“Mediteranska prehrana – životni stil za održivu budućnost”

Vratimo se na tren malo unatrag, do 2010. godine, kada je na plenarnoj sjednici generalne skupštine UNESCO-a u Nairobiju mediteranska prehrana upisana na Reprezentativnu listu nematerijalne baštine čovječanstva. U to birano društvo Hrvatska je primljena tri godine kasnije zajedno s Portugalom, da bi nas 2018. godine dopala čast da upriličimo sastanak mreže zemalja na svom teritoriju.

I taj sastanak na domaćem terenu bio je prigoda da se vidi i čuje kud su spomenute zemlje otišle za zaštitom i implementacijom mediteranske prehrane u svakodnevni život, baš kao što je bio dobar povod da se upozori na notornu istinu da mediteranska prehrana zahvaća daleko više od same hrane!

Jer, ovih sedam zemalja, ili barem oni u ovih sedam zemalja koji su mediteransku prehranu doveli na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, ne dvoji da je mediteranska prehrana, da je mediteranski način života onaj koji nudi rješenje na sve zabrinutosti i imperative ovoga svijeta, od zdrave prehrane do manje stresa.

Prakse različitih zemalja mediteransku su prehranu stavile u kontekst brige o javnom zdravstvu (problemi pretilosti, epidemije dijabetesa ili kardiovaskularnih bolesti), brige o očuvanju bioraznolikosti komercijalnih poljoprivrednih kultura, pomoć dugotrajno nezaposlenima, razvoj integrirane turističke ponude ili lokalizacije prehrambenih praksi. Iskorak s tom istinom na globalnu razinu bio je pitanje vremena. I dogodio se, prije desetak dana u New Yorku.

– Italija, koja ove godine koordinira mrežu sedam država, započela je misiju revalorizacije i popularizacije mediteranske prehrane u okvirima održivih razvojnih politika, koje se naslanjaju na Agendu 2030. Ovo je bio prvi globalni istup mreže prema kreatorima visoke politike. Danas svjedočimo transformaciji tradicijskih kuhinja jer budimo svjesni da mediteranska prehrana kao homogen prehrambeni model ne postoji, nego sadržava mnoštvo, nekad vrlo raznolikih prehrambenih kultura, u politički alat održivije budućnosti.

Priznanje mediteranskoj prehrani u obliku njezine zaštite kao nematerijalnog kulturnog dobra bio je korak u ovom smjeru. Naime, rijetko je koje kulturno dobro toliko vremenu prikladno kao mediteranska prehrana. Tako se ona predstavlja kao svojevrsna panaceja za mnoge suvremene izazove i krive razvojne smjerove.

Osim trenutnih zdravstvenih prijetnji, uzrokovanim mijenjanjem prehrambenih modela i drastičnim smanjivanjem tjelesne aktivnosti, prvenstveno se ističe povratak mudrom i održivom upravljanju prirodnim resursima (voda i tlo), lokalizacija prehrambenih odabira te jačanje, u današnje vrijeme globalne prehrambene industrije, prirodne spone između krajolika i kuhinje.

Jer kao što bi rekao španjolski pisac i novinar Josep Pla – »Kuhinja je krajolik na tanjuru«. U ovakvim okolnostima, mediteransku prehranu ne možemo više promatrati samo u kulturnim okvirima, nego u bavljenju njome trebamo pronaći sinergiju između različitih resora – poljoprivrede, prehrambene industrije, gospodarstva, turizma, očuvanja i zaštite prirode, nošenja s izazovima klimatskih promjena – pojašnjava Ivanišević.

Razvojni okvir

Spomenuta Agenda 2030, odnosno Program globalnog razvoja za 2030. i usvojena je na konferenciji Ujedinjenih naroda o održivom razvoju u New Yorku 25. rujna 2015. godine. Taj Program globalnog razvoja usvojen je nakon trogodišnjeg procesa konzultacija, u kojem su bile zastupljene sve društvene skupine na svim razinama – 150 svjetskih čelnika usvojilo je Agendu 2030. u okviru koje je doneseno 17 ciljeva održivog razvoja.

Među tim ciljevima su, među ostalim: iskorijeniti siromaštvo svuda i u svim oblicima, iskorijeniti glad, postići sigurnost prehrambenih lanaca i poboljšanu prehranu te promovirati održivu poljoprivredu, osigurati zdrav život i promovirati blagostanje za ljude svih generacija, osigurati pristup pitkoj vodi za sve, održivo upravljati vodama, osigurati higijenske uvjete za sve, učiniti gradove i naselja uključivim, sigurnim, prilagodljivim i održivim, osigurati održive oblike potrošnje i proizvodnje, očuvati i održivo koristiti oceane, mora i morske resurse za održiv razvoj.

Ne čudi stoga da je panel u UN-u temeljno i organiziran ne bi li se istaknulo bogatstva nematerijalne baštine mediteranske prehrane kao pravog kulturno utemeljenog, razvojnog okvira koji utjelovljuje sve vrijednosti i prioritete koje diktira Agenda 2030. Ne čudi ni što se njujorški panel održao pod nazivom »Mediteranska prehrana – životni stil za održivu budućnost. Nematerijalno kulturno dobro, strateški alat održivog razvoja.

Ljudi planet prosperitet«. Baš kao što ne čudi ni to što je u New Yorku zaključeno: »Mediteran predstavlja raznolike kulture koje se isprepliću kroz povijest oblikujući različita društva koja su kopala brazde u pijesku, plovila neistraženim morima i gradila nebodere. Ponosni smo nasljednici ovog važnost kulturnog sjecišta, nikad savršenog, ali zato beskrajno bogatog.«

Zašto je, dakle, »mediteranska prehrana – životni stil za održivu budućnost«? Potvrdit će i Ivanišević da osim što se već više godina zaredom proglašava najboljom u godišnjoj utrci za najbolji režim prehrane (prema zdravstvenim blagodatima), prednost mediteranske prehrane leži i u njezinom niskom utjecaju na okoliš, poštovanju bioraznolikosti i raznolikosti ekosustava te prepoznavanju važnosti društvenog okvira naših prehrambenih praksi.

Kako se isticalo i na panelu, u temeljima vrijednosti mediteranske prehrane je konvivijalnost, održivost, očuvanje bioraznolikosti, inovativnost među poljoprivrednicima, prehrambenim proizvođačima, stručnom i znanstvenom zajednicom, a sve u službi održivog razvoja lokalnih, mediteranskih zajednica. Model je to ukorijenjen u dijeljenoj povijesti i kulturnoj baštini Sredozemlja, no izrazito usmjeren prema budućnosti.

Cjelovit ekološki pristup koji karakterizira mediteranski stil života očituje se na konkretan način u politikama regeneracije i održivog razvoja koje imaju za cilj zdravlje pojedinca, lokalnih zajednica i zaštitu resursa i krajolika. To je polazište za stvaranje novih veza prema sve održivijem razvoju i poboljšanju širenja baštine mediteranske prehrane u svim područjima na nacionalnoj i međunarodnoj razini.

Mali, ali važni koraci

U Hrvatskoj su to shvatili, pa ako se i ide malim koracima, važni su oni i posve konkretni. Tako je u proljeće 2019. godine, u sklopu programa zaštite kulturnih dobara Ministarstva kulture i medija RH, započela realizacija pilot -projekta »Pjat za polizat, mediteranska prehrana i vrtići« u sklopu kojeg se istraživala prehrana u vrtićima na otoku Hvaru.

– Radi se o projektu Instituta za etnologiju i folkloristiku koji je financiralo Ministarstvo kulture i medija. Kolegice Melanija Belaj, Ana Marija Vukušić i ja provele smo etnografsko istraživanje prehrane u vrtićima, od toga kako se kreiraju dječji jelovnici (o čemu Hrvatska kao država i dalje vodi računa), opskrbe namirnicama i odabira receptura, aktivnosti vezanih uz tradicijska znanja o krajoliku, uzgoju i pripremi hrane (čime obiluju vrtićke aktivnosti) do razgovora s djecom o njihovim prehrambenim izborima, promatranima u okviru zdravih navika. U sklopu projekta izrađen je edukativni materijal, bojanka i dječja piramida mediteranske prehrane koja se može ‘skinuti’ sa stranice IEF-a. Taj materijal trebao bi pomoći i djeci i roditeljima te odgajateljima u učenju o tradicijskoj prehrani i njezinoj današnjoj ulozi, odnosno dugoročnom očuvanju prirodnih resursa i razvoju temeljenom na uzdržavanju od kratkoročnih rješenja i pohlepe. Ideja je bila i potaknuti uprave vrtića da što više lokaliziraju prehranu, a u okviru zelene javne nabave, da hrana što više dolazi s otoka jer ne samo da djeca dobivaju svježu i nutritivno prikladnu hranu, već se daje stabilna i kontinuirana podrška OPG-ovima i malim, lokalnim proizvođačima i tako cijela zajednica surađuje i napreduje zajedno – kazuje Ivanišević. Iskustvo s Hvara pokazalo je da, kako kaže, mali, ali veoma konkretni koraci mogu biti implementirani tamo gdje ima volje i upornosti.

– Gradski vrtić u Hvaru, naime, lokalizirao je svoju prehranu te je većina hrane na vrtićkim jelovnicima uzgojena ili ulovljena na otoku. Osim toga, sve više vrtića i škola sadi svoje vrtove i maslinike ne bi li odmalena učili djecu poštovanju prirode i skladnom odnosu s njom. Smatram da danas prečesto naglasak stavljamo na zahtjeve monokulture turizma i turističku sezonu, zaboravljajući da život na otoku, a i drugim mjestima dakako, traje cijelu godinu – naglašava i pojašnjava Ivanišević.

Odgovorno upravljanje

Drugim riječima, kad bi zajednice odgovorno upravljale svojim resursima, temeljile potrošnju na lokalnim prehrambenim namirnicama i sezonalnosti, te zastupale načela solidarnosti i održivosti, male zajednice kao što su otoci ili općine u slabije razvijenim dijelovima Hrvatske mogle bi napraviti velik iskorak prema održivosti i poboljšanju životnih uvjeta, prvenstveno prema jačanju vlastite prehrambene suverenosti.

U prilog tome nam govori i kriza kojoj smo svjedoci, to golemo povećanje cijene hrane. Da je pak ono što je krenulo na Hvaru itekako bilo i jest na ‘liniji’ posvjedoči je gradonačelnik talijanske amblematske zajednice mediteranske prehrane Stefano Pisani iz Pollice, predstavivši Integralni ekološki model pollica2050. Razvojni je to okvir koji se temelji na kulturnoj baštini mediteranske prehranu te vrijednostima mediteranskog življenja kao istinskoj vezi između zdravlja i održivosti.

Okvir je to koji krajolik, gradove i ruralna područja vidi kao stvarne uspavane resurse koji mogu postati stvarni generatori razvoja. A takvih uspavanih resursa Hrvatska itekako ima, i dok se misli što s njima, rješenje nam je, reklo bi se, tu negdje pred nosom.

Nakon ovog značajnog skupa održanog u New Yorku, ostaje nam se pitati što Hrvatska još može napraviti da se mediteranska prehrana proširi čim prije uzduž i poprijeko Lijepe Naše. S druge strane tu je i pitanje može li sedam zemalja s područja koji jest kolijevka civilizacije, proširiti plamen održivosti putem mediteranske prehrane globalno, diljem svijeta!? Globalno, razmišlja se, kako doznajemo, o otvaranju ureda u Ujedinjenim narodima. Lokalno….

– Zamislimo samo kako bi bilo da naši recepti ponovo počnu predstavljati krajolik s kojim i u kojem živimo. Poput starograjskog paprenjaka koji se priprema od meda, ulja, prošeka i šafrana s otoka Hvara. Istinski okus koji zrcali iskustvo življenja na tom srednjodalmatinskom otoku. Zamislimo vrtove i male poljoprivrednike udružene s restoranima i hotelima, ili školske vrtove i kuhinje koje prate godišnji ritam prirode i gdje djeca iznova uče da se hrana poštuje i nikada ne baca. Ili mjesta gdje surađuju svi dionici u lancu od polja do stola. Zapravo i ne treba previše mašte, zar ne?! – slikovito ‘crta’ onu dobru i željenu budućnost Ivanišević.

Ponekad je dovoljan jedan čovjek…

Što samo jedan čovjek može napraviti za zajednicu, koliko može promijeniti poimanje o održivoj zelenoj budućnosti, svjedoči priča Stephana Ritza iz Green Bronx Machinea. Premda će često, sa smiješkom na licu, kazivati Ritz da nije vrtlar, nego učitelj, zapravo je i jedno i drugo i nešto posve treće. Da je učitelj nema sumnje.

To ga je i dovelo u srednju školu u problematičnoj njujorškoj četvrti South Bronx, u školu što su je pohađala i pohađaju djece iz udomiteljskih obitelji, djeca na rubu siromaštva. A onda je jedna lukovica narcisa zaboravljana iza radijatora promijenila sve, jer je jednostavno počela rasti. Štono bi se reklo, sve ostalo je povijest: i izrada ‘jestivog zida’ za uzgoj svježeg povrća i to takvog da koristi nemjerljivo manje vode i prostora nego se u poljoprivredi uvriježilo, i oplemenjivanje zapuštenih parcela zelenilom, i posjećenost školi od strane učenika koja je narasla s 43 posto na 93 posto samo zato jer su se učenici brinuli za svoje biljke.

U Južnom Bronxu raste nova generacija onih koji će živjeti dulje od svojih roditelja, jer sada znaju što jedu. A Stephan Ritz ne staje. Novo sjemenje, pravo mediteransko, stiglo je iz Italije. Dobra hrana, dobre navike, održivi razvoj spaja svjetove i klinci koji kuhaju, sade, beru i znaju što i kako treba. A samo treba htjeti.

Istaknuti izlagači

Na panelu su izlagali članovi Stalne misije Italije, Maroka, Portugala, predstavnici talijanske amblematske zajednice Pollica, predstavnica amblematske zajednice otoka Brača i Hvara dr. sc. Jelena Ivanišević iz Instituta za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba.

Edukativne projekte vezane uz mediteransku prehranu i/ili održivu zelenu budućnost predstavili su Stephan Ritz iz Green Bronx Machinea i Michael Sperling iz The Culinary Institute of America, dok su ime UNESCO-a govorili prof. Pier Luigi Petrillo te Benedetto Zacchiroli, predsjednik UNESCO-ve mreže inkluzivnih i održivih gradova (ICCAR). Na sastanku su također sudjelovali ministar Francesco Lollobrigida – MASAF; Maurizio Martina– Organizacija Ujedinjenih naroda za hranu i poljoprivredu (FAO), Luigi Scordamaglia– Filiera Italia.