Ugledni plastični kirurg iz Bavarske seli u Slavoniju

Idućeg tjedna, konkretno u srijedu 18. listopada, Hrvatska će dobiti uvid u završnu fazu, neposredno pred skorašnje otvaranje, iznimno zanimljive zdravstvene ustanove. Kad kažemo zanimljive, mislimo na čitav niz aspekata koji su na našim prostorima poprilično neuobičajeni, štoviše istinski atipični.

Ponajprije, bolnica se ne otvara u hrvatskoj metropoli ili nekoj jadranskoj destinaciji već na istoku države, u Osječko-baranjskoj županiji. Konkretno, osječko predgrađe Čepin dobit će ustanovu vrijednu 25 milijuna eura koja je k tome u cijelosti financirana iz privatnih izvora. Njezin je investitor Marko Pipunić, ugledni osječki poduzetnik, vlasnik tvrtke Žito Grupa i jedan od najjačih hrvatskih poljoprivrednih proizvođača.

(Ne)očekivana odluka

No, neobičnostima, ponavljamo za uhodanu hrvatsku praksu, tu nije kraj. Čepinska poliklinika, koja će tog 18. listopada pokazati što od nje možemo očekivati u godinama koje dolaze, imat će čak tri operacijske dvorane, te će prema trenutnim planovima zapošljavati stotinu, dominantno zdravstvenih djelatnika. Ono što je k tome silno važno – na svom će čelu imati jednog od najuglednijih svjetskih plastičnih kirurga, osobu koja je autor čak pet iznimno zahtjevnih regenerativnih zahvata, čovjeka koji je u dva mandata bio na čelu strukovne organizacije svojih kolega na kontinentalnoj razini. Riječ je o dr. Milomiru Ninkoviću, uglednom stručnjaku koji se još kratko vrijeme nalazi na čelnoj poziciji Odjela plastične i rekonstruktivne kirurgije bolnice Bogenhausen u Münchenu. Riječ je o bolnici koja zapošljava skoro 450 liječnika od kojih je velik broj na listi najboljih u Njemačkoj.

S prof. dr. sc. Milomirom Ninkovićem, iznimnim liječnikom rođenim 1957. godine u istočnobosanskom Sokolcu, razgovarali smo prije povrataka u Hrvatsku. Središnja tema bila je odluka koja je nemalo začudila njegove dosadašnje poslodavce, odluka o napuštanju Bavarske. Ne treba naime izgubiti iz vida da je prof. dr. Ninković navedeni odjel vodio punih – dvadeset godina. Baš kao i to da se u slučaju Bogenhausena radi o jednoj od najopremljenijih takvih bolnica u Europi. Kako je dakle i zbog čega došlo do mijenjanja Mü​nchena – Čepinom?

– Znam da je moja odluka naizgled nelogična, neočekivana pa i zbunjujuća, posebno za države u kojima je iseljavanje, na žalost, svakodnevna pojava. No, nije do nje došlo preko noći, još manje nekom ishitrenom ili isforsiranom odlukom. Uostalom, osoba sam koja je desetljećima u poslu, jako bogata ne samo stručnim i znanstvenim nego i onim kako ih nazivamo – životnim iskustvima. Da, možda je neobično da je jednoj takvoj odluci pridonijelo prijateljstvo, ali jeste. Jedan od mojih najboljih prijatelja je Marko Pipunić koji je u nizu razgovora sa mnom znao isticati kako je voljan investirati izvan svog dominantnog bussinesa, konkretno u zdravstvo. Njegova mi se ideja dopala iz više razloga te sam mu, nakon vrlo detaljnog i iscrpnog promišljanja, obećao kako ću se u tom slučaju staviti na raspolaganje jednom takvom centru, kako ću osmisliti postav i razvoj plastične kirurgije u njemu, pojasnio nam je Ninković, liječnik koji je inače nositelj austrijskog državljanstva, zemlje u koju je stigao 1992. godine.

STEFAN HEIGL

Fatalno »ali«

Iako smo istaknuli kako je rođen u Sokolcu, Ninković je od najmlađih godina bio stanovnik Sarajeva. U njemu je završio cjelokupno školovanje – 1972. godine osnovnu školu, četiri godine kasnije i srednju da bi u periodu od 1976. do 1982. godine studirao na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Pet godina kasnije dobio je specijalizaciju iz rekonstruktivne kirurgije koju je s uspjehom okončao 1990. godine, također na sarajevskom Medicinskom fakultetu. No, kako to već biva u Bosni i Hercegovini, kao i uostalom i u svim susjednim državama među koje pripada i Hrvatska, nakon toga dolazi ono fatalno »ali«. Koje znači kako je posao u struci teško pronaći, a kad ga se i pronađe, nekoliko je puta manje plaćen nego što je to slučaj u razvijenijim, ili kako ih volimo nazivati »zapadnim« državama Europe. K tome, godine su to rata koji se nadvio nad cjelokupni prostor bivše Jugoslavije, tada, s proljeća 1992. posebno agresivno nad – Sarajevo. Život je u glavnom gradu Bosne i Hercegovine sveden na preživljavanje tako da u rujnu 1992. godine Ninković odlazi u Innsbruck gdje odmah počinje raditi na njegovom Univerzitetu.

– Da, upravo nakon što ste prošli kroz moje biografske podatke došli ste do jednog dijela odgovora o razlogu mog današnjeg napuštanja Njemačke i mjesta na kojem sam došao do vrhunaca svoje karijere: želim pomoći da barem dio mladih stručnjaka iz Hrvatske i okolnih zemalja ne mora odlaziti u inozemstvo kako bi postigli maksimalne dosege svoje karijere. Jako sam veliki protivnik činjenice da društvo u državama poput Bosne i Hercegovine ili Hrvatske ulaže silna sredstva u školovanje mladih stručnjaka, a da od tih investicija na kraju nema ništa. Strane klinike preuzimaju takve stručnjake, dakako i naglašeno talentirane ljude velikog voljnog momenta, a da ustanove koje su ih školovale kao i države u kojima su postigli akademsko obrazovanje za to ne dobiju ni euro. Znam da sam i osobno prošao takav put, no svojim dolaskom u Hrvatsku želim pomoći da se uloženo vrati – istoj zemlji, pojašnjava nam Ninković.

Potpuno je u pravu jer je upravo studij medicine jedan od najskupljih, a jednako je tako poznato da po jednom studentu njegova cijena za zajednicu iznosi najmanje 120 tisuća eura, a svake godine na desetke njih napušta Hrvatsku tako da se štete za zajednicu zbrajaju u milijunima eura.

Prenošenje znanja

Nakon desetljeća provedenog u Austriji, prof. dr. Ninković 2003. godine odlazi u susjednu Njemačku, konkretno Bavarsku. Uz posao u klinici on je od studenog 2004. godine i predavač na Technical University u Mü​nchenu, a paralelno s time na čitavom nizu razina postiže veliku profesionalnu realizaciju i na globalnom planu.

– Proljetos, prigodom isticanja mog ugovora, čelnici klinike u
Müchenu ponudili su mi novi petogodišnji ugovor. Odbio sam ga, iako su oni sve pokušali ne bih li ipak pristao. Objasnio sam im da moja riječ dana prijatelju, Marku Pipuniću, nema cijenu te kako je moja odluka upravo zbog toga definitivna. Odradit ću do pred Božić sve što je u Bavarskoj planirano i dogovoreno, a onda slijedi moje definitivno profesionalno preseljenje u Osijek, naglašava Ninković.

Uistinu je neobično da stručnjak njegovog značaja, znanstvenik istinski svjetskog formata svoju karijeru nastavlja u Hrvatskoj. Svjedoci smo, još od devedesetih godina, stalnog iseljavanja koje je Hrvatsku dovelo na manje od četiri milijuna stanovnika. Kad je u pitanju znanstveni kadar, posebno onaj formiran na nizu medicinskih fakulteta ili na zagrebačkom FER-u, njega još i prije proslave diplome na radna mjesta u državama razvijenijim od Hrvatske povlače profesionalci, »lovci na kadrove« najznačajnijih globalnih kompanija.

– U Osijeku ne kanimo imati samo plastičnu kirurgiju, bolnica će se usmjeravati i specijalizirati i za još čitav niz zahvata. Prvenstveno tu mislim na urologiju, ali ono što mene posebno veseli su organizacije znanstvenih skupova. Kad je moj rad u pitanju, rekonstrukcija potpuno uništene donje usnice mi je jedno od najvećih postignuća jer sam pacijenta kojem je prijetio teški invaliditet vratio do stanja normalnog života. Taj se zahvat naziva mojim imenom, ali ima ih još nekoliko koje sam upravo ja prvi izveo. Takvi zahvati traže da se iskustvo u njima stečeno prenosi najprije na druge kolege, kasnije i na generacije stručnjaka koji dolaze. Ima mnogo takvih zahvata unutar plastične kirurgije, posebno kad je riječ o njezinom rekonstruktivnom dijelu, tako da će naša bolnica permanentno, u određenim ciklusima organizirati i znanstvene skupove s kojih će se prenositi novo stečena znanja. Želja mi je da postanemo referentna ustanova za pojedine zahvate, da širimo spoznaje i znanja, odlučan je Ninković u svemu onom što sprema za novi dio svog profesionalnog, ovog puta osječkog života.

Koncentrični krugovi

Vratimo li se zajednici u kojoj nastaje jedna takva bolnica, još i više znanstvenim referencama koje će imati, dolazimo do nevjerojatnog bogatstva koncentričnih krugova koje će oko sebe širiti. Posebno ako se osvrnemo na još jednu komponentu koju će, i to u poprilično gustim rasporedu, prof. dr. Ninković implementirati u rad ustanove kojoj dolazi na čelo: medicinske kongrese.

– Tako je. Moje je iskustvo veliko i po pitanju najrazličitijih kongresa na kojim sam participirao u raznim ulogama, ponajviše u Europi i SAD. Riječ je o znanstvenim skupovima koji uz profesionalnu publicistiku šire spoznaju o novim dostignućima u medicini. Ali i tu imamo inovativne zamisli. Kongresi kakve poznajemo okupljaju znanstvenike koji unutar jedne discipline progovaraju o svojim zahvatima, iznose svoja najbolja postignuća. No, koliko god bili korisni i zanimljivi takvi kongresi, oni su ipak samo skup informacija o dobrim postignućima. Kongresi koje ćemo mi u Osijeku organizirati imat će zadatak unutar jednog problema, primjerice rekonstrukcije dojke nakon malignih oboljenja, krenuti od samih početaka te kroz razne spoznajne iskustvene forme voditi problematiku do samog kraja. Volio bih, naime, da se u Osijeku za svako od tih pitanja okupe najznačajniji svjetski stručnjaci, ali da nakon toga ne ostane skup poznatih radova, nego – novi pomak. Želim da se iz Osijeka odašilju pomaci u tretmanu pojedinih zahvata, da naprosto s ovih prostora, iz Slavonije odjeknu nova rješenja, zadovoljno nam pojašnjava dr. Ninković.

Nakon ove njegove izjave postaje nam jasnija i postavka koju smo iznijeli u uvodu ovog odgovora: koncentrični krugovi koristi za Osijek i Slavoniju. Organizacija takvih kongresa, a iz izlaganja dr. Ninkovića može se shvatiti da bi ih godišnje moglo biti desetak, jasno je kako će silne koristi imati najprije domaća medicinska znanost, osječko Sveučilište i njegov Medicinski fakultet, ali nije za zanemariti ni primjerice hotelijerstvo te ugostiteljstvo koje će neminovno postići znatno višu razinu od današnje, zaposliti i nove stručne kadrove.

Recept za napredak

Iako djeluje jednostavno, jer udružili su »samo« novac i znanje, ono što su učinili, a u čijim ćemo plodovima uskoro moći svi uživati, poduzetni gospodarstvenik Marko Pipunić i vrhunski liječnik Milomir Ninković, jako je lijepa poruka, recept za napredak i svih drugih sredina. Za razliku od omiljene hrvatske prakse gdje političari »udružuju« novac građana sa svojim ideološkim fantazijama i dakako ne učine baš ništa dobra za svoju sredinu, bolnica u Čepinu je primjerice svega dvadesetak posto skuplja od nedovršenog »Galeba«, poduzetni Pipunić će svojim novcem dovesti Osijek na kartu najznačajnijih svjetskih gradova kad su plastična i rekonstruktivna kirurgija u pitanju.

I kako smo u uvodu istaknuli – priča je uistinu atipična za hrvatske prilike, toliko atipična da joj mnogi i ne vjeruju. Na sreću, javnost će se već 18. listopada moći uvjeriti kakvo nas tehnološko i znanstveno postignuće očekuje. Bude li čepinska medicinska ustanova imala pomaka i na tradicionalnu svijest hrvatskih građana, pa i političara koji nas vode, mogao bi prof. dr. Milomir Ninković učiniti još jedno postignuće, ovog puta socijalno-političkog tipa koje će nositi naziv po njemu.

Pasionirani golfer

Unazad pet godina krenuo sam igrati golf tako da sam do danas postao uistinu pasionirani igrač te zanimljive igre. Da, znam da u Hrvatskoj nema, osim svega nekoliko, golf terena. Razgovarao sam na tu temu i s ministricom turizma Nikolinom Brnjac prigodom njezinog boravka u Münchenu, a bilo bi mi drago da se ta situacija promijeni. U Njemačkoj je mnogo ljudi koji igraju golf, Hrvatska kao turistička zemlja ima idealne uvjete za njegov razvoj. I s medicinskog gledišta riječ je o jako korisnoj i zdravoj igri za sve dobne skupine tako da vjerujem kako će se situacija s brojem golf terena u skoro vrijeme promijeniti, naglasio je Ninković.

NAGRADE

• EURAPS – Nagrada »Za najbolji rad prezentiran na osmom godišnjem sastanku Europskog udruženja plastičnih kirurga (EURAPS)« u Amsterdamu, svibanj, 1997. godine
• Američko društvo plastičnih kirurga – Obrazovna zaklada za plastičnu kirurgiju 1998. PSEF – međunarodni stipendist
• Godišnja nagrada Američkog društva za rekonstruktivnu mikrokirurgiju