u Kapetanovoj kuli. Možete li usporediti ovu s prethodnima?

– Prva je bila u svibnju 2021. godine i tada sam nakon dulje faze mozaika opet počela intenzivnije slikati. Sjećam se da su tada bili izloženi radovi sonara – uređaja za praćenje ribe na brodu. Onima koji ne znaju djelovali su apstraktno, a tko se razumije odmah je mogao prepoznati jato sitne ribe ili zubaca. Koristila sam jarke boje na bijeloj pozadini, a dva platna bila su s koraljnim grebenom i jatom riba. Na drugoj izložbi bile su slike dvije sipe i slika sa hobotnicom. A na ovoj, aktualnoj izložbi, zanimljivo, nema niti jedne ribe u prvom planu. One su prisutne tek u naznakama, negdje u pozadini, dok je fokus više na samom podmorju i njegovim strukturama.

Zadarska scena

Koliko vam znače priznanja poput sudjelovanja na Zadarskom salonu mladih i kako vidite zadarsku umjetničku scenu danas?

– Sudjelovanje na Salonu mi je puno značilo, jer mislim da je već sama činjenica da te netko odabere za takvu izložbu svojevrsno priznanje. Još važnije od toga mi je što se u Zadru konačno nešto počelo događati. Dugo se osjećala stagnacija, stalno se potezalo pitanje galerija i prostora u kojima bismo mogli raditi i izlagati, pa mi je dragocjeno vidjeti da se ta situacija polako pokreće.

Kako balansirate između djelovanja u Rijeci i Zadru?

– Nas umjetnika u Zadru ima nekolicina koji smo aktivniji, iako smo dosta raspršeni. U HDLU sam se učlanila 2020., kada sam još živjela na Pagu, a sada kombiniram između Rijeke i Zadra. U Zadru, nažalost, nisam uspjela pronaći prostor za atelje, iako sam stalno pratila gradske natječaje. Na kraju sam ga našla u Rijeci, gdje napokon imam prostor u kojem mogu raditi, pustiti boje da se razliju i da me sve dočeka onako kako sam ostavila, bez stalnog premještanja. Unatoč tome, draže mi je djelovanje u Zadru, jer sam se ovdje prvo učlanila i aktivna sam na gotovo svakoj izložbi, skupnoj i samostalnoj. U riječki HDLU se nisam učlanila, iako je on dosta aktivan i ima puno izložbi u galerijama. No mislim da i u Rijeci i u Zadru uvijek ima prostora za napredak.

Kako izgleda vaš kreativni proces? Krećete li od jasne ideje ili vas rad vodi sam od sebe?

– To je teško opisati, jer ovisi od situacije do situacije. Moj mozak radi doslovno od nula do dvadeset i četiri, pa si često usred noći u bilježnicu ili u poruci sama sebi zapišem neku ideju. Sutradan je pretočim u skicu, a kad dođem u atelje, nekad radim po tim zapisima, a nekad jednostavno odmah krenem na platno – dođe taj trenutak i ne možeš ga ignorirati. Proces je zaista različit. Ponekad istražujem i tražim rješenja, a ponekad mi je od početka jasno kako će rad izgledati.

Inspiracija iz Barcelone

Može li se živjeti isključivo do umjetnosti?

– Ja zapravo živim isključivo od umjetnosti. Imam obrt, slikam, a radove često prenosim i na komercijalne proizvode poput majica, ručnika za plažu ili torbi. Naravno, postoje periodi kada bolje ide jedno, a kada drugo, ali vjerujem da kada se netko trudi i ulaže energiju, rezultati moraju doći.

Koliko su društvene mreže važne umjetnicima danas, posebno za vidljivost na globalnoj razini?

– Mislim da su dosta važne. Na kraju sam i sama otvorila TikTok, jer moraš biti prisutan da bi bio vidljiv. Neki umjetnici to više koriste, neki uopće nisu pobornici pa ih nema nigdje i teško ih je pronaći. Meni je osobno draže objavljivati i dijeliti svoj rad jer tako on dopire puno dalje nego što bi mogao samo kroz izložbe ili uživo.

Tko su vaši uzori i što vas je inspiriralo u formativnim godinama, a što danas?

– U fazi kada sam se bavila mozaicima, jako me inspirirao Gaudí. Bila sam tada u Barceloni i ostalo mi je fascinantno kako je cijeli grad prožet njegovim mozaikom. Danas na Instagramu pratim razne umjetnike, ali ne konkretno nekoga. Možda je čak i bolje da mi radovi drugih ne ostaju u podsvijesti, jer volim imati »čistu glavu« i stvarati iz sebe. Sve što napravim dolazi iz vlastitog promišljanja, nisam ništa vidjela pa kopirala – to mi je važno.

Igra tekstura

Balansirate između slikarstva i reljefa, različitih medija… Biste li rekli da je to i odraz vaše osobnosti?

– Još od malena voljela sam se igrati koncem i šivanjem, i drago mi je što sam to uspjela prenijeti i u slike. Kombinacijom strukturne paste i konca postigla sam kombiniranu tehniku koja mi baš odgovara. Volim se igrati s nečim što izlazi iz čiste dvodimenzionalnosti – nije skulptura, ali je nešto između, reljef koji mi omogućuje da spojim slikarstvo i taktilnost. Moji radovi su svakako odraz moje osobnosti. Možda je meni teško to reći, netko drugi bi to bolje komentirao, ali vjerujem da održavaju mene. Iako izvana djelujem samozatajno, radovi su »bold« – snažni.

Što biste poručili mladim umjetnicima i imate li moto koji vas vodi u stvaranju?

– Najvažnije je stalno raditi. Raditi i raditi, jer se s vremenom sve iskristalizira – i smjer, i stil. Treba hraniti svoju kreativnost, a ne naslikati jednu sliku pa se žaliti. Za mene je umjetnost način da izrazim svoj unutarnji svijet i prenesem vlastite doživljaje i osjećaje, ono što gledam i proživljavam. To je moje vlastito more. Sve je nekako prevladano bež i sivim tonovima, a ljudi se često ustručavaju unijeti vibrantne boje u interijer ili u odjeću. Moj moto je – nemojte se bojati boja!

Koji su vaši planovi za dalje?

– Moje radove i aktivnosti možete pratiti na društvenim mrežama – na Instagramu, Facebooku, TikToku i web shopu. Također, radovi su dostupni i u Galeriji Liliput. Što se tiče izložbi, sigurno ću sudjelovati na našoj skupnoj izložbi HDLU-a Zadar, a za dalje ćemo vidjeti. U dugoročnim planovima mi je i povratak na Pag, što bih voljela ostvariti u narednim godinama.