Godina dana pakla: Rusija je učinila sve, no krv Ukrajinaca koštat će Putina glave

Sve ove zastrašujuće brojke crna su bilanca prve godine rata u Ukrajini, rata kojem se nažalost još uvijek ne vidi kraj niti naznaka popuštanja. Uvertira u rusku ratnu avanturu bila je zapravo 2014. godina kada je Moskva anektirala Krimski poluotok i pokrenula sukob u regiji Donbas, formirajući proruske separatističke enklave.

Tijekom proteklih mjeseci ukrajinske snage uspjele su povratiti gotovo cijelu harkivsku oblast na sjeveroistoku zemlje. Ukrajinske snage nagrizaju ruske i proruske položaje u donbaških oblastima Luhansku te Donjecku koji je tek polovično pod kontrolom separatista.

U južnoj oblasti Zaporižje i Herson, ruskim okupatorima mjesecima život zagorčavaju gerilske jedinice ukrajinskih partizana i prije nego što je agresor istjeran sa sjevera hersonske regije preko Dnjepra početkom studenoga prošle godine.

Ruska vojna vrhuška angažirala je na ukrajinskom frontu brojne paravojne formacije ultranacionalističkih usmjerenja, vojske plaćenika od čuvenih »wagnerovaca« do ekstremista »kadirovaca« pod vodstvom psihopatskog čečenskog vođe Razmana Kadirova.

Uostalom ruska mitomanija i ultranacionalizam koji su godinama narativ medija pod kontrolom šefa države Vladimira Putina, bili su gorivo za rat i sredstvo manipuliranja masama, budućim topovskim mesom. No, Putin i njegova vojna vrhuška nisu uspjeli ostvariti prvotni cilj da sruše ukrajinsku vlast u Kijevu i instaliraju neku marionetsku vladu, a naredni mjeseci pokazali su da je ukrajinski otpor puno jači nego što su očekivali, a reakcija Europe i SAD-a puno više od deklaracija i osuda agresije.

Putin je formalizirao okupaciju proglasivši krajem rujna neovisnost četiri ukrajinske oblasti Luhansk, Donjeck, Zaporižje i Herson uz bizarne referendume o priključenju istih »majčici Rusiji«.

Efikasna pomoć

Međunarodna zajednica još uvijek nema jasnog rješenja i plana kako prekinuti ruski rat u Ukrajini ili barem osigurati uvjete za mirovne pregovore. Uostalom, Moskva i ne pokazuje naznake za bilo kakva rješenje mimo nastavka rata pa su analitičari sve složniji da Ukrajini predstoji višegodišnja borba, a Zapadu da nastavi s naoružavanjem napadnute zemlje.

Koliko će zapadni saveznici u idućem razdoblju biti sposobni i voljni pratiti vojnoobrambene potrebe napadnute zemlje, odredit će tijek rata te paradoksalno, prije ili kasnije stvoriti uvjete za kakve-takve mirovne pregovore. Slanje stotinjak borbenih tenkova Leopard 2 mjesecima je bila tema rasprava zapadnih saveznika.

Na frontu tek trebaju stići. Zapadni proturaketni sustavi pokazali su se efikasnima i bitno utjecali na jačanje ukrajinske obrane. No, jasno je da je pariranje agresorskoj vojnoj moći i dalje najviše na taktičkom momentu i moralnoj snazi Ukrajine.

Nerealno je za očekivati da će se ruske snage povući bez da se o tome razgovara za pregovaračkim stolom iako bi to bilo najbrže rješenje i gotovo poetska pravda. Rusija i dalje raspolaže i s golemim arsenalom teškog oružja i streljiva koji nemilice koristi, a Ukrajina količinski tome još uvijek ne može parirati. To je dodatni problem za obranu koji je aktualiziran ovih dana.

Rusko topništvo ispaljuje oko 50.000 projektila dnevno, a Ukrajina bi trebala biti na istoj razini kapaciteta. Obrana ima topove, ali im nedostaje streljiva, upozorio je Visoki predstavnik EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku Josep Borrell. Ukrajina troši višestruko više streljiva nego što saveznici mogu proizvesti.

Zapadna skladišta su ispražnjena a čekanje na streljivo velikog kalibra povećalo se s 12 na 28 mjeseci. Pojednostavljeno rečeno, isporuka za danas zaprimljene narudžbe mogla bi stići i tek za dvije i pol godine. Novi je plan da EU krene u zajedničku koordiniranu nabavu streljiva i da proizvođači dobiju poticajne ugovore.

Cinična opravdanja

Daljni tijek rata u jednom trenutku postat će iscrpljujući za jednu ili obje strane, previsoka cijena za ljudstvo i naoružanje a učinak na fronti slab. U tom trenutku to će biti signal za međunarodnu zajednicu koja bi trebala promptno reagirati i Moskvu i Kijev uz dobro pogođene posrednike posjesti za pregovarački stol.

Jasno je i razumljivo da Ukrajina ne namjerava odreći se nekog dijela svog teritorija. Ugledni Foreign Affairs za mišljenje je pitao čak 72 međunarodna stručnjaka za geopolitiku. Konsenzus među njima ne postoji, iako se više od polovice, njih 40, ne slaže ili jako ne slaže s tezom da će se Ukrajina morati odreći dijela svog teritorija.

Manji broj stručnjaka, njih devet, ne zauzima niti jednu poziciju, dok se njih 23 slaže ili izrazito slaže s tvrdnjom da će Kijev morati pristati na teritorijalne ustupke.

U BBC-ovoj analizi godine dana rata u Ukrajini, podsjeća se kako je Putin 24. veljače 2022. godine poslao 200.000 vojnika na susjednu zemlju, pogrešno pretpostavivši kako će njegova vojska za nekoliko dana pobjednički ući u glavni grad Kijev. Blitz-krieg sasvim je zasluženo propao, a mjesecima kasnije njegova vojska iako pojačana separatistima i paravojnim formacijama, doživjela je niz poražavajućih povlačenja.

No, Rusija još nije izgubila rat koji i dalje cinično naziva »specijalnom vojnom operacijom«. Putin je govorio, a ruska propaganda ponavljala, da će zaštititi ljude u Ukrajini od osam godina maltretiranja i genocida provođenjem operacije »demilitarizacije i denacifikacije« Ukrajine. Također, cilj »specijalne vojne operacije« u startu je bio spriječiti NATO da proširi svoj utjecaj na Ukrajinu.

Prisilna mobilizacija

Onda je dodao još jedan cilj – neutralni status Ukrajine. Na kraju dana sam sebi je priznao da mu je zapravo ideja uništiti ideju Ukrajine kao moderne države. Nakon otprilike mjesec dana rata i povlačenja kod Kijeva, ciljevi ruskog rata su se dramatično promijenili.

Novi glavni plan bio je »oslobođenje« Donbasa. Loša situacija na bojnom polju natjerala je Putina da pošto-poto anektira dijelove Ukrajine. Bila je to aneksija na papiru za potrebe domaće propagande. Potom je bio prisiljen na mobilizaciju, prvu nakon Drugog svjetskog rata. Iako je govorio da je riječ o djelomičnoj mobilizaciji, u rat je pozvano 300.000 ljudi. Nemile scene hapšenja građana koji prosvjeduju protiv novačenja, obišle su svijet.

Rat se sada vodi na liniji fronte dugoj 850 kilometara, a ruske pobjede su malene i rijetke. To je rat u kojem bi Ukrajina sada mogla pobijediti, a neutralnost više nije realna, smatra BBC. Gradovi poput Mariupolja, Severodonjecka, Lisičanska, Soledara sravnjeni su sa zemljom kao nijemi svjedoci »ratnih uspjeha« Kremlja.

Osim ponižavajućeg povlačenja u Hersonu, agresoru je potopljena moćna ratna krstarica Moskva, ponos ruske mornarice, oštećen i Kerčki most prema Krimu, a vojne baze na poluotoku više puta pogođene. BBC-ovi analitičari smatraju da su ruski gubici ogromni i da je njihov vojni vrh u mnogo situacija pokazao nevjerojatni amaterizam unatoč uopćenom mišljenju da su ruski zapovjednici osim okrutnosti prekaljeni iskustvom i znanjem.

Mnogi analitičari smatraju da Putinov režim neće biti kadar preživjeti ukrajinsku pobjedu, a povijest pokazuje da je sudbina poraženih ruskih vođa uvijek bio put u jednom smjeru.