“Srce iz Gorice”

Malo me uzdrmao u prvoj rundi, ali moja odlika je da mogu primiti dosta udaraca. U drugoj rundi sam došao k sebi, preuzeo sam inicijativu, dok on nije pokazao ništa, samo se branio. U trećoj sam nastavio dominirati, srušio sam ga u parter i tako dobio meč – opisao je Mikulić finalnu borbu

“Mobitel stalno zvoni, ljudi čestitaju, novinari zovu za intervjue. Sve mi je to pomalo neobično, nisam navikao.” Dnevna rutina Bože Mikulića, 21-godišnjeg zadarskog borca, promijenila se praktički preko noći, nakon što je u finalu prve sezone hrvatske MMA lige u Zagrebu pobijedio Splićanina Tea Radnića. S tim da to “preko noći” vrijedi samo za širu javnost. Oni koji bolje poznaju Božu, znaju koliko je vremena, truda i znoja uložio u svakodnevne treninge, kako bi došao do ovog rezultata, ioako će odmah istaknuti da je to samo početak.
– Velika je ovo stvar i puno mi znači, jer sam dokazao da sam dobar borac, kako u stojci, tako i u parteru. Nipošto se ne želim zaustaviti na ovom. Vjerujem da će mi ovaj rezultat biti odlična odskočna daska za nastavak karijere, a ovo iskustvo će mi sigurno puno pomoći u sljedećim borbama – kaže Mikulić, koji je naslov osvojio u poluteškoj kategoriji.
Tysonovski nokaut
Šira javnost imala ga je priliku upoznati u četvrtfinalu MMA lige, kada je na vrlo impresivan način pobijedio deset godina starijeg Elvisa Huseljića. Nokautirao ga je u svega desetak sekundi (snimku meča možete pogledati na portalu gol.hr), što je mnoge odmah asociralo na legendarnog boksača Mikea Tysona.
– To je moj stil, napadački. Jednostavno, ponese me srce, adrenalin… Teško je to objasniti, to treba imati u sebi.
U polufinalu je slavio protiv Mateja Batinića, odlukom sudaca nakon dvije runde, dok je finale protiv iskusnog, 31-godišnjeg Tea Radnića bilo najteže i najborbenije. Otišlo se u treću, odlučujuću rundu, gdje je Mikulić pokazao više i opet pobijedio jednoglasnom odlukom sudaca.
– Malo me uzdrmao u prvoj rundi, ali moja odlika je da mogu primiti dosta udaraca. U drugoj rundi sam došao k sebi, preuzeo sam inicijativu, dok on nije pokazao ništa, samo se branio. U trećoj sam nastavio dominirati, srušio sam ga u parter i tako dobio meč.
Netipično za borilačke sportove, atmosfera u dvorani bila je kao na kakvoj utakmici momčadskih sportova. Mikulića je, naime, došlo bodriti stotinjak navijača, od čega jedan autobus iz njegove Gorice. Pjesma i podrška odzvanjala je dvoranom tijekom cijelog meča, a na kraju su svi zajedno zapjevali: “Večeras je naša fešta”.
– Čuo sam ih, kako ne bih, iako sam u meču uvijek maksimalno koncentriran. Moram priznati da me to dosta podiglo. Kada je bilo najpotrebnije, dali su mi dodatnu energiju da stisnem protivnika do kraja. Hvala im na tome.
Reljićevi savjeti
Ipak, još važniji od toga bili su savjeti ljudi iz njegova kuta, prije svega Gorana Reljića, najpoznatijega zadarskog borca.
– Počeli smo surađivati kad je počela MMA liga. Puno mi je pomogao, pogotovo što se tiče borbe u parteru i iznimno sam mu zahvalan.
Reljić je u finalu, između rundi, Mikuliću udijelio dosta korisnih savjeta.
– Slušao sam sve što mi je govorio i nastojao sam to primijeniti u meču. To je imalo presudnu ulogu. Na početku borbe me ponijelo srce, ali kasnije su neki njegovi savjeti bili zlata vrijedni. Goran je vrsni poznavatelj ovog sporta i vrhunski borac i nadam se da ćemo nastaviti suradnju.
Božo je član zadarskog kluba Bandog, a u Gorici ima i vlastitu dvoranu.
– Najviše volim kondicijske treninge i dosta treniram sam u svojoj dvorani. Treninzi s Goranom su mi sigurno puno pomogli, a zahvalan sam i Robertu Modriću, treneru koji me pozvao da se prijavim za MMA ligu.
S travnjaka u ring
Kako se uopće rodila ljubav prema slobodnoj borbi?
– Počeo sam, kao i većina djece, trenirati nogomet, ali po utakmicama sam se stalno tukao i vidio sam da to nije za mene. Tako sam odlučio probati borilačke sportove. Od četrnaeste godine sam trenirao kickboxing, a posljednje dvije godine bavim se ultimate fightom.
Često se kaže kako borci moraju imati “ono nešto” u sebi, da to nije sport kao većina ostalih.
– Slažem se. Mislim da tu agresivnost i taj borilački nagon kada se uđe u meč, treba imati u sebi. Osjećam da to imam i zato volim ovo čime se bavim. Ovaj sport zahtijeva maksimalnu fizičku i mentalnu spremu, a potrebna je i velika vještina i tehnika.
Kakvi su planovi za budućnost? Ima li već nekih ponuda?
– Još uvijek ne znam, ali mislim da se više neću boriti u Hrvatskoj. Ići ću negdje u inozemstvo, ovisno o tome kakve budu ponude. U svakom slučaju, nakon finala sam uzeo tjedan dana odmora i sada nastavljam s jakim treninzima, kako bih bio spreman čim se pojavi prava ponuda. Nadam se već ove godine.
Što želite postići u karijeri?
– Volio bih se boriti u UFC-u jer je to najbolja svjetska organizacija. Naporno ću trenirati svaki dan i nadam se da će mi se san ostvariti – za kraj će Mikulić.

Osobni karton

Ime i prezime: Božo Mikulić.
Datum rođenja: 4. ožujka 1991.
Mjesto rođenja: Zadar.
Prebivalište: Gorica.
Struka: Vozač, ali radi kao zaštitar.
Visina: 183 cm.
Težina: 95 kg.
Profesionalni omjer: 4-0.
Kategorija: Poluteška (do 93 kg).
Uspjesi: Pobjednik hrvatske MMA lige.

Reljić: Najvažnije je slušati

Goran Reljić pratio je Mikulića u polufinalu i finalu hrvatske MMA lige.
– U oba slučaja je imao posla s ljudima koji su iskusniji od njega i duže su u ovom sportu, s tim da je protivnik u polufinalu bio mnogo iskusniji u hrvačkom dijelu. Znao sam što će raditi i zato sam postavio taktiku s nekoliko obrana od rušenja i Božo je to uspješno odradio. Protivnik ga nijednom nije uspio srušiti, čak je Božo njega jednom srušio i tako pobijedio. Rekao sam mu da se ne zalijeće, nego da čeka i pusti protivnika da dođe k njemu. Zato je borba bila malo defanzivna, ali to je bio jedini način da ga se pobijedi. U finalu je protivnik bio potpuno drukčiji, udarač, a slabiji u hrvačkom dijelu. Zato smo hrvački dio radili ofenzivno, s kontrolom u parteru. Rušenje kontrolira borbu, boduje se i zato je Božo pobijedio.
Iz kuta iskusnog borca, koliki je Mikulićev potencijal?
– Ima velik potencijal, veliko srce i sluša savjete. Najvažnije je da borac sluša i to je njegova velika prednost. Mnogo boraca se u borbi izgubi i zaboravi na plan koji se dogovarao s trenerom. To do sada nije bio njegov slučaj i tako treba nastaviti.
Dakle, suradnja Reljić – Mikulić se nastavlja.
– Uvijek sam tu da pomognem svakom borcu. Nije mi problem. Tko god me je pitao, dobio je moju pomoć i nikada nikome nisam okrenuo leđa. Nisam takav tip. Samo ne volim da se netko pravi pametan i mudruje o sportu, gdje ja posjedujem iskustvo i znanje. Kome god treba pomoć, tu sam – kaže Reljić, koji će sljedeću borbu imati najvjerojatnije 16. studenog u Indiji.

Podrška obitelji

U obitelji Mikulić tri su brata i tri sestre. Jedan je brat, za razliku od Bože, ostao u svijetu nogometa, dok je Božo krenuo stopama oca, koji se u mladim danima bavio boksom.
– Svi su mi velika podrška, iako mama ne voli ovo čime se bavim. Ona misli da to nije sport. Tata me svugdje prati i to mi jako puno znači.
Kako usklađujete posao zaštitara i treninge i koliko je ovaj sport financijski zahtjevan?
– Radim u kafićima koji zatvaraju u dva sata poslije ponoći pa se ujutro mogu probuditi za trening. Tijekom dana malo spavam, a treniram dvaput dnevno. Što se financija tiče, neki sponzori mi pomognu oko putovanja, a ostalo iz svog džepa. Skrpamo se nekako – kaže Mikulić.