Štrbac: U Zadru 34 nerazjašnjena zločina

Ako su popise ubijenih u ovoj protutužbi pravili isti oni koji su pomagali Miloševiću u obrani, onda je jasna njezina sudbina, kaže Marko Miljanić
Prvi čovjek Dokumentacijsko-informacijskog centra Veritas Savo Štrbac, potvrdio nam je jučer da su dokumenti njegovog centra priloženi srpskoj protutužbi protiv Republike Hrvatske za genocid za vrijeme Domovinskog rata. Rangirajući stradavanja srpskog življa u hrvatskim gradovima, Štrbac Zadar stavlja na 5. ili 6. mjesto po opsegu navodnih zločina koji bi zajedno s zločinima počinjenima na ostalim lokalitetima, trebali poslužiti u upotpunjavanju slike o genocidu Hrvatske nad vlastitim građanima srpske nacionalnosti.
Po Štrpcu, osnovu takvog pravničkog promišljanja čine nerazjašnjeni zločini. Njih je, kaže Štrbac, samo u Zadru bilo točno 34 u razdoblju od 1991.-1993. Od tog broja 15 je civila, a ostalo se odnosi na pripadnike JNA. U dokumentaciji se spominje slučaj policajca Nenada Aćimova koji je navodno ubijen zbog suradnje s neprijateljem. U prosincu 1991. također je ubijen i Vojko Bjelanović koji je pronađen u vlastitoj kući samo nekoliko dana nakon počinjenja zločina. Krstu Kostovića navodno je odvela grupica u maskirnim uniformama, a nekoliko dana kasnije pronađen je u donjem rublju u nekom jarku.
Oficira JNA Pavla Opsenicu početkom prosinca 1991. su odvele dvije uniformirane osobe otkad mu se gubi svaki trag. Štrbac u sve to uklapa i ubojstvo trojice mještana Šibuljine u zadarskom zatvoru, Dragana Poljaka te Marka i Željka Štrbu, iako se počinitelj zna. Tu su nadalje i slučajevi Vasilija Ležaje, Save Drače, Radovana Pandurova.
Srpska protutužba barata s ukupno 7.000 stradalih Srba, dok tužba RH uključuje 12.000 stradalnika. Prema srpskoj matematici, preko 400 tisuća Srba nestalo je s prostora Hrvatske. U namjeri da fizički nestane cijela jedna zajednica, govori Štrbac, samo u “Oluji” je protjerano 200 tisuća ljudi. Međutim, Štrbac odbacuje podatak da je od Sarajevskog primirja do akcije Maslenica, područje tzv. Krajine napustilo 150.000 osoba, većinom srpskog življa. Srbi su napuštali te prostore većinom zbog ekonomskih razloga, ali i političkih. Naime, dobar dio Srba osobito nakon Sarajevskog primirja, uvidio je da od Velike Srbije neće biti ništa, isto tako i od srpske autonomije koju su pobunjeni Srbi definitivno odbacili u planu Z4. Prema matematici Save Štrpca i njegovog Veritasa, rađenoj na popisu za potrebe Vrhovne komande RSK 1993., na području te paratvorevine živjelo je 430.000 stanovnika. Odljev zbog ekonomskih ili političkih razloga, po Štrpcu, nije mogao biti veći od 10 posto.
Koliko je ta metodologija točna opisuje zapovjednik obrane Škabrnje Marko Miljanić. Miljanić je prije nekoliko dana ponovno u Haagu svjedočio, ovog puta u procesu protiv šefa srbijanske službe sigurnosti Jovice Stanišića i njegova pomoćnika za specijalne jedinice Frenkija Šimatovića. Miljanić je svjedočio o sudjelovanju specijalnih postrojbi u agresiji na Hrvatsku. O “Štrpčevoj problematici” Miljanić je svjedočio još u procesu protiv Slobodana Miloševića i poznata mu je narav i sudbina tako dokumentiranih srpskih protutužbi.
– Milošević, koji se sam branio, ispitivao me zašto smo ubili policajca Petra Švelju koji je živ i zdrav te i danas posreduje u prodaji nekretnina u vlasništvu građana srpske nacionalnosti. Nadalje, pitao me zašto smo ubili nekadašnjeg potpukovnika i “bezbednjaka” JNA Petra Muljčana, koji je također živ i zdrav i stanuje u nekadašnjem vojnom stanu; nadalje zašto smo ubili Čedu Terzića, također oficira JNA koji je službovao na aerobazi, a on je umro prirodnom smrću prošle godine. Osobito zanimljivo bilo je pitanje o sudbini zapovjednika brigade mornaričkog pješaštva u Šibeniku Svetka Lakića koji je sudjelovao u napadu na Škabrnju. Pa taj čovjek danas živi u Valjevu, a nije htio posjetiti niti vlastitu suprugu Milenu koja je bila na umoru u Šibeniku. Mi smo tada čak nudili dva dobrovoljna taoca u zamjenu za njegovu sigurnost, ali je na kraju Milena pokopana u Malom Lošinju. Sudac me dvaput pitao: “Jesam li ja dobro čuo gospodine Miljaniću da su ti ljudi i danas živi i zdravi?” Dakle, ako su te popise pravili isti oni koji su pomagali Miloševiću u obrani, onda je jasna sudbina srpske protutužbe, rekao nam je Marko Miljanić.
Pravnu pozadinu zločina na koje ukazuje Štrbac pojasnio nam je županijski državni odvjetnik Ivan Galović.
– Poznato je da ratni zločin ne zastarjeva. Međutim, da bi se neko kazneno djelo okvalificiralo kao ratni zločin, mora biti poznat počinitelj. U spomenutim kaznenim djelima, počinitelj nije poznat, ali također nije nastupila niti zastara za kazneno djelo teškog ubojstva, bio je jasan Galović.

Rađeni osuđeni samo zbog odštete

Savo Štrbac komentirao je i nedavne oslobađajuće presude za sestru i brata Editu i Ernesta Rađena. Štrbac kaže da su oboje osuđeni za sudjelovanje u pobuni protiv RH, a ne za ratni zločin.
– Osuđeni su samo da Hrvatska ne bi isplatila odštetu, osobito Ernestu Rađenu za dane provedene u grčkim i hrvatskim zatvorima. Dakle, osuđen je za sudjelovanje u pobuni, a prema Zakonu o oprostu je pomilovan pa u konačnici pušten iz pritvora. Uz to, tek je izmjena Zakona o kaznenom postupku, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2009., omogućila ponavljanje procesa bez sudjelovanja optuženika, u ovom slučaju Edite Rađen, koja je uspjela pribaviti dokaze da nije sudjelovala u napadu na Škabrnju.