Akademska kiparica Lucija Jelić izlagačica je na 12. Zadarskom salonu mladih: "Pretjerano objašnjavanje guši likovnost djela"

Akademska kiparica Lucija Jelić jedna je od izlagačica na ovogodišnjem 12. Zadarskom salonu mladih. Diplomirala je 2022. godine studij kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, dok je u sklopu Erasmus programa jednu godinu studija provela na Facultad de Bellas Artes sveučilišta Complutense u Madridu.

Dobitnica je nagrade »Ivan Vraneković – Vladimir Dodig Trokut: umjetnici umjetniku« te nagrade Međunarodnog festivala likovnih umjetnosti u Kranju.

Na Salonu je predstavila reljefni »Triptih« iz 2023. godine te ciklus »Neorijentabilni prostor« iz 2022. godine. U njezinim radovima primjetna je tradicija avangarde i postmodernih tendencija u rastakanju formi, kao metafora društvenih i egzistencijalnih kriza.

U tom kontekstu, mlada umjetnica oslanja se na skulpturalni jezik koji nas podsjeća na deformacije elongiranih djela Alberta Giacomettija, ali s naglaskom na strukturalnu nesigurnost i kretanje u neorijentabilnom prostoru u kojem nije moguće definirati orijentaciju ili unutarnju ili vanjsku stranu.

Kroz upotrebu željezne konstrukcije, kao jedine poveznice među fragmentima tijela, evocira modernističku sklonost otkrivanja skrivenog, ali istovremeno donosi i simboliku posljednjeg pokušaja održavanja fragmentiranog pojedinca na okupu unutar društva.

Između ostalog, njezini fragmentirani »zombi-ljudi« koji se kreću u neorijentabilnom prostoru bude asocijaciju i na transhumanizam, što je usko povezano s društvom u kojem živimo – živimo u dobu u kojem virtualni svjetovi i algoritmi neumitno oblikuju našu percepciju stvarnosti, a Lucija kroz svoje skulpture u tom kontekstu dočarava upravo tu »fragmentiranost« suvremenog čovjeka uronjenog u virtualni svijet u kojem je preplavljen informacijama.

Budući da se njezine radove može čitati višeslojno, upitali smo je što je imala na umu prilikom stvaranja.

Bombardiranje informacijama

– Bilo mi je bitno izraziti dojmove koji su tada okupirali moje misli, od događaja i razgovora s ljudima, od toga da su svi okviri nestali i da svaki sustav gubi svoju funkciju, dok su ljudi svedeni tek na puke fragmente informacija. Istodobno, ideali preživljavaju samo kroz simbolične geste.

Kroz brisanje jasnih granica, okvira, i nemogućnost upravljanja relacijama, slika svijeta postaje nečitljiva, a društvo se nalazi u neorijentabilnom prostoru. To je bila nit koja me vodila u stvaranju tog rada. Međutim, nekada stvari radimo svjesno, a nekada nesvjesno.

Sve to, na kraju, reflektira nas same, naše vrijeme i okolnosti u kojima živimo. Za elemente željeza, recimo, vodila me ideja o mnoštvu smjerova i pravaca, o toj hrpi informacija koja nas stalno bombardira. Fragmentiranost se, dakle, ne odnosi samo na tijela, nego za sve općenito u današnjem svijetu, pronalazimo je u svim smjerovima i informacijama.

Tako da mi je fokus na ovom radu bio upravo na nedostatku nekog čvrstog uporišta na koje se možemo osloniti, neki okvir koji bi nas mogao usmjeriti, kao što Erich Fromm spominje pet osnovnih ljudskih potreba – među njima su i potreba za pripadnošću i identitetom, ali i potreba za okvirom orijentacije i vjerovanja.

To vjerovanje može biti bilo što – neki bog kiše ili nešto drugo, ali nešto mora postojati kako bi čovjek imao smisao. Ako tog okvira nema, čovjek počinje propitivati, a onda je sve podložno svemu i svačemu, čak i stvarima koje mogu biti opasne, priča mlada akademska kiparica.

Ciklus »Neorijentabilni prostor« dio je njezinog diplomskog rada iz 2022. godine, a do sada izlagan na Trijenalu kiparstva i u Sloveniji, gdje je bila i nagrađena za njega. Međutim, iako joj je Salon sjajna prilika da svoj rad pokaže u svom rodnom gradu, kaže kako ga više ne može doživjeti na isti način kao onda kada ga je stvarala.

– Kada je došao u ovaj prostor, zapravo sam se bavila samo tehničkim pitanjima – da li neki dio nedostaje, kako namjestiti sve to skupa. Zapravo ga više ne mogu doživjeti na isti način kao u onom trenutku kada sam ga stvarala. Prošla sam kroz svaku fazu procesa, a sada je to jednostavno nešto što je iza mene.

No, zanimljivo je što kad se odmakneš, možeš se ponovno igrati s radom – razmišljati hoće li nešto stajati ovako ili onako. S vremenom se ovaj rad i transformirao, pogotovo zato što je krhak, pri transportu su neki dijelovi otpali, pa je sam rad pošao kroz neku vrstu čišćenja i transformacije.

Ponekad je dobro dozvoliti radu da ima svoj put, da se mijenja i razvija, ističe Lucija.

Nečitljivost svijeta

Kao najvažniju okosnicu svog rada ističe materijale.

– Materijali su mi jako bitni i njihov doživljaj, taktilitet i simbolika mi igraju veliku ulogu u procesu stvaranja. Dosta sam radila s kalupima, s dijelovima tijela, a kasnije i s reljefima i skulpturama. U tim radovima sam najčešće koristila zemlju i pepeo, dok sam u ovom ciklusu koristila kombinaciju željeza i papira.

Papir mi je zanimljiv jer može predstavljati smjesu procesuiranih informacija, povezan je s tekstom, zapisima… kao da se kroz njegovu vibrantnost i lomljivost reflektira nečitljivost svijeta u kojem živimo. Skulpture sam radila prvo u glini, kao cjelovite figure, a zatim sam uzela kalup od gipsa i u njih stavljala smjesu miksanog papira i drvofiksa.

U suštini, koristila sam materijal koji bih mogla nazvati »smeće«. Nakon toga sam tonirala skulpture, dodavala hamere u boji kako bih postigla određene tonove, poput ove crvenkaste, objašnjava kiparica te dodaje kako sva lica potječu od jedne figure, odnosno da je riječ o replikama, no, unatoč tome, postoje neke sitne razlike koje su nastale prilikom ulijevanja u gipsane kalupe i kroz odabir različitih boja i materijala.

Ovo je djelo umjetnica radila u okviru svog diplomskog rada, čiji se teorijski dio bavio širokim spektrom tema u raznim smjerovima, pa je tako i transhumanizam dio ove priče.

–​ Transhumanizam je definitivno prisutan – možda čak kao ona zadnja točka prije potpunog prijelaza u digitalni svijet, prije dezintegracije. Istovremeno, rad se oslanja na poznate skulpture iz povijesti umjetnosti, poput Giacomettijevog ili Rodinovog »Hodača«.

U tom smislu, moji radovi prikazuju nekakve suvremene »digitalne hodače«. Jako mi je bitan pokret, zato sam odabrala upravo ovu fazu hoda. Puno sam radila crteže i svi prikazuju najnestabilniji trenutak hodanja – onaj kad su vrhovi prstiju u zraku.

U toj pozi čovjeku je potreban napor i balans da bi uopće ostao uspravan. To je poza u kojoj su svi mišići u tijelu aktivni kako bi ono zadržalo balans, govori mlada predstavnica zadarske likovne scene.

Povratak u djetinjstvo

U drugom radu »Triptih« donosi posve druge materijale – poigrala se sa slikarstvom i reljefom, prošlošću i sadašnjošću, i to na na juti (tekstilnoj vreći).

– Na lijevoj strani sam prikazala staru tvornicu duhana, na sredini stepenice Osnovne škole Petra Preradovića, a na desnoj strani školsko igralište iste škole koju sam pohađala. To su mi važne zgrade iz djetinjstva, pa mi je ovaj rad bio i svojevrsno vraćanje u taj period, ali kroz doživljajnost onoga što su te građevine značile u tom trenutku kada sam stvarala te radove.

Na podlogu od jute, jutinim špagom konstruirala sam obrise arhitekture, dok sam za ispunjavanje određenih ploha koristila zemlju, glinu i pepeo – materijale koji me već godinama prate u radu, priča Lucija koja je podijelila i svoja promišljanja o umjetnosti.

– Imam osjećaj da svaki put kada inzistiram na jasnoj poruci u radu, on gubi na snazi. Općenito mi se čini da danas postoji puno radova u kojima se previše nastoji nešto reći, pa ta potreba da se poruka jasno iskaže često ukalupi djelo i zanemari likovnost.

To može odvesti sam čin stvaranja u nešto što djeluje neiskreno. Što se tiče mog pristupa, posebno nakon ovog iskustva, bavim se intimnim temama, a materijal mi je ključan u izražavanju određene simbolike. No, ne s namjerom da umjetnost bude moja osobna terapija, već da taj intimni doživljaj prijeđe u kolektivno iskustvo i postane nešto šire. Ako je rad slojevit, svatko će moći pronaći nešto svoje u njemu

. Često se dogodi da u trenutku stvaranja i ne znam točno što radim, ali kad pogledam unatrag, vidim poveznice među radovima i jasnije mogu iščitati priču koju su stvorili. Zato mi je korisno izražavati se kroz različite medije – crtež, skulpturu, slikarstvo…

Ponekad mi upravo rad u drugim medijima pomogne da jasnije sagledam ono što radim u kiparstvu. Kiparstvo doživljavam kao svoje primarno izražajno sredstvo, ali baš zato možda na njega stavljam i određeni teret.

Budući da se tek prošle godine vratila iz Zagreba u Zadar, podijelila je svoje dojmove.

Nedostatak angažmana

– S obzirom na to da sam se prošle godine vratila u Zadar, nisam bila upoznata s onime što se događa jer sam gravitirala Zagrebu – tamo sam živjela. No, povratak mi je odgovarao, bilo mi je lijepo ponovno otkrivati grad nakon toliko vremena, i na koncu počneš cijeniti ljepotu života u ovom gradu.

No, unatoč tomu, Zadar mi je pružio prostor za refleksiju, suočavanje s vlastitim mislima i prolazak kroz nešto intimno – neku vrstu revizije života. Ipak, činjenica je da Zadru nedostaje živosti i kulturnog sadržaja. Nije čak stvar u tome hoće li se održati jedna ili deset izložba godišnje – problem je širi.

Pitanje je u što se grad pretvara zbog turizma, što se gradi, ruši… No, općenito mislim da svatko tko se bavi stvaranjem ne bi trebao samo čekati da grad ili Ministarstvo kulture nešto pruže. Umjetnost bi trebala biti djelatnost, posao.

Nekako primjećujem da je angažman vrlo mal za zajednicu, kolektiv, susjede, prijatelje, pa čak i obitelj – ako povučemo paralelu s prošlim vremenima, nekada su postojali kolektivi, dok su danas ljudi uglavnom usmjereni na sebe. Iako su u Hrvatskoj već utabane određene staze, pa tako i u Zagrebu, ako ga usporedimo sa Zadrom, jasno je da je ponuda ondje daleko šira.

No, realno gledajući, i u Zagrebu kao umjetnik imaš svega nekoliko ključnih galerija koje su važne, a nakon toga – nema puno prostora za daljnji razvoj. To je općenito stanje kod nas. Što se tiče Zadra, sve ovisi o interesu ljudi. Na koncertima, u kinu, na prosvjedima – uvijek se pojavljuje ista šačica ljudi, primjećuje Lucija.

Osvrnula se i na inicijativu ponovnog pokretanja Zadarskog salona mladih nakon dvadeset godina pauze, ali i otkrila čiji su joj radovi privukli pažnju.

– Smatram da je odlično što su pokrenuli cijelu ovu priču sa Salonom, a najviše mi je drago vidjeti da se nešto konačno događa. Prije toga su dvije godine izlagali postav Moderne galerije bez novih sadržaja na likovnom planu. S nekim izlagačima sam se susrela po prvi put, dok neke znam s Akademije i tog zagrebačkog kruga.

Dojmljivi su mi radovi Albe Miočev jer imaju posebnu atmosferu i svježinu. Također, dobar mi je bio doživljaj u onoj tamnoj sobi, one trake s tekstom Veronike Mandić. Radovi Josipa Rončevića su mi uvijek zanimljivi jer ima nenametljiv način izražavanja.

Međutim, iako jednostavni, njegovi radovi nisu banalni – uvijek uspije iznijeti nešto na suptilan način, bez forsiranja.

Osim motiva, bitna mi je priča koja stoji iza toga, materijali, podloga i način na koji je nešto napravljeno, pa mi sviđaju i radovi Mateje Tošković, podijelila je ova Zadranka priznajući kako ne zna gdje će s ciklusom »Neorijentabilni prostor«, budući da je velikih dimenzija, no izrazila je želju da bi ga voljela izliti u aluminiju i postaviti kao javnu skulpturu na otvorenom, ako bude interesa za to.