Amaterski fotograf Ivan Kapović objektivom bilježi autentične trenutke iz dalekih krajeva

U Spoju s OZM Gradske knjižnice Zadar proteklih dana posjetitelji su imali priliku razgledati izložbu Ivana Kapovića – amaterskog fotografa, pustolova, putnika, arhitekta i urbanista. Ova izložba, postavljena u sklopu manifestacije Zadar čita, savršeno se uklopila u njezinu ovogodišnju temu – pustolovinu.

Kapoviću, koji je rodom iz Opuzena, a stalnu adresu ima u Zagrebu, njegov posao ostavlja dovoljno vremena za istraživanje svijeta. Putovanja ga vode daleko od uobičajenih turističkih ruta, a objektivom bilježi autentične trenutke s manje poznatih dijelova svijeta. Iako je poznat po uličnoj fotografiji, ova izložba ponudila je drugačiju perspektivu – dojmljive prizore iz Mongolije, Sirije, Irana, Afganistana, ali i Hrvatske.

Uz izložbu, posjetitelji su imali priliku čuti i njegova iskustva iz prve ruke jer je u prostorijama Planinarskog društva Paklenica održao predavanje o svom posljednjem putovanju u Iran, gdje je s Bakhtiari nomadima prolazio kroz planinske predjele te zemlje.

– Fotografije na ovoj izložbi pomalo su izlazile iz okvira mog uobičajenog rada. Inače se bavim street fotografijom, dok su ovi kadrovi više povezani s prirodom, započinje ovaj strastveni putnik i amaterski fotograf koji je 2019. godine bio član ekspedicije OldSpice koja je imala zadatak snagom vlastitih mišića proći Afriku od juga, Cape Towna, pa sve do Aleksandrije u Egiptu na sjeveru, pa nam donosi i neke trenutke s te pustolovine.

Avanture

Razgledavajući izložbu, pažnju nam je posebno privukla fotografija jezera Obli Vir u dolini Neretve, jedina fotografija koju je Kapović zabilježio dronom.

– Moj brat i ja napravili smo tu fotografiju, a kada smo je poslali na natječaj »Volim svoju županiju« iz Dubrovačko-neretvanske županije su nas kontaktirali i upitali nas gdje je to. Naime, nisu vjerovali da su valovi stvarni, mislili su da smo ih dodali, pa smo im poslali video u kojem plivamo u tom jezeru, prisjeća se Kapović, dodajući kako su za tu fotografiju 2019. osvojili drugo mjesto na natječaju.

Osobna arhiva

Na izložbi se mogu pogledati i dvije fotografije snimljene tijekom putovanja u Afganistan, a glavni lik na njima je Hercegovac Stipe – vrhunski svjetski frizer i nepopravljivi šaljivdžija. Kapović otkriva da je tijekom tog putovanja bio u društvu dvojice Hercegovaca i jednog Bugarina, ali upravo je Stipe, sa svojim spontanim akrobacijama učinio cijelo iskustvo nezaboravnim.

– ​Stipe obožava izvoditi ludorije i zafrkavati se. Bez razmišljanja se bacio na kupolu palače u pustinji, dok sam ja uhvatio taj trenutak iz daljine. Na fotografiji izgleda kao lik iz crtića koji klizi prema dolje ili čak kao muha koja se zabila u građevinu. Druga fotografija sa Stipom također je zanimljiva jer je gornji dio slike taman, a jedino što se ističe je bijela talibanska zastava, dok je donji dio svjetliji i tu se ističe Stipe obučen u crno s razbarušenom tamnom kosom, objašnjava Kapović kroz smijeh, dodajući kako ga ta fotografija asocira na simbol jin i janga.

Nadalje, na jednoj fotografiji prikazan je nomad koji na dini u pustinji na vjetru namješta maramu. A kako nam priča ovaj pustolov, to je nešto što je sasvim normalno, ali opet s druge strane postoji priča o tome zašto oni to rade baš na dini i zašto baš kad vjetar puše.

– U Maroku su to često radili na dini kada je vjetar da im se marama ne vuče pod podu i da ne skuplja pijesak, govori nam Kapović, ističući kako svaka od fotografija ima nešto što je zanimljivo samo po sebi, ali i da krije još jednu priču iza sebe.

Kadrovi s pričama

Dakle, svaki kadar priča svoju priču, ali otvara i dodatna pitanja, što je i suština fotografije – da priča priču. Bila to fotografija taksista koji pere auto u rijeci Eufrat u Siriji, prikaz krajolika Islanda, pa sve do šarenih i užurbanih marokanskih ulica. Također, tu su i prizori iz života nomada u Iranu, poput scene kada kozlići ne žele prijeći potok jer ih je strah, pa ih nomad nosi na drugu stranu.

Osobna arhiva

Kapović se posebno osvrnuo na svoje posljednje putovanje u svibnju prošle godine, kada je bio u Iranu i proveo devet dana s nomadima iz plemena Bakhtiari, čije ime u prijevodu znači »ljudi koje prati sreća«. Inspiraciju za taj podvig dobio je čitajući knjigu »Iran u prezentu« Ivana Đogića, nakon čega ga je kontaktirao i zajedno su se upustili u tu avanturu. Inače, Đogić je oženjen za Iranku i priča farsi, kojim govori i ovo nomadsko pleme.

– Ono što mi je bilo najzanimljivije jest koliko je zapravo nomadski život jednostavan. Ne postoji jednostavniji život koji je samoodrživiji – toliko je jednostavan da je to nama teško pojmiti. Nomad u jednom danu dotakne deset predmeta, ima svoj štap, zapalit će cigaretu na vatri, pit će čaj iz šalice, dotaknut će granu, životinju… dok mi, s druge strane, dotaknemo stotine stvari tijekom dana. To me navelo na razmišljanje o tome koliko mi zapravo puno stvari radimo, a ne osjećamo se ništa sretniji od njih, koji imaju puno jednostavniji život, naglašava Kapović.

Od tada je počeo razmišljati o tome zašto radimo toliko stvari, odnosno je li to zato što nas to stvarno čini sretnima ili imamo osjećaj da moramo nešto raditi.

– Mi stalno mislimo da će nam nešto pobjeći, primjerice – sunce je, a ja nisam u brdu; moram ići u kino i slično… Nomadi nemaju takve preokupacije. Zbilja me dojmila jednostavnost njihovog života, ali i dalje sretnog života. To iskustvo mi je promijenilo život i od tada konstantno razmišljam o tim stvarima. To su ljudi koji žive u jako surovim uvjetima, ali i dalje su sretni. Meni se čini da njihova sreća zapravo počiva na tri ključne stvari – tradiciji, jakim obiteljskim odnosima i životu koji je povezan s prirodom. Ako nemaš nekakva pravila, onda je to divljaštvo; ako nemaš obiteljske veze, onda nemaš utjehu i sigurnost, a ako nemaš ritam u životu, ako ti je život u neredu, onda ne znaš kako se postaviti, ne možeš planirati, priča Kapović, koji je s nomadima sudjelovao u transhumanom stočarstvu ili »kooch-u«, selidbi s blagom koju prakticiraju dva puta godišnje – kada odlaze u gorje i kada se spuštaju.

Tople zemlje, topli ljudi

Putovati je počeo tijekom studija u Zagrebu krajem 1990-ih, a među prvim destinacijama bile su Kenija, Tanzanija i Mongolija. Preferira putovati u tople zemlje jer smatra da su ljudi u takvim zemljama topliji i druželjubiviji.

– Dok sam bio u Siriji više vremena sam proveo spavajući u kućama ljudi koje sam tamo upoznao nego u hotelima i hostelima. Jednostavno, ta kombinacija toplog vremena i toplih ljudi mi je strašno privlačna, i takva putovanja su mi uvijek najzanimljivija. Recimo, bio sam na Islandu, koji je svima predivan, ali meni je to najdosadnija zemlja na svijetu jer ne možeš upoznati ljude. Kad nama prigovaraju da Hrvatska nudi samo sunce i more – ma kakvi! Mi imamo gastronomiju, događaje, ljude, tradiciju, svega imamo. A na Islandu toga nema. Najzanimljivije mi je tamo gdje su ljudi, gdje su druželjubivi, jer tu ćeš i puno više doživjeti. Zato je meni Bliski istok predivan, govori Kapović, ističući da se na Bliskom istoku osjećao »kao doma«.

Osobna arhiva

Kao najljepša putovanja bez ikakve dvojbe pamti Iran i Siriju, dodajući kako su ljudi s Bliskog istoka za njega definitivno među najboljim ljudima na svijetu.

– U Siriji sam se osjećao najugodnije, kao da sam doma. Stvarno su ljudi predivni. Priroda, recimo, nije toliko zanimljiva, iako obožavam pustinje, ali sirijska pustinja mi nije toliko privlačna. Međutim, ljudi su toliko dobri, druželjubivi, spremni pomoći da te jednostavno uvuku u svoj život i da doživiš tu zemlju iz osobne perspektive. Tamo nema znamenitosti za nabrojati kao za Italiju, gdje bi mogao nabrajati danima. Tamo doživljavaš ljude, a ne znamenitosti. Iranci su također predivni ljudi. Nisu me gledali kao turista, nego kao člana obitelji. Zagros, planina u kojoj sam bio s nomadima, je divna, ali nije ni blizu divna koliko su divni ti ljudi, govori nam ovaj svjetski putnik, ističući kako se Iranci inače ne smatraju Arapima, nego Perzijancima.

(Ne)ugodna iskustva

Kada je bio u Afganistanu, priča nam, nije doživio niti jedno neugodno iskustvo s Talibanima, te su bez problema šetali navečer po Kabulu. S druge strane, Mongolija je jedina zemlja u kojoj je doživio tuču – napali su ga i pokušali opljačkati, ali, srećom, nisu uspjeli.

– ​Mongoli su nomadski narod koji nije navikao na druženje, dosta su grubi, pa čak i neugodni. To je zapravo jedina zemlja u kojoj se nisam uvijek osjećao sigurno, priznaje Kapović.

Osim što ga nisu fascinirali ljudi na Islandu i u Mongoliji, slično iskustvo imao je i u Maroku. Kako kaže, ljudi u Maroku su dosta vezani uz turizam, što mu je bilo naporno, a ponekad čak i bezobrazno.

– Primjerice, ako bih zamolio nekoga za fotografiranje u Maroku, odmah bi tražili novac za to. Iako je zemlja sama po sebi predivna, nisam se osjećao ugodno, iskreno će ovaj amaterski fotograf koji se fotografijom bavi rekreativno, i to samo kada je na putovanjima.

– Ne kupujem suvenire na putovanjima, moje fotografije su moji osobni suveniri. Jako mi je lijepo to što sam nešto negdje doživio i mogu to prikazati ljudima kroz fotografije i priču. Upravo je to jedan od razloga zašto fotografiram. Volim fotografirati stvari koje doživljavam. Nije mi zanimljivo fotografirati neko brdo, spomenik ili bilo što što svi možemo vidjeti na internetu. Zanima me ono što se može doživjeti, a to su upravo ljudi. Jako volim fotografirati ljude u njihovim svakodnevnim poslovima koje obavljaju, ili pak ono što rade u svoje slobodno vrijeme. Najčešće ih fotografiram s teleobjektivom iz daljine, ali ne zato što ne želim da me primijete, nego zato što ne želim utjecati na njihovo ponašanje. Želim uhvatiti spontane, zanimljive trenutke u prirodnom okruženju iz svakodnevnog života ljudi, zaključuje Kapović, koji uvijek stavlja fokus na one trenutke koji imaju svoju priču, dok istodobno predstavljaju dio neke šire priče.

Žene na Bliskom istoku

Razgovor nije mogao proći bez pitanja o položaju žena na Bliskom istoku, na što nam Kapović odgovara kako je primijetio da se Iran i Afganistan definitivno razlikuju po tom pitanju.

– U Afganistanu smo viđali žene, čak smo vidjeli jednu koja radi na aerodromu, ali opći dojam je da su žene nekako u drugom planu. Nismo mogli komunicirati s njima, čak ni muškarci koje smo upoznavali nisu nas upoznavali sa svojim suprugama ili djevojkama. Štoviše, mladići skrivaju svoje djevojke jer bi trebali biti muž i žena, ili se uopće ne družiti. U Iranu je potpuno drugačija priča – tamo žene žive poprilično zapadnjačkim životom, druže se međusobno i s njima se sasvim normalno može razgovarati. To je društvo puno otvorenije, a Iranci su mi rekli da je posljednjih nekoliko godina situacija puno bolja nego što je bila prije. Tako da, u Iranu, u nekim trenucima, čak možeš zaboraviti da nisi na Zapadu. Žene aktivno sudjeluju u društvu, školuju se i rade. Čak, ono što ljudi ne znaju, tamo žene hodaju bez marame na glavi, primjerice, dođu u restoran i bez problema skinu maramu i puste kosu, objašnjava Kapović.