Ante Valčić: 'Težim tome da glazba bude pitka i slušljiva'

Saksofonist Ante Valčić nedavno je počastio zadarsku publiku na Muraju još jednim nastupom, no to je tek mali isječak iz njegove šire glazbe priče. Iza njega su dva autorska albuma – »Catalyst« (2022) i »Synchronicity« (2024), brojne svirke, što javne, što privatne diljem Hrvatske, te potpuno samostalna produkcija u vlastitom kućnom studiju. Osim što svira saksofon, gitaru, bubnjeve,klavir i usnu harmoniku, sam snima, producira, izdaje i snima spotove pod svojom nezavisnom etiketom Sax Media.

Glazbeni put započeo je krajem 1990-ih na Rock akademiji te je studirao gitaru, ali se kasnije »zarazio« saksofonom – i od tada ne staje.

U razgovoru nam je otkrio kako izgleda život slobodnog glazbenika, zašto je saksofon toliko zahtjevan instrument, što misli o primjeni AI-ja u glazbi te što mu je zapravo važno kada je riječ o zvuku.

Izazovi instrumenta

Kako je započelo vaše glazbeno putovanje? Kako ste uopće došli do saksofona?

– Glazbom se profesionalno bavim već oko deset godina, iako sam u njoj puno duže. Počeo sam 1999. godine na Rock akademiji, gdje sam studirao gitaru, to mi je bio prvi instrument. Oduvijek sam volio raditi laganije obrade i smooth jazz stil, iako slušam i jazz, ali ga manje sviram jer ga publika teže prihvaća.

Nakon desetak godina sviranja gitare, sasvim sam se okrenuo saksofonu. Nisam znao ništa o tom instrumentu, prvi sam kupio kineski alt saksofon u muzičkom shopu kod Sfinge, sklopio sam ga i krenuo nešto sam petljati.

Potpuno slučajno sam onda upoznao Juricu Markovića iz Splita, profesora saksofona. Vježbali smo zajedno dvije-tri godine i zapravo me on naučio svemu. Tako je krenulo moje ozbiljnije glazbeno putovanje sa saksofonom.

Koji su najveći izazovi sa saksofonom? Zašto ga tako malo ljudi svira?

–​ Kao prvo, saksofon je preskup instrument. Dakle, ljudi ga baš ne preferiraju jer je skup, a i za vježbanje je dosta glasan. Trebaš imati prostoriju koja je dobro izolirana, što većina nema. Imao sam dosta tih početnika kojima sam davao instrukcije, pa ako nisu imali prostor, morali su ići u šumu da bi ga mogli svirati, jer ga ne možeš kontrolirati, preglasan je.

Ja imam tu sreću da doma imam studio u podrumu, pa se ne čuje ništa van, mislim čuje se, ali nitko mi ne prigovara. Tako da u mojoj situaciji može, ali inače nije baš zahvalan za početak.

Što inače volite slušati? Tko su vam najveći glazbeni uzori, bilo vezano uz saksofon ili općenito?

–​ Volim slušati osamdesete, shred guitar stil. Joe Satriani, Steve Vai – to su mi najveći uzori, iako to nema veze sa saksofonom. Što se saksofona tiče, volim smooth jazz zvuk, pa eto, volim slušati primjerice Erica Marienthal ili, pak, Dave Koza i David Sanborna.

Kako izgleda vaš rad u produkciji? Nedavno ste otvorili vlastitu izdavačku kuću? Kakvi su vam planovi u tom smjeru?

– Imam doma studio, i tu sve radim sam. Prošle godine sam izdao drugi album pod naslovom »Synchronicity«, a i počeo se baviti i video produkcijom. Prije sam bio pod ugovorom s izdavačkom kućom Nota Bene Records, izdao sam jedan album i nekoliko singlova, ali sam onda odlučio otvoriti svoju izdavačku kuću koja se zove Sax Media.

Izdajem sam sebe, radim si spotove, sve u vlastitoj režiji. Zadnje što sam izdao ima vokale, pa ću vjerojatno uskoro izbaciti još par takvih singlova. Cilj mi je do kraja godine izdati jedan cijeli album, nešto novo, s drugačijim zvukom, više modernim i radijskim.

Drugačiji zvuk

Kako biste opisali svoje dosadašnje albume i što biste izdvojili kao glavne razlike među njima?

–​ Prvi album »Catalyst« nastajao je dulje jer sam sve radio sam, svirao instrumente, i bilo je dosta sporo jer nisam imao svu opremu. Pjesma »Lonley Summer« s tog albuma prva je malo više odjeknula. Kasnije sam polako slagao studio doma, i to se čuje – produkcija drugog albuma »Synchronicity« je ozbiljnija.

Taj drugi album sam snimio u komadu – deset pjesama u deset dana. Nakon toga sam počeo raditi singlove, pa i eksperimentirati s drugačijim zvukom, recimo fusion jazz pjesma »Manhattan«, za koju sam snimio spot u New Yorku, bez ičega elektronskog.

Na čemu trenutačno radite?

– Sada radim i s vokalima, primjerice s Martinom Troskot, pod umjetničkim imenom Kiwi, sam izbacio novi singl »Deep Down«. U budućnosti bih volio napraviti album koji nema veze s houseom ni elektronskom dance glazbom.

Kako biste opisali zvuk kojem težite kroz svoju autorsku glazbu i produkciju? U kojem smjeru želite dalje razvijati svoj izričaj?

– Nekako težim tome da glazba bude pitka i slušljiva – nešto što se može pustiti na radiju. Zapravo, radim onako kako mi padne na pamet, u hodu, pratim osjećaj. Sve instrumente sviram sam, ništa nije semplirano.

Ključna je upornost

S obzirom na to da se ozbiljno bavite glazbenom produkcijom, kako gledate na sve veću primjenu tehnologije i umjetne inteligencije u stvaranju glazbe?

–​ Pokušao sam nešto s tim, ali nisam baš naišao na neke dobre rezultate. Može dati nekakvu ideju, sve to podržavam, ali ne koristim se time jer zapravo sve sam odsviram. Okružen sam instrumentima u studiju, sviram bubnjeve, klavir, gitaru, saksofon… Sve ima svoje, može pomoći, ali onda to više nisi ti. Na prvu zvuči dobro, ali čuje se da nema dušu.

Može li se danas živjeti od glazbe, posebno kad je netko nezavisan glazbenik i sam radi produkciju, izdaje, nastupa…?

–​ Ja sam zadovoljan, hvala dragom Bogu. Može se živjeti, ali treba puno raditi. Skoro trideset godina sam u tome. Počeci nisu bili lagani, dok su me ljudi ozbiljno shvatili, ali danas radim ozbiljne evente, od jahti do gala zabava i skupih inozemnih vjenčanja. Samo treba biti uporan.

Kako je prošao vaš nastup na Muraju? Gdje vas se inače može slušati? Koje nastupe preferirate i imate li najavljene koncerte uskoro?

–​ Prošle godine sam svirao na Muraju čak četiri puta preko ljeta, a ove zasad samo jednom. Bilo je odlično, iako nisu dali svirati do kasno jer je bila predstava u obližnjoj palači Cedulin, pa sam morao završiti ranije.

Inače nastupam najviše na privatnim eventima, primjerice vjenčanja, jahte, sve je to bolje plaćeno i intimnije. Sviram po cijeloj Hrvatskoj, od Dubrovnika do Istre. Europske gaže izbjegavam jer nosim svu opremu, ali ponekad znam otići do Slovenije ili Bosne i Hercegovine jer mi nije toliko daleko.

Jesu li vam draži privatni ili javni nastupi? Kako ste uopće došli do te razine da svirate na raznim ekskluzivnim događajima?

– Privatni nastupi su mi draži jer su bolje plaćeni, intimniji, sve je sređeno – bazeni, vile, jahte… Do toga sam došao jer sam dugo u ovome. Agencije me već znaju, svaki put su zadovoljni sa mnom, i uvijek sam im visoko na listi.

Mala scena

Je li vam se dogodila neka anegdota ili zanimljiva situacija tijekom nastupa koju biste podijelili?

–​ Ne mogu se sad sjetiti baš neke konkretne. Svašta se dogodi, ali većinom radim sam pa i nema nekih velikih scena. Jedino kad idem s DJ-em zna biti problem s opremom, ali sve uglavnom dobro završi.

Osim solo karijere i povremenog nastupanja s DJ-ima, djelujete i u zadarskom sastavu Seven and Counting. U kojoj ste fazi s njima? Kako to sve uskladite?

–​ Da, već četiri godine sviram sa Seven and Counting. Sviramo rock, blues, country, ja konkretno sviram usnu harmoniku i saksofon. Prošle godine smo izdali album »Tonight«, a nedavno smo snimili još pet pjesama. Uskoro bi mogao izaći i drugi album. Nemamo puno nastupa jer smo svi raštrkani, prošle godine smo imali jedno desetak, pa smo više fokusirani na snimanje novog materijala.

Kako gledate na glazbenu scenu, posebno kad je riječ o saksofonistima i instrumentalistima poput vas?

–​ ​U Zadru praktički nitko ne svira saksofon na takav način. U Hrvatskoj nas je četvero koji ozbiljno radimo, primjerice Željko Barać iz Dubrovnika, Jakša Jordes iz Zagreba, Tonči Trinajstić iz Rijeke te ja iz Zadra. I to je to. Stalno se mijenjamo i pokrivamo jedni druge. Scena je stvarno mala.

Što vam znači glazba i koji je vaš životni moto?

–​ Živim glazbu. Toliko sam godina u njoj da je to jednostavno dio mene. Sretan sam što radim to što volim. A moto? “Hard practice and discipline”. Ako nešto želiš, uhvati se toga. Ne odustaj, rezultat će doći, samo treba raditi.