Prvi čovjek DHMZ-a: ‘Još nije apokalipsa, ali je činjenica da su moji klinci snijeg vidjeli triput u životu’

Nin sniman iz zraka izgledao je kao potopljen otok, more je valove bacalo preko riječke Rive, Zadrom su tekle bujice. I metropolu je nekoliko dana topila jaka kiša, taman da ljutita čeljad po zlu spominje meteorologe i njihovu prognozu jer »rekli su da će vani biti 17 stupnjeva, a treba nam šal i kapa«.

Dodajte ovome, recimo, i vapaj onih koji nikako da dočekaju svoje tri marčane bure i eto dobra razloga da se »zaskoči« glavnog ravnatelja Državnog hidrometeorološkog zavoda Ivana Güttlera.

Samo, našli smo se za sunčana dana, a kako DHMZ stoluje u zgradi gdje se peku slastice Kraša i zrak se činio sasvim privlačne kakvoće taman da oštrica kritike dobrano otupi.

Dok se čeka kava na našu opasku kako je mlad čovjek na čelu DHMZ-a, Güttler uzvraća podatkom da je u DHMZ-u 15 godina.

– Zadnje dvije godine bio sam zamjenik bivše ravnateljice Branke Ivančan Picek. Jako je to dobro funkcioniralo s njom na čelu, ona me uvela u većinu obaveze i evo od 1. siječnja sam glavni ravnatelj.

Prvi sam klimatolog na čelu DHMZ-a, nadam se ne i posljednji, veli Güttler.

Pozitivan šok

Nego, prognoza.

– Prognoza vremena je možda 15 posto DHMZ-a. Postoji cijela grupa ljudi koja se bavi hidrološkim mrežama, mrežom za praćenje kvalitete zraka. Osim u Zagrebu, imamo otprilike stotinjak ljudi koji su na trideset četiri postaje diljem Hrvatske i u dva ureda, Split i Rijeka, nabraja Güttler.

Priznaje da je potres DHMZ posve izbacio iz kolotečine. Zgrada u kojoj je DHMZ boravio je neupotrebljiva, Hrvatski povijesni muzej je obnavlja, neka mjerenja će DHMZ vratiti na zagrebački Gornji grad, a zna se da će DHMZ jednom iz Kraša u svoj prostor u kampusu na Borongaju.

Güttler je, međutim, takav da prije svega gleda i ističe ono dobro. Pa ako je potres, kako kaže, bio negativan šok, s druge strane stoji lijep primjer pozitivnog šoka.

– Kroz modernizaciju DHMZ-a proteklih godina, a ponajviše zahvaljujući projektu METMONIC, konačno imamo prvi put u povijesti radarima pokriven cijeli Jadran. Tri automatska radara pokrivaju sada cijeli Jadran. Goli pored Labina, Debeljak pored Zadra i Uljenje na Pelješcu.

Ekipa kolega u Rijeci i Splitu pokrivaju potrebe pomorske meteorologije. Imamo i pet plutača na otvorenom moru koje mjere brzinu i smjer vjetra, smjer struja, temperaturu mora, temperaturu zraka. To nismo nikada imali, i to je prošle godine profunkcioniralo, ističe Güttler.

U onom kontekstu velikih kiša što su se dogodile početkom tjedna, pitamo ga gdje su bili spomenuti radari i što oni zapravo rade.

– Radari služe da se prati putanja oluja. Svatko se od nas može spojiti na stranicu meteo.hr, podaci su javno dostupni i uvijek će biti, i svaki naš građanin ili onaj koji radi u civilnoj zaštiti ili vatrogasnoj zajednici može vidjeti: »Aha, sljedeća dva sat ova oluja ide prema Splitu, ili ide prema Zadru.«

To nije klasična prognoza gdje se gleda što će biti naredna tri dana. Radari nam pomažu vidjeti što će biti naredna dva, tri sata. To je jako bitna informacija. Jučer smo u posjetu imali glavnog vatrogasnog zapovjednika i njima je na terenu bitno vidjeti je li vedro i bez oblačka narednih nekoliko sati, ili dolazi oluja iz Italije, pa mogu preraspodijeliti snage, pojašnjava Güttler.

Grijeh bi, međutim, bio reći da nije napredovala i ona prognoza za nekoliko dana unaprijed.

– Danas su prognoze za četiri dana unaprijed točne kao prognoza prije 30 godina za jedan dan unaprijed. To ide polako, mic po mic, ali se kroz 30 godine ipak akumulira, kazuje Güttler.

Kritike prognostičara

Bitan nam je zato, veli ravnatelj, Aladin model, sustav za prognozu vremena za tri dana unaprijed koji se u DHMZ-u koristi od početka 2000-ih.

– Numerički modeli su s vremenom sve bolji i bolji, ali i dalje rade greške. Zašto? Zato što koliko god oni uhvatili nekakve fizikalne procese, sve detalje, uvijek još nešto fali.

Nekada mala greška od 10 stupnjeva u smjeru i brzini vjetra može napraviti veliku grešku u prognozi. U svakom slučaju ova promjena vremena koja se dogodila na obali bila je prognozirana, veli Güttler.

Hrpa je podataka, kaže, koju daju radari, sateliti, plutače, postaje… Prognostičari DHMZ-a ih pokušavaju komprimirati u informacije koje će biti dostupne i razumljive građanima. Otud i METEOALARM sustav.

– Naše kolege skupe sve informacije i na razini semafora – zeleno, žuto, narančasto, crveno – komuniciraju jesu li uvjeti potencijalno opasni, ili izuzetno opasni. Krajem siječnja smo prvi put aktivirali i SRUUK, sustav s porukama jer je u sat vremena bila prognozirana bura s tri metra u sekundi na 30 metara u sekundi.

Veliki skok. Nismo skloni pretjerivati s crvenim upozorenjima i sa SRUUK-om. Upozorenja dižemo samo za situacije koje su potencijalno opasne za građane. METEOALARM je uhvatio korijenje i čim je stanje crveno, portali to objave, kaže Güttler.

Tako je i nekidan, kako kaže, za onih velikih kiša, bilo dano narančasto upozorenje za obalnu zonu.

– I grmljavinsko nevrijeme, i vjetar, i količina oborina, sve je bilo prognozirano. Ali ne možemo reći padat će u Zadru, a neće u Šibeniku. Ili, padat će u Šibeniku, neće u Splitu. Meteorologija još nije gotova kao znanost. Čeka nas još posla, priznaje ravnatelj.

Sve to priča ne bi li i opet pokazao kako se vidi pomak u prognozi kada se gleda dugi niz godina. S druge pak strane, kritika na meteorologe je, kaže Güttler, od prvih dana prognoze tu, od sredine 19. stoljeća kada je u Velikoj Britaniji, za potrebe velike pomorske flote, osnovana pomorska meteorološka služba.

– Išlo je to do te mjere da je kritika prognostičare dovodila do suicida. Tako je uostalom, dijelom i zbog pritiska, skončao viceadmiral FitzRoy, osnivač moderne britanske pomorske meteorološke službe, vraća nas mrvu unatrag Güttler.

Reakcija javnosti uvijek će biti, treba za to biti od čvrsta materijala, a na fakultetu se i ne uči kako se nositi s užarenim telefonskim linijama kada se pogreška dogodi.

– Kad smo dali upozorenje za Primorsko-goransku, Ličko-senjsku i dio Karlovačke županije, tu prvu SRUUK poruku, prvi dan neki su nam se gotovo pa izrugivali. Već drugi dan, kada je bura stvarno otežala promet između Zagreba i Rijeke, stale su i kritike, veli Güttler.

Očito je potrebno i konzumentima prognoze naviknuti se na novosti, onako kako se prognostičarima naviknuti na kritike. I Güttler protiv kritika »iz naroda« nema ništa.

– Mene osobno najviše boli kada moj kolega, primjerice klimatolog koji sjedi u Švicarskoj ili Danskoj, kaže: »Ovo ste katastrofa analizirali. Nema smisla, nije uopće potkrepljeno podacima i mi to ne možemo objaviti.«

A to što u komentarima netko piše da ravnatelj ima veliku glavu, na to postanete imuni. Vidim, međutim, da mladim kolegama koji su tek došli na DHMZ treba vremena da se naviknu na takav rad i u operativi, i na istraživanjima. Treba sigurno četiri, pet godina da se čovjek navikne i dobije povratnu informaciju na svoj rad i od kolege, i od javnosti, ističe Güttler.

Njemu je, veli, trebalo jedno deset godina da se navikne na to da jednostavno ignorira naslove.

– Naslov ignoriram, bitan je tekst. I ne sjećam se ni jednog primjera gdje sam u tekstu vidio da je meni nešto stavljeno u usta, a da nisam to rekao. Sve je korektno bilo napravljeno, priznaje Güttler.

Nekoliko fenomena

Greška će uvijek biti, a naše je da činimo sve da ih bude čim manje, sublimira »probleme« s prognozom Güttler. Činjenica, međutim, jest da su ljudi sve osjetljiviji što se vremenskih prilika tiče, razdražljivi zbog proljeća u siječnju, zbog marčanih bura kojih nema… Bolno je naše navikavanje na klimatske promjene, makar nisu one od jučer. Nekoliko je to fenomena, kaže Güttler.

– Imamo globalno zagrijavanje koje ide mic po mic. Recimo, u deset godina se temperatura planeta otprilike podigne za trećinu stupnja. Ali, imamo i dodatne efekte. Tu je famozni El Niño, koji je počeo prošlo ljeto i trajat će ovog ljeta, koji dodatno povećava temperaturu planeta.

Na razini Europe imamo situaciju da iz mjeseca u mjesec probijamo rekorde. Ova veljača je bila izuzetno topla na većem dijelu Hrvatske. U dijelu oborine u veljači nije bilo nekakvih posebnih anomalija na većem područja, ali ih je bilo lokalno.

Imamo dvije stvari, imamo spore sustavne sveobuhvatne promjene i ekstreme koji se pojavljuju. Bilo je i prije ljeta s toplinskim valovima, temperatura u Kninu od 42, 43 stupnja, no sada nam se to češće događa.

Prije smo imali jedan toplinski val, a sada ih imamo tri, četiri. Oborine su puno lokaliziranije, a kada je toplinski val, on obuhvaća cijelu Hrvatsku, sve susjedne zemlje, dio Europe, priča Güttler.

Lokalizirano »udaraju« toplinski valovi, baš kao što su lokalizirane i ekstremne oborina. Spominje tako Güttler lanjski primjer oblaka koji je od Italije do Rumunjske, jedan jedini, kontinuirano prolazio i nosi sa sobom kišu, tuču i snažan vjetar držeći se svoga pravca.

– Je li loša vremenska prognoza ako smo, recimo, prognozirali kišu za područje Krapinsko – zagorske županije pa kiša pada u Krapini, a ne u Zaboku!? S meteorološke strane nije loša prognoza, ali iz perspektive ljudi koji tamo žive je bitno je li tuča pala u Krapini ili u Zaboku.

Ima problema i razumijem ih i sam, jer i mi smo korisnici meteoroloških informacija. Sve što radimo za državu, sve što radimo za DHMZ, mi želimo i za sebe. I radi sebe želimo bolje prognoze, iskreno će Güttler.

Čini se, međutim, kako je skeptika puno i da im je znanost omiljena kanta za napucavanje, dok s druge strane i nema puno političkih stranaka koje će čak i u ovo vrijeme od izbora isticati temu klimatskih promjene kao njima važnu. Ravnatelj, međutim, veli kako se pritisak na meteorologiju i klimatologiju smanjio.

– Prije 20 godina su čak i neki akademici govorili da klimatske promjene ne postoje. Danas je količina dokaza toliko vidljiva da ih je sve manje. Sami ih vidimo, moji klinci su triput u životu veliki snijeg vidjeli.

Ono gdje skeptici jesu dosta aktivni nije više toliko pitanje postoje li klimatske promjene, već su na meti rješenja. Električna vozila, da ili ne. Solarni paneli, da ili ne. Oko dizalica topline nema skeptika. Ili energetska obnova kuća.

Neka od rješenja nisu kontroverzna, a zbog nekih se odmah razvije polemika, kazuje Güttler.

Samo, što ćemo s onim marčanim burama!? Hoćemo li ih ikada dobiti natrag, pitamo Güttlera.

More raste

– Dobit ćemo. To je, zapravo, jako dobro pitanje. Kada govorimo o klimatskim promjenama ono gdje se najjasnije vide su toplinski valovi. Sve je više toplih valova, a sve manje hladnih valova, to je bilo jasno k’o dan još od 90-ih i taj problem će još, nažalost, sljedećih desetljeća biti prisutan.

Kod oborine je umjeren signal. Ljeta jesu suša, oborine je od 10 do 15 posto manje tijekom ljeta, taman kad imamo turiste, kad je rizik od požara, kad imamo ionako niske količine oborine u Dalmaciji.

Kod strujanja, poput broja dana s burom, jugom, ne vidimo značajne promjene sljedećih desetljeća. Nama se može dogoditi jedna zima bez marčanih bura, ali gotovo pa sigurno će se one javiti sljedeće zime, poručuje Güttler.

A zašto je pitanje dobro? Zato jer, kako kaže Güttler, postoje dijelovi svijeta, poput Sjevernog Atlantika gdje se očekuje porast najveće kategorije uragana.

– Sjever Europe, primjerice, može očekivati sve više i više oluja, no u Hrvatskoj, na Mediteranu ne vidim niti u mjerenjima, niti u dugoročnim prognozama nekakve ključne promjene koje bi trebale biti izvor zabrinutosti. Vjetroelektrane će imati vjetra i za 10 godina, i za 20, i za 30. Bura i jugo su nešto što će biti obilježje naše klime dokle god postoje Velebit, Biokovo i planine, ističe Güttler.

Ako je tako, valjda nas more niti potopiti neće!? I to je, kaže Güttler, dobro pitanje. Jer, more raste, i to treba komunicirati.

– Ne raste ništa ekstremno, ali raste otprilike od dva do tri milimetra svake godine. Jadran je specifičan, ali načelno do kraja stoljeća ima potencijal porasti pola metra. I zna se koje su osjetljive zone, primjerice delta Neretve, koje su ranjivije nego ostatak obale.

Treba, međutim, biti svjestan da su kod upravljanja obalnim područjima, klima i more samo jedan od faktora. Puno je i onih neklimatskih faktora, kaže Güttler.

Pojedinačni incidenti, lokalna nevremena, to je ono što nam valja očekivati u budućnosti. Zato su nam, ističe Güttler, bitni sustavi mjerenja poput spomenutih radarskih sustava.

– Sad svaki građanin može na svom mobitelu vidjeti kuda oluja ide, hoće li maknuti vozilo, maknuti se s ceste… Radarski podaci se najviše i posjećuju na našim web-stranicama. Preuzimaju ih vatrogasci, Hrvatske vode, šalju se u međunarodnu razmjenu, kaže Güttler.

Ne čudi stoga da DHMZ kroz projekte METMONIC, VEPAR I AIRQ modernizira sve tri motriteljske mreže: meteorološku, hidrološku i mrežu za trajno praćenje kvalitete zraka. Baš ta kvaliteta zraka nametnula se u zadnje vrijeme kao nova top tema oko koje se lome koplja. Kakva nam je kvaliteta zraka?

– Generalno, kvaliteta zraka uz obalu je bolja nego na kontinentu zato što je dominantno strujanje tolikog intenziteta da pročišćuje naše gradove. Iznad Europe se generalno kvaliteta zraka polako poboljšava, ali se očekuje da i dalje na tome radimo, veli Güttler.

Zanimljivo je da ravnatelj DHMZ-a nije od onih koji u svojoj strogoći za sve loše s klimom optužuju građane. Baš naprotiv. Štoviše, kaže kako u nekim elementima možemo biti čak i ponosni na sebe. Primjerice, nekad smo bili zadnji po broju solarnih panela, a prošle godine smo došli blizu 500 megavata instaliranih kapaciteta.

– I dalje smo na začelju EU-a po broju električnih vozila, ali ih se sve češće viđa na ulici. Imaju oni i dalje utjecaj na okoliš, i na kvalitetu zraka i na klimu, ali je taj utjecaj ipak dva reda veličine manji nego kod klasičnog vozila, priča Güttler.

Velimo mu kako je nekako i previše dobrohotan prema nama ljudima.

– To mi i drugi znaju reći. Dobio sam čak i kritiku od nekih kolega iz drugih državnih tijela da sve nešto uljepšavam, ali samo pokušavam reći sljedeće; imamo problem s klimatskim promjenama, imamo problem s kvalitetom zraka, imamo problem s novim vrstama koje dolaze u Hrvatsku, imamo pojavu jakih oluja i sličnih fenomena, ali nije još apokalipsa.

Nije još kataklizma. Prije COVID-19 dosta je mladih protestiralo oko klimatskih promjena i već se razvio grč u tih mladih ljudi. Ako ih samo zatrpavaš s najgorim informacijama, ako preuveličavaš stvari to nije dobro.

Jedna je krajnost poricanje, a druga krajnost je katastrofizam i gašenje bilo kakve nade da se problem može riješiti. Nije točno. Čak i kad se gleda ukupna emisija stakleničkih plinova u Europi, vidi se da ona pada. Manja je nego 90-ih.

Ukupna kvaliteta zraka u Europi bolja je nego 90-ih. I dalje možemo biti nezadovoljni, pogotovo na istoku Europe, ali ja tu vidim određeni napredak. Nije to napredak koji ćemo vidjeti tijekom godine, ili dvije, ali ga se može vidjeti tijekom pet godina.

Baš kao i naši modeli za prognozu vremena. Ne vidimo da smo bili bolji 2024. nego 2023., ali ako gledamo od 90-ih znanstveno se može dokazati da su modeli danas bolji, zaključuje Güttler.

Da se zna što nas na lokalnoj razini čeka, valjat će štogod odradit’ i nama samima. Ravnatelj tako jutrom najprije pogleda na radar je li siguran sljedećih pola sata, a ako ga zanima vrijeme za vikend već u srijedu može pogledati onu koja je pouzdana.

– Radit ćemo na tome da naše prognoze budu još jasnije, da ne budu komplicirane, da budu što većem broju ljudi dostupne. Sve više i više otvaramo svoje podatke, i ako netko zna to bolje interpretirati, nacrtati, objasniti, dapače, poručuje Güttler.

Suživot klasičnih i novih sustava

Zadovoljan je ravnatelj DHMZ-a s tim da DHMZ i dalje uspijeva k sebi privući mlade ljude. Otprilike 20-ak natječaja je trenutačno aktivnih na DHMZ-u, a ako i ne uspiju svi i dalje se, kako kaže, radi o poslu koji privlači ljude makar »neće nitko postati milijunaš ako radi na DHMZ-u«. Ljudstva će uvijek trebati premda se događa da je i u ovo polje znanosti ušla umjetna inteligencija.

– To su sustavi koji nisu superiorni u smislu točnosti, ali su jako brzi. Prognoza bude gotova u nekoliko minuta, troše manje energije… To ja jako zanimljiv smjer. I dalje će, dakako, biti potrebe za meteorolozima, pogotovo u dijelu procjene i posebno u smislu komunikacije.

Građani će i dalje očekivati da im čovjek sažme to more informacija na jedno mjesto. No, sljedećih desetak godina bit će zanimljiv taj suživot klasičnih sustava koji se razvijao zadnjih 50 godina i novih sustav koji se razvijaju zadnjih pet godina, ne dvoji Güttler.

Dva smjera prilagodbe na promjene klime

Pitanje je klasično, koliko i neizbježno; što svatko do nas može učiniti da spasimo klimu? Klimatske akcije su tema skorog obilježavanja Svjetskog meteorološkog dana.

– Dva su smjera. Jedan je vezan uz sredstva, pa ako netko ima dovoljno sredstava, potrebe, želje, neka stavi fasadu na kuću, ugradi dizalicu topline, kupi električno vozilo. Druga stvar je prilagodba. Valja nam pratiti prognoze, poručuje Güttler.