U Hrvatskoj se traga za 36 djece: Većina takvih slučajeva riješi se u prvih 24 sata

Za rješavanje problema nestale djece u Hrvatskoj ključna je prevencija s obzirom na to da se najčešće radi o samostalnom bijegu djece od roditelja ili ustanova socijalne skrbi, a razlozi su uglavnom povezani s visokom razinom stresa i frustracije koje dijete bijegom pokušava riješiti.

Prema podacima Nacionalne evidencije nestalih osoba, krajem svibnja tragalo se za 36 djece i može se reći da se otprilike uvijek radi o sličnom broju nestale djece u Hrvatskoj. Broj nije velik, a većina djece se relativno brzo nađe, govori voditelj Centra za nestalu i zlostavljanu djecu Tomislav Ramljak u razgovoru za Hinu.

Na razini Europske unije razlikuje se pet kategorija nestanaka djece: kada dijete bježi od kuće ili iz institucije, otmica, kada drugi roditelj odvede dijete u stranu državu, kada je dijete u migraciji bez zakonskog zastupnika ili je žrtva trgovine ljudima te djeca nestala u drugim slučajevima (primjerice na putovanju ili ljetovanju).

Za sada nismo imali puno slučajeva otmice s nekim tragičnim ishodima, kao što nažalost imaju druge zemlje, a što se tiče nestale djece, najviše je bjegova iz ustanova i obiteljskih domova, pojašnjava Ramljak.

Nestanci djece u većini slučaja rješavaju se u roku od 24 sata do nekoliko dana, prema informacijama Ministarstva unutarnjih poslova (MUP), a specifičnost nestanaka djece i maloljetnika je u tome što je povećan broj nestanaka u vrijeme školskih raspusta, ljeti, u vrijeme zaključivanja ocjena i slično.

Djetetov bijeg je samo simptom

Prema podacima MUP-a, prošle godine je zabilježeno 1535 slučajeva bijega, odnosno 1198 bjegova djece iz domskih ustanova i 337 udaljenja iz obiteljskog doma.

Pri tome treba napomenuti kako se radi samo o ukupnom brojčanom pokazatelju, a ne broju različite djece s obzirom na to da se jedno dijete može udaljiti više puta tijekom godine. Nijedno dijete neće pobjeći iz okruženja u kojem je sigurno, prihvaćeno, voljeno, saslušano i poštovano.

“Djeca koriste bijeg kao zadnju soluciju kada se više ne mogu nositi s problemom. Djetetov bijeg je samo simptom, mi trebamo ući i vidjeti što je uzrok tog ponašanja”, navodi.

Razlozi bijega su razni – izbjegavanje odgojnih mjera u ustanovi, prekapacitiranost domova, nestabilnost i napetost unutar primarne obitelji, mentalno zdravlje i školske obveze.

Istovremeno dosta djece u zadnje vrijeme bježi zbog ljubavnih avantura, primjerice upoznaju nekog na društvenim mrežama, što predstavlja rizik jer ne znaju je li to zaista prava osoba.

Bijeg može biti situacijske prirode, kada dijete reagira na određeni akutni događaj kao što je školski neuspjeh, razvod roditelja, poticaj vršnjaka, želja za avanturom i slično, navodi pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević.

“Ovakvo ponašanje najčešće je odraz nezrelosti i mladenačke nepromišljenosti i ne mora nužno ukazivati na duboke poremećaje u obiteljskoj dinamici ili kod djeteta. No, i kod ovakvog bijega važno je utvrditi uzroke i razloge te dijete i obitelj uputiti na stručno savjetovanje kako bi se prevenirali daljnji bjegovi ili eventualni razvoj poremećaja u ponašanju”, govori.

Učestali bjegovi traže stručnu intervenciju

Učestali, dugotrajniji bjegovi kao fiksirani oblik ponašanja i sklonost skitnji, predstavljaju ozbiljnu teškoću u djetetovom životu i ukazuju na potrebu za stručnom intervencijom. Ovakvo ponašanje najčešće je simptom vrlo nepovoljne obiteljske dinamike u kojoj nisu zadovoljene djetetove potrebe, pojašnjava pravobraniteljica.

Često je riječ o djeci koja su zanemarivana ili zlostavljana od strane roditelja ili drugih osoba ili su u obitelji prisutni razni oblici socijalne patologije, primjerice alkoholizam roditelja, pa dijete svoj dom ne doživljava kao sigurno mjesto u kojem je zaštićeno. U ovakvim situacijama bjegovi od kuće najčešće nisu jedini oblik neprihvatljivog ponašanja koje dijete manifestira.

“Zato je nužno dijete i obitelj uključiti u stručni tretman i poduzeti mjere za zaštitu njegovih interesa”, ističe Pirnat Dragičević.

Kada dijete bježi iz ustanove, u koju je smješteno radi zaštite njegovih interesa, najčešće se radi o adaptacijskim teškoćama koje traju u početnom periodu smještaja. Ako se bjegovi nastave, ukazuju na neprimjerene ili nedostatne stručne intervencije koje se primjenjuju prema djetetu te mu je najčešće potrebno pružiti drugačiji oblik pomoći i tretmana.

“Bjegovi iz ustanove ponekad su i pokazatelj vršnjačkog nasilja s kojim se dijete – žrtva nije u stanju nositi, a osoblje ustanove to nasilje ne prepozna”, upozorila je pravobraniteljica.

Dijete u bijegu uvijek je u potencijalnoj opasnosti

Dijete u bijegu od kuće ili ustanove uvijek je u potencijalnoj opasnosti, slažu se stručnjaci.

“Često je prisiljeno činiti kaznena djela kako bi priskrbilo hranu i druge potrebe, što ga time svrstava u red prekršitelja zakona za što mora snositi posljedice”, upozorava pravobraniteljica.

Bježanje od kuće predstavlja visoko rizičnu situaciju po dijete i zbog moguće izloženosti nizu zlouporaba od strane odraslih “dobronamjernih” osoba, od seksualnog iskorištavanja, prisiljavanja na prosjačenje i činjenje kaznenih djela, sve do trgovine djecom.

Zato je ovom ponašanju djece potrebno posvetiti punu stručnu i institucionalnu pozornost, naglašava Pirnat Dragičević.

Prema podacima MUP-a, tijekom 2022. zabilježeno je 337 udaljenja djece iz obiteljskog doma. Većinom se udaljuju djeca starija od 14 godina (283), ali ima i mlađih (54). Također, zabrinjava podatak da je u 11 slučajeva za vrijeme bijega nad djetetom počinjeno kazneno djelo i to seksualni delikti u osam slučajeva.

U bijegu iz ustanova (1198) u većem su broju bili dječaci (685), nego djevojčice (513).  Većinom bježe djeca starija od 14 godina (1033), no zabilježeni su bjegovi i mlađe dobi (165), a u 22 slučaja nad djecom koja su bila u bijegu iz ustanove počinjeno je kazneno djelo.

“Djeca u bijegu su u najvećem riziku i zato je neophodno poduzeti sve mjere da se dijete što brže pronađe”, govori Ramljak.

Osnažiti djecu i jačati roditeljske vještine

Upitan je li rješavanje problema nestale djece u Hrvatskoj na zadovoljavajućoj razini, Ramljak odgovara kako im je preko policije teško doći do određenih statističkih podataka koji su vezani uz nestanak djece, ocijenivši to problematičnim jer im te informacije trebaju za izradu preventivnih programa.

Smatra kako bi se trebalo više raditi na specijaliziranom udomiteljstvu kako djeca s problemima u ponašanju iz disfunkcionalnih obitelji ne bi završila u ustanovama, već u udomiteljskoj obitelji koja ima vještina i znanja za odgoj takve djece, posebno u kontekstu politike deinstitucionalizacije.

Ministarstvo rada i socijalne politike ističe kako je u Registru udomitelja sveukupno šest specijaliziranih udomitelja, dok ih prije izmjena Zakona o udomiteljstvu nije bilo.

“Specijalizirano udomiteljstvo ne predstavlja rješenje za prevenciju samostalnog udaljavanja djeteta s obzirom na to da se i dalje radi o djeci koja dolaze iz istog obiteljskog okruženja opterećenog nasiljem i traumatskim iskustvima, s istim strahovima i motivima za bijeg, ali svakako je okruženje u kojem je lakše uspostaviti i graditi odnos povjerenja koji se smatra preventivnim čimbenikom za bjegove”, odgovaraju u Ministarstvu.

Ministarstvo napominje kako uspostava odnosa s odgajateljima i drugim stručnim radnicima predstavlja zaštitni čimbenik u sprječavanju udaljavanja iz domova socijalne skrbi.

Pravobraniteljica navodi kako prevencija nestanka djece uključuje osnaživanje djeteta u nošenju sa stresnim događajima u životu, jačanje roditeljskih kompetencija, rano prepoznavanje obitelji u riziku i mijenjanje njihovog načina i stila života.

Aktivnosti moraju biti usmjerene na sustavno jačanje suradnje policije, socijalne skrbi, zdravstva, odgoja i obrazovanja, medija i organizacija civilnoga društva.

“Kontinuirano upozoravamo na nužnost izrade protokola, smjernica ili nekog drugog načina definiranja suradnje nadležnih tijela u postupanju u slučaju nestanka djeteta”, navodi Pirnat Dragičević.

Što učiniti kada dijete nestane? 

Ramljak i pravobraniteljica kontinuirano preporučuju uvođenje univerzalnog sustava uzbunjivanja u slučaju nestanka djeteta, poput tzv. Amber Alert sustava koji se u inozemstvu pokazao učinkovitim u preko 90 posto slučajeva.

Pravobraniteljica je stoga podržala MUP-ov projekt NENO Alarm, odnosno uvođenje sustava upozorenja o nestanku djeteta korisnicima Facebooka i Instagrama u Hrvatskoj u krugu od 60 kilometara od mjesta nestanka djeteta, koji je u funkciji od studenoga 2022.

Roditelji trebaju djelovati preventivno – naučiti djecu odgovornom ponašanju, da im djeca govore gdje i s kim idu te koliko će se zadržati, upoznati djetetove prijatelje, ali trebaju i s djetetom razgovarati otvoreno i iskreno te ga slušati kada govori o svojim brigama, osjećajima i problemima.

MUP ističe kako svaka osoba može prijaviti nečiji nestanak ako postoji opravdana opasnost da se toj osobi nešto dogodilo ili ako postoji zabrinutost za život i zdravlje te osobe. Za prijavu nestanka osobe nije potrebno čekati protek određenog vremena, primjerice 24 sata, jer upravo to vrijeme odlaganja može biti presudno za uspješnost traganja.