Kad je pod hrpom željeza, betona i stakla na nedavno rekonstruiranom željezničkom kolodvoru u Novom Sadu u trenu poginulo 15 pretežito mladih, a dvoje teško ozlijeđeno s trajnim posljedicama, na ulice se izlio bijes usmjeren na adresu vlasti koju aktivisti građanskog društva i oporba drže glavnim krivcem.


Nesreću vide kao zločin države proizišao iz nemara,  nebrige, neodgovornosti, korupcije i manira sklapanja koruptivnih poslova.




Vlast, pak, prosvjede ne doživljava kao građanski bunt, već ih vidi kao „lešinarenje“ oporbe i pokušaj rušenja vlade i predsjednika države. No, kad su se prosvjedima pridružili studenti blokadama najmanje 40 fakulteta i rektorata u sva četiri sveučilišna centra, dobivajući iz dana u dan sve veću potporu,  najavljeno je posve drugačije ozračje u društvu, a pritisci na vlast i kriza će se, po svemu sudeći, preliti i u 2025.


Tim prije jer su studenti počeli dobivati i potporu sindikata, a uz njih je stala i Udruga dramskih umjetnika, pozivajući glumce da uoči svake predstave u svojim kazalištima 15-minutnom šutnjom odaju počast novosadskim žrtvama, što bi studentskom buntu u borbi za bolje i pravednije društvo moglo dati dodatni zamah.


Istodobno dok traju prosvjedi, u drugom tjednu prosinca jedna od dvije prošlogodišnje svibanjske tragedije – dva masovna ubojstva u školi “Ribnikar“ i selima nadomak Beograda, dobila je sudski epilog.


Masovni ubojica Uroš Blažić je prvostupanjski osuđen na maksimalnu moguću kaznu od 20 godina zatvora, a zbog težine zločina male su šanse da bude oborena na žalbenom sudu.


Ni korak naprijed u eurointegracijama


Srbija se ni u godini na odlasku nije pomaknula k članstvu u Europskoj uniji.


Predsjednica EK-a Ursula von der Leyen u listopadu je posjetila Beograd i iako je blagonaklono govorila o eurointegracijskom putu Srbije, poručila je da pristupanje Uniji ostaje „proces zasnovan na zaslugama, te da svaka zemlja bira brzinu i kvalitetu puta“.


Ispostavilo se kasnije da u svom redovitom godišnjem izvješću Europska komisija nije konstatirala napredak, naprotiv.


Napose ga nije vidjela u vanjskoj i sigurnosnoj politici, uz ocjenu da je stupanj usklađivanja s EU-om ostao neizmijenjen.


Odnosi s Kinom i Rusijom posebno brinu EK, ponajprije u izbjegavanju da se Srbija pridruži međunarodnim sankcijama Rusiji zbog invazije na Ukrajinu, te u bliskosti s Kinom. Kritike su glasne i kod kuće jer oporba i stručnjaci ukazuju na pogodovanje Kini u brojnim netransparentnim infrastrukturnim projektima u Srbiji.


Beograd u međuvremenu i domaćoj i međunarodnoj javnosti šalje poruke o ustrajnoj neovisnoj politici i samostojnosti, inzistirajući da sjedi „samo na jednoj, srpskoj stolici“, te da se u strateškom opredjeljenju za članstvo u EU ne kani odreći svojih tradicionalnih prijatelja Rusije i Kine.


Klaster 3 u međuvremenu nije otvoren jer se veleposlanici zemalja EU-a ni na sjednici početkom prosinca nisu usuglasili. Protiv je bilo osam članica – Nizozemska, Švedska, Finska, Bugarska, Hrvatska, te baltičke države.


Europska komisija u svom izvješću nije vidjela napredak ni u vladavini prava, te medijskim slobodama, ali je zato primijećeno da se u Srbiji i dalje blagonaklono gleda na osuđene ratne zločince.


Dijalog s Kosovom, jedna od ključnih točaka u agendi napretka Srbije prema Uniji, i dalje je na slijepom kolosijeku i bez očekivanih rezultata, ali uz dodatne napetosti.


Posljednja u nizu je eksplozija na vodoopskrbnom kanalu Ibar-Lepenac koju Priština smatra „terorističkim aktom“ za koji je odgovoran službeni Beograd. Srbijanske vlasti niječu bilo kakvu umiješanost i traže neovisnu međunarodnu istragu.


K tomu, Beograd i dalje nije podigao optužnicu protiv Milana Radojičića, koji je preuzeo odgovornost za prošlogodišnji sukob paravojne skupine Srba s kosovskom policijom, kad je ubijen jedan kosovski policajac, te trojica lokalnih Srba sa sjevera Kosova.


Ambicije u regiji


Odnose Srbije u regiji, napose sa susjednim BiH i Hrvatskom, karakterizira uzajamno oštra, povremeno incidentna, dnevnopolitička retorika, ali bez dramatičnih posljedica po bilateralne odnose za koje se ne može reći da su učinkovito unaprijeđeni, ali niti da su otišli u suprotnom smjeru.


Tako je u Beogradu „na nož“ dočekana odluka o imenovanju hrvatskog eurozastupnika Tonina Pucule izvjestiteljem EP-a za Srbiju.


Među ostalim, srbijanski šef države poručio je da se Picula prije dolaska u Beograd „mora ispričati za ono što je govorio o Srbiji i o njoj treba govoriti s mnogo više poštovanja“ jer „vodi antisrpsku politiku“.


Picula je uzvratio da „vlast u Srbiji često demonstrira autoritarne i antieuropske tendencije“, te da „pristupni pregovori neće biti zaključeni dok se ne promijene odnosi“, među ostalim i na medijskoj sceni koju dominantno kontroliraju vladajući.


Srpsko-hrvatske odnose pratila je i navodna špijunska afera, nakon što su beogradski mediji koncem kolovoza izvijestili da je „uhićen hrvatski špijun“, a ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić to potvrdio.


Hrvatsko ministarstvo vanjskih i europskih poslova reklo je da nema informacije o tom slučaju, niti potvrdu da se on “uistinu dogodio”. Medijska prašina se nedugo potom slegnula i „slučaj“, ako ga je i bilo, ubrzo je zaboravljen.


U lipnju je održan Svesrpski sabor kao institucionalno povezivanje političkih predstavnika srpskog naroda u Srbiji, Republici Srpskoj, Federaciji BiH, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji i Hrvatskoj, ali i drugih njegovih predstavnika u svijetu radi „zajedničkog kreiranja nacionalne politike“.


Jedan od poruka bila je da “srpski narod predstavlja jedinstvenu cjelinu“, a u usvojenoj Deklaraciji navodi se i da taj sabor ne podržava Rezoluciju o genocidu u Srebrenici koja je koncem svibnja izglasana u Ujedinjenim narodima.


Sabor je izazvao podijeljene reakcije i negodovanje u regiji, uz suzdržane osude EU-a i SAD-a, a State Department je pozvao političke vođe u regiji da „bolje iskoriste svoje sastanke kako bi promicali regionalnu stabilnost i pomirenje“.


Litij, problem koji traje


Poslije niza masovnih prosvjeda kojima su se stotine tisuća ljudi odlučno usprotivili namjeri vlasti da odobri rudarenje litija u plodnom poljoprivrednom kraju na zapadu zemlje, projekt je zaustavljen, ali je Srbija napravila neočekivan korak. U srpnju je s EU potpisan Memorandum o razumijevanju i strateškom partnerstvu o održivim sirovinama.


Ceremoniji su, uz srbijanskog predsjednika, nazočili i njemački kancelar Olaf Sholz te resorni povjerenik EU-a Maroš Šefčovič.


Namjeru vlasti da ne odustane od tog projekta dodatno je pokazao i Aleksandar Vučić posjetom Njemačkoj početkom prosinca, gdje je sa Sholzom izravno ustvrdio da litij predstavlja ozbiljnu ekonomsku šansu.


Protivljenje rudarenju litija u Srbiji ne prestaje, ali je palo u drugi plan nakon tragedije u Novom Sadu i započetih prosvjeda koji i dalje traju.


Ekonomija napreduje, inozemni dug raste


Početkom listopada agencija Standard and Poor’s (S&P) Srbiji je podigla kreditni rejting na investicijsku razinu BBB, što je ocijenjeno kao „prekretnica za ekonomsku putanju“ zemlje i unapređenje cjelokupnih poslovnih prilika. Ministar financija Siniša Mali to vidi kao poticaj „koji pokazuje uspješan put kontinuiranog ekonomskog rasta i makroekonomske stabilnosti“.


Javni dug države u međuvremenu je, koncem listopada, dosegnuo 38,13 milijardi eura, a statistika pokazuje da iz godine u godinu raste jer je, od dolaska na vlast Srpske napredne stranke 2012. skočio sa 17,7 milijardi. Monetarne vlasti, pak, naglašavaju da je udio duga s 46,5 posto BDP-a u okvirima tzv. mastriških kriterija.


Istodobno, Narodna banka Srbije uvjerava da inflaciju drži u granicama ciljane stope i da je u studenom bila 4,3 posto, za 0,2 posto manje nego mjesec ranije.


Međutim, ‘državnu matematiku’ građani posve drukčije doživljavaju kad u trgovinama dođu na blagajnu s košaricom koju napune onoliko koliko imaju novca, a ne koliko opisuje službena statistika. Udare cijena umirovljenicima bi trebala ublažiti obećana povišica od 11 posto, najavljena za početak 2025., plaća u javnom sektoru za osam posto te plaća u obrazovanju za 12 posto.


Kroz sve to prepliće se uvelike primjetna nervoza na političkoj i društvenoj sceni – između uzdrmane vlasti, pobunjenih građana koji se približavaju rubu (s)trpljenja i oporbe, čiji se dosadašnji angažman nije pokazao ni učinkovitim ni uvjerljivim da nešto može promijeniti dok vladajući pod kontrolom drže medije i skoro sve poluge kojima usmjeravaju svakodnevicu.