Nacionalni muzej u Alepu građen je po projektu hrvatskih arhitekata

Od kraja studenog 2024., civilizacijski jedinstvena kulturna baština Sirije i Alepa je doživljela ponovno razaranje budući da su pobunjeničke snage pokrenule veliku ofenzivu protiv sirijskih vladinih trupa. Sukobi su rezultirali smrću više od 250 ljudi, uključujući civile, te su raselili tisuće stanovnika. Nakon godina sukoba i razornog potresa u veljači 2023. godine recentna eskalacija sukoba nažalost označava nastavak sirijskog građanskog rata, koji je u ovoj regiji bilježio relativni mir od 2016. godine.

Veliko otkriće

Nacionalni muzej Alepa predstavlja baštinu drevnih civilizacija, uključujući one iz Mezopotamije i islamskog razdoblja, kao i antike, a u kojem je pohranjeno tisuće važnih arheoloških artefakata, od kojih su mnogi oštećeni ili opljačkani tijekom zadnjih oružanih sukoba.

Nakon zatvaranja muzeja 2013. godine zbog građanskog rata i velikih oštećenja krova i zgrade 2016. godine, većina zbirke je bila evakuirana, no izražena je zabrinutost zbog predmeta koji nisu mogli biti premješteni.

Ponovno otvaranje muzeja 2019. godine označilo je značajan trenutak za kulturnu baštinu Sirije te je izvedeno uz podršku Razvojnog programa Ujedinjenih naroda (UNDP), UNESCO-a i Japana, s fokusom na sprječavanje daljnjeg propadanja i postupno pokretanje obnove gdje je to moguće.

Detaljna izvješća koja bi opisala točno trenutno stanje muzeja nije moguće dobiti radi situacije na terenu. Ali upravo radi njegove neizvjesne budućnosti, od iznimne je važnosti upoznati javnost s nedavno otkrivenim i za naše naslijeđe važnim aspektom njegove izgradnje, koji je vezan za ostvarenje dvojice hrvatskih arhitekata.

Naime, 1931. godine, odlukom sirijskih vlasti, mala osmanska palača određena je da postane Nacionalni muzej u gradu Alepu. Nakon tri desetljeća, zgrada je postala premala za sve veći broj izložaka. Stoga je 1966. godine odlučeno srušiti staru zgradu palače i zamijeniti je većom, modernijom građevinom.

Zahvaljujući upornom i minucioznom znanstvenom istraživanju dviju profesorica s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, 2015. godine tijekom izrade Atlasa arhitekture 20. stoljeća otkriveno je da su naši arhitekti Zdravko Bregovac i Vjenceslav Richter autori Nacionalnog muzeja u Alepu.

– Nacionalni muzej u Alepu arhitekata Zdravka Bregovca i Vjenceslava Richtera, prvonagrađeno rješenje na međunarodnom natječaju iz 1956. godine, u kontekstu moderne i suvremene hrvatske arhitekture smatran je iznimnim uspjehom.

Međutim, kroz istraživanje na projektu Atlas hrvatske arhitekture 20. stoljeća, odnosno kroz rad na njegovoj digitalnoj verziji atlasarhitekture.org, saznali smo da je zgrada i izvedena. Tražeći koordinate lokacije prema natječajnom situacijskom prikazu, bilo je veliko iznenađenje ugledati zgradu na satelitskoj snimci.

Nadamo se da ćemo uskoro saznati više o tijeku gradnje ovoga muzeja, o njegovoj ustrajnosti kroz krizne situacije, i konačno o garanciji budućnosti društvene stabilnosti u regiji koja ga okružuje, izjavila je prof. Mojca Smode Cvitanović s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu.

Kolijevka civilizacije

Sirija (nekadašnja Mezopotomija) se smatra ‘kolijevkom civilizacije’ zbog svoje ključne uloge u antici i razvoju ranih ljudskih društava. Mezopotamija je poznata kao jedna od najranijih civilizacija u povijesti (dom Sumera, Akađana, Babilonaca i Asiraca) a posebno je značajna zbog razvoja pisma (klinasto pismo), kotača i ranih gradova-država poput Uruka i Babilona.

Gradovi kao što su Alepo i Jerihon spadaju među najstarije kontinuirano naseljene gradove na svijetu. Napredna društvena organizacija, trgovačke mreže i monumentalna arhitektura obilježili su ova urbana središta.

Rane civilizacije u regiji razvile su napredne tehnike arhitekture, što je vidljivo u ziguratskim građevinama Mezopotamije i hramovima drevne Sirije. Majstorstvo u gradnji i urbanističkom planiranju iz tog razdoblja postavilo je temelje za kasnija arhitektonska dostignuća u Grčkoj, Rimu i šire.

Međutim, tijekom imperijalne ekspanzije Europe prema jugu u 19. i početkom 20. stoljeća, razvila se ideja o »mediteranskoj regiji« kao jedinstvenom kulturnom i prirodnom prostoru.

Povjesničar Manuel Borutta tvrdi da su arheološka istraživanja mediteranske antike korištena za legitimiranje zapadnoeuropske dominacije, prikazujući Europu kao legitimnog nasljednika antičke Grčke i Rima, pritom zanemarujući važnost i ulogu bliskoistočnih regija u antici, kao i njihov utjecaj na Grčku.

O međusobnoj povezanosti grčkih i bliskoistočnih regija u antici, najbolje nam svjedoči Aleksandar Makedonski čija su osvajanja obuhvaćala Grčku i Perziju ( i dalje), i bila obilježena politikom kulturne integracije poznatom kao helenizacija.

Ovaj proces širio je grčku kulturu, jezik i upravljanje diljem Bliskog istoka no isto tako je Aleksandar Veliki prihvatio i uključio kulture i naslijeđe Bliskog istoka u svoje carstvo.

Artefakti u nacionalnom muzeju u Alepu svjedoče kako su drevne civilizacije, unatoč svojim razlikama, međusobno surađivale i utjecale jedna na drugu. Ujedno nam služe kao podsjetnik na međusobnu povezanost ljudskih društava i važnost kulturne razmjene.

Zbirka muzeja ilustrira uspon i pad civilizacija, nudeći vrijedne pouke o otpornosti, prilagodbi i posljedicama sukoba. Očuvanje kulturne baštine, posebno u zonama ratnih sukoba, naglašava važnost kulture kao mosta za dijalog i pomirenje.

Poruka generacijama

Baština je naime politički konstrukt – bilo da je kontekst kolonijalni ili postkolonijalni, komunistički ili postkomunistički, liberalna demokracija ili neliberalna demokracija; bilo da je u centru ili na periferiji, služeći većini ili manjini, tijekom rata ili mira, što nam dokazuje razaranje kulturne baštine tijekom rata, ali i ideološko razračunavanje s »nepoželjnom baštinom«, poput recentnog rušenja spomenika u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama vezanih uz kolonijalna osvajanja i ropstvo (npr. rušenje kipa Christophera Columba ili belgijskog kralja Leopolda II).

Neke su vlade ipak odlučile zadržati spomenike, ali uz dodatne ploče ili izložbe koje objašnjavaju negativne aspekte osoba koje ti spomenici komemoriraju. Ili primjerice masovna rušenja baštine Otomanskog Carstva u Bugarskoj u drugoj polovinci 20. stoljeća tijekom sekularizacije zemlje, ali i izrazitog nacionalizma, kao i u drugim balkanskim zemljama poput Grčke, i bivše Jugoslavije.

Pitanje je hoće li nacionalni muzej u Alepu čiju fasadu krase karijatide (antički antropomorni simbol koji prikazuje kipove žena) postati “nepoželjna baština” u očima pobunjenika i doživjeti sudbinu najvećih stojećih kipova Bude na svijetu smještenih u polukružnim nišama u kamenoj stijeni (Bamyian Buda, UNESCO lokalitet u Afganistanu) koje su 2001. godine talibani potpuno srušili do temelja?

Nadamo se da će se Nacionalni muzej u Alepu ipak sačuvati jer predstavlja živi arhiv ljudske kreativnosti i kulturne razmjene; neprocjenjive artefakte koji utjelovljuju zajedničko naslijeđe i povijesni kontinuitet civilizacija, što je ključno za razumijevanje naše kolektivne prošlosti i inspiraciju budućih generacija. U

jedno, ovaj muzej je još jedno značajno djelo u povijesnom naslijeđu naše poslijeratne arhitekture realizirane od strane ključnih figura modernističkog pokreta: Zdravka Bregovca i Vjenceslava Richtera, i kao takav dio je i našeg modernog identiteta.

Modernistički dizajn uronjen u lokalnu kulturu

Nacionalni muzej u Alepu predstavlja modernističku reinterpretaciju tradicionalnih arhitektonskih elemenata s naglaskom na funkcionalnost, jednostavnost i jasnoću forme. Arhitekti Richter i Bregovac su spojili modernističke principe dizajna s lokalnim kulturnim utjecajima, pokazujući sposobnost prilagodbe arhitektonskog jezika specifičnom kontekstu.

Arhitektura muzeja je definirana čistim, ravnim linijama i dominantnim geometrijskim oblicima. Ti elementi odražavaju širi modernistički fokus na racionalnost strukture i minimalizam. Nadalje arhitektonski vokabular je harmoniziran s okolinom na način da poštuje okoliš i kulturnu važnost lokacije.