Upitno je zna li Trumpova administracija zašto je uopće ušla u rat. Tri su moguća scenarija za ishod

Američki ministar obrane Pete Hegseth jučer je bombastično najavio pobjedu nad Iranom.

“Završit ćemo ovo pod uvjetima ‘Amerika na prvom mjestu’ koje će odabrati predsjednik Trump, kako bi i trebalo biti”, rekao je u Pentagonu.

Njegov komentar je, primjećuje u svojoj analiziCNN, sudbonosno podsjetio na jedno drugo obećanje, dano 2001. godine.

“Ovaj je sukob započeo u vrijeme i pod uvjetima drugih. Završit će na način i u sat koji mi odaberemo“, izjavio je predsjednik George W. Bush naciji traumatiziranoj napadima 11. rujna. Ubrzo nakon toga, uveo je Ameriku u ratove koji su trajali gotovo dva desetljeća.

Odjek povijesti

Ovaj odjek povijesti potiče strahove da se Trumpova administracija ne sjeća krvavih lekcija iz nedavne prošlosti, već je ušla u sukob utemeljen na upitnoj logici koji bi mogao Bliski istok odvesti u potpuni kaos, dovesti do smrti tisuća civila, a istovremeno i u godinama koje dolaze posijati nove terorističke napade na Amerikance.

Ipak, postoji alternativni scenarij za predsjednika koji je pokrenuo napad na Iran na koji se njegovi prethodnici nikada nisu usudili. Mogao bi ostvariti stratešku pobjedu ako neutralizira regionalnu prijetnju zakletog američkog neprijatelja gotovo 50 godina i katalizira rođenje slobode u Iranu.

“Ovaj rat koji je Trump pokrenuo je neopravdan i ilegalan. To ne znači nužno da će biti neuspješan”, komentira povjesničar i stručnjak za vanjsku politiku Max Boot

Tri su moguća ishoda.

Prvi je da bi zračni napadi na instrumente iranske državne represije mogli izazvati narodni ustanak, što će dovesti do novog Irana koji će transformirati Bliski istok.

Druga, vjerojatnija mogućnost je da preživjeli iranski vođe izgrade novi režim, ali da ih u napadima budu uništeni nuklearni, raketni i vojni kapaciteti koji čine Iran regionalnom prijetnjom. To bi mogao biti prihvatljiv ishod za Izrael, ali bi moglo dovesti do budućih ratova kako bi se spriječilo da novi iranski režim obnovi svoje sposobnosti.

Najgori scenarij je da se u Iranu ponovi Libija. Mogli bi izbiti frakcijski sukobi ili građanski rat, koji bi doveli do izvoza kaosa, izbjegličke krize i ostavljanja iranskih zaliha urana dostupnima ekstremističkim skupinama.

Stalna promjena obrazloženja za rat

Ako su Amerikanci zbunjeni onim što ih čeka, to nije iznenađujuće, budući da administracija stalno mijenja svoje obrazloženje za rat. Trump je zagovarao promjenu režima i želju da Irancima pruži slobodu. Obećao je uništiti nuklearni program za koji je već tvrdio da ga je uništio. Hegseth je u ponedjeljak naglasio potrebu osvete za Amerikance ubijene u iranskim terorističkim napadima ili napadima milicija koje podržava Iran tijekom američke okupacije Iraka. Državni tajnik Marco Rubio tvrdio je da su SAD izvele preventivni rat jer je Izrael planirao napasti Iran, a američke trupe u regiji suočile bi se s odmazdom.

Ako ovo nejasno razmišljanje odražava administraciju koja ne zna zašto je ušla u rat, cijela operacija bi već mogla biti u problemima.

“Ne postoji baš jasna strategija. I moramo čuti od predsjednika što želi. Ovo je prilika za pravu prekretnicu na Bliskom istoku ako budemo uspješni. Ali uopće nije jasno kako će se to odvijati”, rekla je demokratska senatorica Jeanne Shaheen za CNN.

Za Trumpa je, međutim, nepreciznost značajka, a ne anomalija. Održavajući ratne ciljeve nejasnima, on stvara politički prostor da proglasi pobjedu kad god poželi. No teško je sjetiti se i jednog primjera zračnih napada koji su doveli do promjene režima i rođenje stabilne države nasljednice.

Šire geopolitičke implikacije

Čini se da Trump već sužava svoje ratne ciljeve. U ponedjeljak je rekao da je plan uništiti iransku mornaricu, raketne programe i buduće nuklearne težnje. Čini se da su i on i Hegseth postavili temelje za izgovor ako se režim obnovi, implicirajući da će Iranci sami sebe kriviti ako ne iskoriste svoju priliku.

Washington već desetljećima pokušava – i ne uspijeva – pronaći umjerene iranske dužnosnike s kojima bi surađivao. Nakon atentata na ajatolaha, čini se da postoji još manje poticaja za pojavu takvih osoba. Ipak, u najgorem slučaju, američki vojni uspjeh koji ne prati šira politička promjena mogao bi učiniti regiju sigurnijom.

“Mislim da će iz ovog rata jasno proizaći vrlo, vrlo promijenjen režim, čak i ako se održi. Neće više biti vrhovnog vođe koji je uistinu vrhovni na način na koji su to bili Homeini i Hamnei. Ovo će biti zemlja koja uglavnom neće moći upotrijebiti silu. Mislim da do trenutka kada se to završi, čak i ako je to samo još tjedan dana, uopće neće imati nuklearni program. Vjerojatno neće imati lansere projektila, a možda ni projektile. Neće imati mornaricu”, rekao je Elliott Abrams, viši suradnik Vijeća za vanjske odnose i bivši visoki dužnosnik za vanjsku politiku u Bushovoj administraciji.

Neutralizirani Iran imao bi i šire geopolitičke implikacije. Lišio bi Rusiju i Kinu trećeg člana njihove antizapadne osovine. Također bi mogao usporiti protok dronova i raketa ruskim snagama u Ukrajini.

No čak i projekcija pozitivnih scenarija za Iran ignorira prokletstvo američke vanjske politike nakon Drugog svjetskog rata. Ono što se čini logičnim, pa čak i vjerojatnim unutar Zapadnog krila, može uvenuti u kontaktu s bliskoistočnom stvarnošću, piše CNN.