Tko je kriv? Zastarjeli pravilnici razdiru školski sustav i ugrožavaju djecu

Pravilnici Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih (MZO) kojima se škole vode u slučajevima vršnjačkog nasilja zastarjeli su i ne odgovaraju na potrebe djece u aktualnom trenutku, upozoravaju iz Foruma za slobodu odgoja, udruge koja kroz svoje programe pomaže školama u prevenciji vršnjačkog nasilja i provodi edukaciju o medijaciji u slučajevima vršnjačkog nasilja gdje stručno vođen susret između nasilnika i žrtve može donijeti dobrobiti za oboje, kao i za cijelu zajednicu.

– Postojeći sustav nije podržavajući, suvremen i primjeren djeci i obiteljima. Potrebno je iz temelja unaprijediti i inovirati stručnu podršku djeci i roditeljima unutar školskog, zdravstvenog i sustava socijalne skrbi.

Njihova suradnja treba biti partnerska, neposredna i uvijek usmjerena na podršku djetetu, a ne na traženje krivnje, upozorava Ana Munivrana, psihologinja i izvršna direktorica Foruma za slobodu odgoja.

Problemi s lošim pravilnicima izišli su na vidjelo, kaže, nakon slučaja dječaka zbog kojeg se čitav razred ispisao iz jedne zagrebačke škole, a sustav tom problemu nije mogao doskočiti.

Kompleksna procedura

– Roditelji nisu htjeli na dijagnostiku, Grad Zagreb nije mogao donijeti odluku bez papira, škola nije mogla reagirati pa je na kraju ravnateljica dobila otkaz.

Svi su tražili krivce, a ispostavilo se da je pravilnike pregazilo vrijeme. Kad se u školi nešto dogodi, pa makar i banalno, recimo kad učenik gurne drugog učenika i dođe do ozljede, slučaj se mora prijaviti zavodu socijalne skrbi, policiji, ravnatelj mora znati, roditelji se moraju obavijestiti…

Procedura je kompleksna, da bi se u školi zaštitili moraju odraditi hrpu papirologije i tu se gubi zdravi razum, na razgovor s učenicima i roditeljima se zaboravi, tvrdi Ana Munivrana, psihologinja i izvršna direktorica Foruma za slobodu odgoja.

Ova se udruga godinama u školama bavi edukacijom o medijaciji, gdje se djecu uči kako se pomiriti i kako se ispričati, kako preuzeti odgovornost.

– Dijete bi trebalo znati kako priznati – okej, napravio sam to jer sam pukao zbog toga i toga, teško mi je. Ali u školama se ne ide tim pedagoškim smjerom, nego pravnokaznenim smjerom, kao da su pravilnike pisali pravnici i policija, veli Munivrana.

Postojeće pedagoške mjere, od opomene do ukora, pa onda i gradaciju vladanja na uzorno, dobro i loše, smatra potpuno promašenim izrazima jer je uzroka zbog kojih djeca čine nasilje daleko više.

Dijete može biti agresivno zbog emocionalnih problema u obitelji, socijalnog statusa, razvojnih teškoća, može to biti odgovor na provokaciju vršnjaka, ili zbog neprimjerenih online sadržaja…

– Ne može se pristupiti svima na isti način. Nije isto razvode li se roditelji ili dijete doma dobiva batine. Kao da se zaboravilo da se ne mora baš sve propisati, da u školama rade stručnjaci koji moraju razgovarati s djecom, pomoći im da se poprave.

Kod nas se svi pravilnici, pa i Akcijski plan protiv vršnjačkog nasilja, svode na prijave, a ne shvaćamo da su to djeca. Govori se o preventivno-represivnim mjerama, kao da je netko iz policije sjedio u radnoj skupini, veli psihologinja.

Zbog takvog pristupa, dodaje, i roditelji su danas »nabrušeni«, idu u medije i pravobraniteljici za djecu jer sustav djeci pristupa kao potencijalnim kriminalcima.

Krut sustav

Školski se sustav danas bazira na ocjenjivanju znanja, a stručne službe, uključujući i psihologe, u birokratskim su »kućicama« i ne rade ono što bi trebalo, a to je razgovarati s djecom.

»To se nekad radilo, danas se radi manje, i to dobrim dijelom jer se škole boje inspekcije i roditelja, a roditelji se boje socijalne službe«, ilustrira Munivrana.

Navodi za primjer slučaj škole koja je prijavila mamu za zlostavljanje.

– Možda je ta mama koji put udarila dijete, ali nije zlostavljač. Njoj trebaju odgojni savjeti, u jednoj je težoj situaciji. Ali kad škola prijavi roditelje centru, sama ta riječ uništava odnos roditelja i škole. To je obitelj koja treba podršku, a kod nas je taj odnos temeljen na strahu, ističe.

Koliko je školski sustav birokratiziran i krut, pokazuje i sljedećim primjerom – ako se dijete potuče s određenim posljedicama, ako mu ne ide učenje, dobiva uputnicu od školske liječnice za dječju i adolescentnu psihijatriju.

Termin za obradu čeka se pet mjeseci, privatno dva mjeseca, a dijete se u međuvremenu možda pomirilo s drugom djecom, ili su to zaboravili, dok roditelji nisu dobili nikakvu smjernicu kako postupiti s djetetom.

Problema, tvrdi, ima i s inkluzijom, jer djeca od prvog razreda u klupama gledaju slučajeve težeg autizma, neverbalnog, praćenog vikanjem i bacanjem po podu…

– Treba raditi s djecom u riziku, a ovaj sustav ih melje. To je represivan sustav, i zato Hrvatska sve više ide put privatnih škola, vjerske zajednice put obrazovanja kod kuće…

Ako se škole ne moderniziraju i ne počnu razmišljati otvorenije, da su roditelji bitan faktor, da djecu treba podržavati, a ne ih kriminalno goniti, roditelji će ići nekim drugim putovima, upozorava predstavnica Foruma.