Ronald protiv Donalda. Što zapravo smjera Trumpov izazivač i kakve su mu uopće šanse?

Jednoličnost i uniformiranost američkog političkog kalendara jedne su od onih stavki koje ostavljaju fasciniranim svakoga tko nije dubinski upoznat s prijateljskim hrvanjima unutar tamošnjeg dvopartijskog sistema.

Točno kao što dolazi blagdan, prvog utorka u studenom svake se godine djeljive s četiri održavaju američki predsjednički izbori, najvažnija politička drama na svijetu oko koje rijetko koji kulturalno uvjetovani zapadnjak može biti potpuno odcijepljen.

Spomenuti kalendar pokazuje nam kako smo točno 17 mjeseci udaljeni od sraza aktualnog predsjednika Joea Bidena iz redova Demokrata i njegovog nepoznatog republikanskog suparnika, a itinerar ljetnih mjeseci u predizbornoj godini nalaže da lista pretendenata na formalno najmoćniju političku funkciju tipično raste.

Prema staroj američkoj tradiciji ovo doba označava neslužbeni početak još jedne duge kampanje, kandidature za mjesto predsjednika posljednjih se tjedana redaju kao po špagi, a guverneri Sjeverne Dakote, New Jerseyja, Arkansasa i Floride, bivša guvernerka Južne Karoline te bivši američki potpredsjednik obznanili su svoje ambicije te se pridružili Donaldu Trumpu u republikanskoj predutrci zvanoj »primaries«.

Međutim, na unutarstranačkim izborima desnijeg blizanca, koji će se održati na proljeće iduće godine, samo jedan izazivač ima potencijal da poremeti račune izbačenom stanovniku Bijele kuće.

Presvetli štreber

Nezadovoljna halabukom i kaosom koji je Trump unio u stranku i američku politiku, frakcija unutar Republikanske partije još je tijekom njegova predsjedništva počela tražiti nekoga tko neće svojom impulzivnošću, nepromišljenošću i povremenom iskrenošću okaljati američku sliku u svijetu i ugroziti vjeru naroda u proklamirane vrijednosti američkog nacionalizma.

Nakon duge potrage sve su njihove nade spale na pleća Ronalda Diona DeSantisa, guvernera Floride, kojeg su »duboka grla« i »visokopozicionirani funkcioneri« Velike Stare Partije mjesecima gurali na megdan osramoćenom, no još uvijek nepokolebanom milijarderu.

DeSantisov se profil naizgled čini perfektnim i stvorenim da bi privlačio biračko tijelo koje još uvijek štuje tri temeljna američka postulata – boga, domovinu i slobodarsku mitologiju oko Očeva Osnivača.

Četrdesetčetverogodišnji neokonzervativac mnogo je truda posvetio njegovanju svog imidža smirenog oca iza kojeg stoji prekrasna mlada obitelj – zgodna žena i troje tradicionalno odjevene male djece – kao stvorena za fotografiranje, muškarca koji Harley Davidsonom vozi kroz krizu srednjih godina i koji svake nedjelje u svom suburbanom stražnjem dvorištu kosi travnjak prije nego pripremi roštilj.

Pritom mu uvelike pomaže i ispeglani životopis iz kojeg bi se trebalo iščitati kako je riječ o uspješnom čovjeku koji je briljirao na svakoj karijernoj stepenici te uvijek stremio i imao predispozicije za najviše domete još otkad je bio student na Yaleu i Harvardu i kapetan sveučilišnog bejzbol tima.

Kao diplomirani pravnik sa stažom u mornarici i statusom ratnog veterana iz Iraka DeSantis je 2013. postao zastupnik u Kongresu, nakon čega je na državnim izborima u Floridi prije pet godina unaprijeđen u tada najmlađeg američkog guvernera, što je funkcija koju je ponovo osvojio krajem prošle godine.

Osokoljen neiscrpnom listom karijernih uspjeha i dobrom riječi stranačkih seniora, Ron DeSantis je svoju dugo prizivanu predsjedničku kandidaturu konačno objavio krajem svibnja na platformi Twitter Spaces zajedno s njezinim vlasnikom Elonom Muskom.

Ipak, umjesto viralnog momenta koji će njegovu kampanju lansirati u visine, a publiku zaintrigirati, zbog velikog kašnjenja, lošeg zvuka i zamuckivanja servera DeSantisov je proglas postao predmet sprdnje na internetskim bespućima.

Osim nefunkcionalnog formata kandidacijske objave, ovaj desničar nije oduševio niti sadržajno, pa je tijekom svog jednosatnog predstavljanja izbjegao odgovoriti na ključno pitanje – zašto bi aktualni guverner Floride bio bolji i atraktivniji predsjednik od Donalda Trumpa.

Rijetko složni američki korporativni mediji, među kojima i Demokratski navijači kao što su CNN i MSNBC i Republikansko glasilo Fox News, DeSantisov su početak predsjedničke utrke ocijenili neozbiljnim i amaterskim, dok se sam Trump u nadrealnoj parodiji na svom Instagram profilu izrugao cijelom poduhvatu te poručio deSantisu da »poljubi njegovu predsjedničku guzicu«.

Mlađahni će se štreber teško otarasiti nadimka »DeSanctimonious«, ili u slobodnom prijevodu »Presvetli«, koji mu je dovitljivi suparnik nalijepio, znajući da mu svaki krivovremeni sukob sa stranačkim favoritom i njegovim fanatičnim sljedbenicima može dodatno otežati misiju.

Ronov džihad

Koliko se god DeSantis trudio držati zacrtanog puta svoje zasad neobećavajuće kampanje, anketni zaostatak od 30 postotnih bodova kod Republikanskih birača, kao i minijaturne političke razlike u odnosu na bivšeg predsjednika, ovu utrku usmjeravaju prema usporedbama osobnih vrijednosti i karakternih osobina kandidata.

Jasno je da se Floriđanin, ako misli osvojiti Republikansku nominaciju, mora pozicionirati na novi, friški način koji će konzervativce u Americi približiti njemu, tobože školskom primjeru kapitalističko-tržišne meritokracije koji kartu za sudjelovanje u političkim igrama na najvišoj razini nije kupio, već ju je zaslužio.

U društvu čiji nominalno demokratski procesi odražavaju maksimu »jedan dolar – jedan glas«, DeSantis je svoje korporativno zaleđe pronašao u »pobunjenoj« frakciji tehnološkog kapitala, onom dijelu Silicijske doline koji samog sebe voli nazivati libertarijanskim.

Uz Muska, možda i najvećeg dobitnika outsourcinga funkcija američkih javnih i državnih institucija, predsjednički se aspirant sve više veže uz Davida Sacksa, još jednog milijardera i venture kapitalista mlađe generacije, i to na temelju zajedničke, žestoke opozicije brizi za prava manjinskih i diskriminiranih skupina pod krinkom kritike »podivljale« političke korektnosti koja na Zapadu spaja sve vrste desničara.

Iako je u ovoj alijansi razumljiva i praktički samonametljiva, retorika s načelno afirmativnom porukom bazirana na promociji izvrsnosti i individualnih zasluga zasad izostaje u siromašnom DeSantisovom političkom arsenalu.

Upravo je »anti-woke« politika, tj. histerija kontra najrazličitijih progresivnih zahtjeva i politika – od inkluzivnih kvota ciljanog zapošljavanja članova manjinskih zajednica ili financiranja manjinskih projekata do zagovaranja prava žena, rodnih, seksualnih i rasnih manjina te samog prepoznavanja društvenih problema, diskriminacije i nepravdi – glavno i jedino oružje cijelog njegovog unutarnjopolitičkog programa.

– Prepoznajem da mentalni virus »woke« označava rat protiv istine. Zato ćemo voditi rat protiv »woke-a« u obrazovanju, u korporacijama, u hodnicima Kongresa.

Nikad se nećemo predati »woke« bandi, parafrazirao je DeSantis Winstona Churchilla prošlog vikenda na mitingu u Iowi, pokazujući političku jednodimenzionalnost te manjak želje da sagleda srž problema koji muče Amerikance i pronađe model njihovog rješavanja.

DeSantisova strast za ratnim metaforama i istrebljivačkim diskursom markirala je osobnu motivaciju njegovog političkog djelovanja koja je sveprisutna tijekom njegovog guvernerskog mandata – borba protiv pošasti suvremenog doba kroz zabrane i oštre, restriktivne politike temeljene na religijskom moralizmu.

Nigdje to nije toliko vidljivo kao u još jednom DeSantisovom džihadu, onom protiv medijske megakorporacije Disney, preko kojeg je američka javnost saznala za ovog »kulturalnog ratnika«.

Bijesan što se u svojim crtanim filmovima usuđuju prikazivati ne bijele i LGBT likove, DeSantis je najvećem pojedinačnom poslodavcu u Floridi ukinuo višedesetljetne korporativne povlastice koje se tiču upravljanja nekretninama na ovom poluotoku, pri čemu je razotkrio svoju ideološku predanost koja ide onkraj inače nedodirljivih biznis-interesa, ali i nezaustavljivu političku moć koju ucjenjivački krupni kapital ima u SAD-u nakon što se Disney izborio za zadržavanje nemalih poreznih olakšica.

U radikalno drukčijim okolnostima izazivanje samog vrha korporativne piramide možda bi se i moglo protumačiti hrabrim kada dušebrižničke i licemjerne vapaje oko navodne zabrinutosti za djecu ne bi pratili potezi aktivnog produbljivanja stigme i psiholoških problema kod maloljetnika »nekonvencionalne« rodne i seksualne orijentacije.

Kina na nišanu

Reakcionarni koktel politika DeSantis je zagorčao i najrigoroznijim zakonom u cijelom SAD-u kada je u pitanju dostupnost pobačaja koji će, ako sud odobri njegov prijedlog, biti zabranjen nakon šest tjedana trudnoće.

U tom se nazadnom bućkurišu već duže vrijeme miješaju i stroga antiimigrantska politika praćena nemilosrdnim deportacijama, rezanje socijalnih i zdravstvenih davanja te u Americi neprikosnovena dozvola nošenja oružja čak i osobama koje za svoje cijevi nemaju dozvolu.

Pored sve energije uložene u maskiranje vlastite političke netalentiranosti, DeSantis, na sreću svojih brojnih oponenata, ne pokazuje kapacitet niti snagu za kreiranje ikakve ekonomske politike koja bi skretala s kursa dosadnog neoliberalnog konsenzusa i mjera štednje, pored koje i Trumpov jalovi protekcionizam izgleda vizionarski.

Niti na području vanjske politike njegov predsjednički mandat ne bi donio ama baš ništa već neviđeno. Kao potencijalno treći najmlađi čuvar američkog imperija, Republikanac bi nastavio agresivne odnose prema svim službenim neprijateljima Washingtona od Venezuele do Sjeverne Koreje, pojačao financiranje i naoružavanje Izraela te eskalirao sve gore odnose SAD-a i Kine.

Iako je stvaranje antikineske ksenofobije i panike glavna međunarodna karta cijelog stranačkog ešalona, DeSantis se i u ovom aspektu trudi zauzeti centralnu rolu, koristeći svaku moguću priliku da raspiruje rasističku mržnju prema donedavno najmnogoljudnijoj naciji na svijetu.

Unutar svojih trenutno ograničenih ovlasti guverner Floride revno pokušava pronaći način kako da Kineze u SAD-u opiše kao prijetnju nacionalnoj sigurnosti, što je cilj koji je morao zadovoljiti bizarnim i drugdje neviđenim propisom zbog kojeg kineski državljani ne mogu kupovati nekretnine, kao i zabranom svim vladinim, ali i školskim serverima da omoguće pristup web-stranicama TikToka, videoservisa čija je vlasnička kompanija registrirana u Kini.

Portal Politico prošlog je tjedna objavio da DeSantis oko sebe okuplja savjetnički tim čija je osnovna karakteristika huškanje protiv Pekinga i kineskih komunista.

Među njima su izdvojeni ljudi poput Gordona Changa, čovjeka koji je široj javnosti poznat isključivo po tome što od 2001. godine i objavljivanja knjige »Nadolazeći pad Kine« tvrdi kako će se kineski politički režim svakog časa raspasti, te Elbridgea Colbyja, zagovornika preseljenja fronte globalnog rata s Ukrajine na Tajvan.

Ako budući predsjednik bude poslušao ovu dvojicu, SAD će prisiliti Tajvan na daljnje naoružavanje i povećanje američke vojne prisutnosti na ovom otoku opravdanjem »prevencije kineskog napada« na teritorij koji SAD priznaje kao kineski.

Na njegovu žalost DeSantis nije najvještiji u artikulaciji ove raširene političke pozicije s obzirom na to da nije u stanju percipirati zašto je Kina uopće prijetnja američkoj ekonomskoj dominaciji u svijetu.

S druge strane, kritike vrhuške Demokratske partije i njima poslušnih medija ograničavaju se na njegovom nedovoljno preciznom stavu kada je u pitanju rat u Ukrajini i Rusija, država koju Bidenova administracija doživljava kao ultimativnog neprijatelja Amerike i čovječanstva.

Nakon što se osramotio izjavom kako se na istoku Europe odvija »sukob za teritorij«, DeSantis je svoju ocjenu povukao te uz poziv na prekid vatre kazao kako daljnje miješanje u rat nije stvar nacionalnog interesa, čime ponovo nije zadovoljio liberalne krugove koji ovaj rat nameću kao primarno i goruće pitanje američke politike.

U Trumpovoj sjeni

Za razliku od Donalda Trumpa, koji je u svojoj kampanji pred izbore 2016. godine ostavio dovoljno nepoznanica da su vrlo različite grupacije ljudi, redom izvan Republikanskog članstva, u njegov lik mogli projicirati svoje duboke želje, politički stavovi Rona DeSantisa transparentno su strani prevelikom broju Amerikanaca da bi ga narod prihvatio kao svog legitimnog predstavnika, a kamoli zbog njega tzv. ljubičaste države (one čije elektroničke bodove prije izbora ni Demokrati ni Republikanci ne mogu sa sigurnošću upisati sebi) pretvorio u crvene.

Nadalje, premda se njegova kandidatura zbog nabrojenih vanjskih pokazatelja čini organskom, dojam koji DeSantis ostavlja u osobnoj komunikaciji s biračima onaj je političara kojeg kao da netko prisiljava na nominaciju.

Njegov karijeristički ego u kombinaciji s očiglednim manjkom karizme i dara za političku komunikaciju razotkriva ga kao dosadnog i neinspirativnog kandidata čija je glavna osobina pompozno uvjerenje u vlastitu pravovjernost, no ne ona koja ima elemente treš tragikomedije.

Zbog toga DeSantisovo probijanje američke gerontokracije, odnosno sveobuhvatnost, ozbiljnost i uvjerljivost njegova pokušaja, više sliči na srednjoškolski projekt nego na branjenje diplomskog rada.

Površan PR posebno je prepoznatljiv u njegovom sloganu »Naš veliki američki povratak«, koji je ništa nego lijena prerada (ne)slavnog »Učinimo Ameriku ponovno velikom«, no sličnosti s Trumpovim senzacionalnim uspjehom od prije sedam godina ovdje ne staju.

Osim što je objavom predsjedničke kandidature i početkom kampanje na Twitteru preuzeo Trumpov model direktne komunikacije s biračima, nasuprot posredovanja ultramoćnih korporativnih medija, DeSantisovi nastupi pred govornicom također podsjećaju na bivšu TV zvijezdu šoua »The Apprentice«, posebno u tjelesnim pokretima i gestikulaciji.

Zbog svega ovog nije kontroverzno primijetiti kako bi Demokratska partija u srazu s Bidenom radije vidjela lošu kopiju nego mučni joj original s kojim se vrlo teško nose.

Kako je to bio slučaj na mnogim dosadašnjim izborima republičke razine, vrlo je vjerojatno da će Demokrati u DeSantisovu korist pokrenuti svoju stalnu taktiku naziva »čarobni frulaš« (»pied piper«) kojoj je cilj medijska amplifikacija kandidata koji kod Republikanaca kotira lošije, a koji u slučaju unutarstranačke pobjede ima manje šanse da ugrozi Demokratskog kandidata na izborima za javnu funkciju.

Ovaj se potez često pokazivao vrlo uspješnim, no zakazao je onda kada su ulozi bili najveći s obzirom na to da je, prema mailovima Demokratskog nacionalnog odbora koje je objavio Wikileaks, poguranac mizoginom prostaku 2016. godine učinjen kako bi se put do predsjedništva raskrčio za omraženu aristokratkinju Hillary Clinton.

Još jedno obijanje frulaša o Demokratsku glavu u Americi bi izazvalo još veći kaos nego prvi put, pogotovo jer nitko ne može znati kako bi se DeSantis nosio s velikim pritiscima koju predsjednička funkcija nosi.

Ipak, kako stvari sada stoje, najesen iduće godine gledat ćemo reprizu prošlih izbora i nadmetanje između dva najstarija predsjednika koje je SAD ikada imao.

No izmjena fosila na čelu raspadajućeg carstva nije jedini razlog brige za zdravlje američkog političkog sustava. Ono što tamošnje društvo treba posebno zabrinjavati je činjenica da mlada krv koja čeka na transfuziju ne pokazuje sposobnost da svoj korpus oživi.

Poznavajući narav američkog zdravstva, možemo zaključiti samo jedno – kakav god da medicinski ishod bio, sigurni možemo biti samo u to da će cifra ispod crte Amerikance baciti na koljena.

Sudionik u Guantanamu

Brojni su američki mediji proteklih mjeseci pisali o mračnoj strani biografije Rona DeSantisa, posebno onom dijelu koji je izostavio iz svoje nedavno objavljene knjige »Hrabrost bivanja slobodnim: Floridin nacrt za američki preporod«.

Prije nego je otputovao za Irak, mladi 27-ogodišnji pravnik, tada član mornaričkog odjeljenja za pravne poslove pod imenom JAG Corps, 2006. godine poslan je u zloglasni zatvor Guantanamo na okupiranom dijelu Kube kao dio tima koji je trebao provjeriti postupa li se zakonito prema interniranima.

Međutim, prema optužbama bivših zatvorenika, Jemenca Mansoora Adayfija, koji je u Guantanamu bez optužnice bio zatočen čak 14 godina te Mauritanca Ahmeda Abdela Aziza, koji je istu sudbinu trpio godinu manje, prava funkcija DeSantisa i njegovih nadređenih bila je razbijanje organiziranog štrajka glađu stotina zatvorenika od kojih je većina imala opisani pravni status.

Ova svjedočanstva sadržana u Adayfijevom memoaru objavljenom prije dvije godine kažu da je DeSantis pod vodstvom svog nadređenog, kapetana Patricka McCarthyja, prvotno iskazao brigu za njihove probleme i zahtjeve koje imaju prema zatvorskoj upravi, stječući povjerenje zatvorenika koje je potom zloupotrijebio.

Pronašavši slabe točke zatvoreničkog otpora, republikanski kandidat za predsjednika sudjelovao je u savjetodavnom procesu oko odlučivanja o razini mučenja koja ne bi prelazila samopostavljene okvire te osobno prisustvovao mučenjima zatvorenika prisilnim hranjenjem kroz nos.

Također, DeSantis je istovremeno sudjelovao u istragama triju vrlo sumnjivih smrti koje su se u zatvorskim ćelijama dogodile unutar jedne noći, a koje su u konačnici, suprotno brojnim nelogičnostima, proglašene samoubojstvima.

Prema navodima njegovog zapovjednika Danea Thorleifsona u Faludži, koje je prenio floridski Tampa Bay Times, Ron DeSantis jednaku je funkciju oko poštovanja ratnog prava obavljao u Iraku, no oko njegovog učešća ne postoje nikakve javne informacije koje bi dale nezavisniji uvid u DeSantisovu ratnu avanturu.