Plenković ima sve razloge da odbije Turudića. Jedan kandidat je logičan izbor za šefa DORH-a, ali…

Dražen Jelenić je kriv što će se nekoliko mjeseci prije parlamentarnih izbora imenovati novi glavni državni odvjetnik.

Njemu je prvi mandat na toj dužnosti Sabor dao u travnju 2018., uz podršku čak i manjeg broja oporbenih zastupnika, primjerice SDP-ovaca Peđe Grbina i Orsata Miljenića. Da nije bilo tog djetinjastog Jelenićevog petljanja s masonima, vjerojatno bi mu premijer Andrej Plenković 2022. omogućio još četiri godine na čelu DORH-a.

Ali, Jeleniću su fora bili živopisni masonski rituali i nakon što se to doznalo, predsjednik Vlade ga je prisilio da odstupi. Zamijenila ga je 2020. Zlata Hrvoj-Šipek, kojoj u svibnju istječe mandat, i sada traje postupak tijekom kojeg će Plenković odlučiti tko će doći umjesto nje.

»Ako budemo s nekim zadovoljni, predložit ćemo ga Saboru«, ostavio je premijer prostor za odbijanje kandidature i Emilija Kalabrića, i Ivana Turudića, i Nikše Wagnera, i Mladena Dragičevića, svih koji su se prijavili na javni poziv.

Bilo bi i politički korektno ovu obvezu prepustiti većini u Saboru koju će iznjedriti predstojeći izbori, ali nije to realno očekivati. I Zlatu Hrvoj-Šipek su zastupnici izglasali na samom kraju prošlog saziva Sabora.

Plenkovićevi politički protivnici bi se sigurno jednako ponašali na njegovom mjestu. Pozicija glavnog državnog odvjetnika prevažna je da bi političari velikodušno dopustili mogućnost da, u slučaju gubitka izbora, njihova oporba bude ta koja će je popuniti.

Uskoro će, znači, Plenković objaviti tko će naslijediti Zlatu Hrvoj-Šipek i njegovo ime poslati u Sabor na formalnu potvrdu.

Neutaživa ambicija

Pritom javnost zanima isključivo hoće li Turudić, najpoznatiji akter hrvatskog pravosuđa, čovjek s neutaživom ambicijom da bude nešto više, biti taj.

Izbor glavnog odvjetnika sveo se samo na to, ostala trojica kandidata ne pobuđuju gotovo nikakav interes.

Međutim, Plenkovićev je posao u osnovi vrlo jednostavan, zamjenik glavnog državnog odvjetnik Kalabrić nameće mu se kao očigledan, bezbolan izbor.

Wagner i Dragičević su i 2020. sudjelovali u javnom pozivu, premijer ih je preskočio i sada tu predstavljaju tek dekor. Kalabrić je, pak, iskusan djelatnik Državnog odvjetništva, dogurao je do ranga zamjenika glavnog državnog odvjetnika i vodi Specijaliziranu grupu za suzbijanje računalnog kriminaliteta, za njim se ne vuku nikakvi repovi i malo bi tko mogao premijeru nešto konkretno zamjeriti kada bi upravo njega odabrao.

Premijer ne bi u predizbornoj kampanji morao objašnjavati zbog čega se opredijelio baš za Kalabrića.

Sasvim je druga priča s Turudićem, kada bi Plenković poželio njega instalirati za glavnog državnog odvjetnika, priskrbilo bi mu to silne probleme koji mu, naravno, ne trebaju u osvit izbora za Sabor.

Možda premijer iskreno misli da bi Turudić bio najbolje rješenje, možda bi to on, svojeglav kakav jest, to doista i bio. Nije Turudić u prošlosti bježao od činjenice da HDZ-u zahvaljuje uspješnu sudačku karijeru, priznao je da je obilježen tom strankom.

Zato nije nemoguće da bi, u nastojanju da se dokaže kao samostalan glavni državni odvjetnik, nemilosrdno progonio dužnosnike HDZ-a, zatvarao ih pod optužbom da su korumpirani.

Ali, Turudić za Plenkovića predstavlja nepotrebnu političku avanturu, čak hazard.

Kao prvo, inzistiranjem da Turudić bude glavni državni odvjetnik riskirao bi podjelu unutar svoje koalicije.

Milorad Pupovac, naime, spada među ne malo političara s kojima se Turudić dosad javno sukobio.

Prije desetak godina je tvrdio da ga Pupovčevi istupi podsjećaju na govore s mitinga istine 1989., srpskih nacionalističkih okupljanja koja su bila instrument pritiska Slobodana Miloševića na vodstva jugoslavenskih republika i autonomnih pokrajina.

Pupovac mu je uzvraćao da je Turudić etnički obojen sudac bez istaknutih sposobnosti. Bi li danas Pupovac s dvoje zastupnika SDSS-a pristao ipak glasovati za Turudića?

Nadalje, čim bi iz Banskih dvora otišla u eter vijest da je Turudić predložen za šefa DORH-a, Plenković bi opet dobio za vrat predsjednika Zorana Milanovića. U posljednje vrijeme predsjednik uglavnom miruje, jako rijetko daje izjave.

No, kada je postalo jasno da se na javni poziv prijavio i Turudić, koji je svojedobno polemizirao i s Milanovićem, on je odaslao upozoravajuće priopćenje iz kojeg se iščitava da neće sjediti skrštenih ruku ako će Plenković njega htjeti za glavnog državnog odvjetnika.

Obnova konflikta s Milanovićem mogla bi, doduše, poslužiti Plenkoviću za mobilizaciju vlastitog biračkog tijela, ali možda mu sada ipak više odgovara politički pasiviziran predsjednik Republike.

Usamljen stav

Treće, oporbeni čelnici javno zdvajaju zbog Turudićeve kandidature, ali nema sumnje da bi u sebi likovali kada bi je Plenković prihvatio. Bio bi to dar s neba za ljevicu, ali i Most, Turudićev bi izbor tumačili kao konačnu potvrdu da je HDZ zarobio državne institucije, kako bi se nesmetano bavio korupcijom.

Ta Turudić se 2015. Tomislavu Karamarku nudio za ministra pravosuđa. Zbog njega je Ivo Sanader iz Vlade potjerao Vesnu Škare Ožbolt, koja je kao ministrica pravosuđa bila brana imenovanju Turudića za predsjednika zagrebačkog Županijskog suda.

Je, Turudić je osudio Sanadera, ali kad on više nije bio predsjednik HDZ-a, a zna se da hadezeovci ne drže do svojih bivših lidera osim do Franje Tuđmana.

Dolazak Turudića na čelo DORH-a pretežiti dio oporbe pretvorio bi u središnju temu predizborne kampanje.

Što bi to Plenkoviću trebalo, čime ga je to Turudić tako zadužio? Ne bi premijer uživao ni naročitu zaštitu medija, u kojima se već učestalo analiziraju svi Turudićevi nedostaci, rekonstruira mreža njegovih prijatelja i poznanika, od kojih neki redovno gostuju u novinskim crnim kronikama.

Plenković bi ostao prilično usamljen u stavu da je ispravno dužnost glavnog državnog odvjetnika povjeriti osobi koja je 2019. ignorirala policiju koja joj je signalizirala da se zaustavi zbog prebrze vožnje.

Turudićev izbor bi pozdravili ljudi poput odvjetnika Zvonimira Hodaka, koji je napisao da su protiv njega jugofili koji mu ne mogu oprostiti da je 1991. branio Hrvatsku, a 2014. pohodio šator u kojem su prosvjedovali branitelji tražeći ostavku ministra Predraga Matića.

Upitno je kolika bi to Plenkoviću bila satisfakcija za verbalne udarce što bi ih pretpio ako bi Saboru predložio Turudića. Kalabrić je, dakle, za njega siguran izbor.

Politika, međutim, nije uvijek racionalna. Plenković je alergičan na to da mu bilo tko diktira što bi trebao napraviti.

Mjesecima je, na čuđenje mnogih i u HDZ-u, održavao Franu Barbarića na dužnosti predsjednika Uprave HEP-a. Premijerovo je opravdanje bilo da neće popustiti opoziciji.

Stoga valja računati s Plenkovićevim inatom i kada je posrijedi Turudić.

Biranje šefa DORH-a dvotrećinskom većinom nije dobra ideja

Glavnog državnog odvjetnika već dugo bira većina zastupnika u Saboru i na takav postupak nije bilo primjedbi ni u politici, ni u javnosti. Zbog nezadovoljstva funkcioniranjem DORH-a se, međutim, u posljednje vrijeme unutar oporbe širi ideja da bi jedno od rješenja bio izbor glavnog državnog odvjetnika dvotrećinskom parlamentarnom većinom, kao i ustavnih sudaca.

Smatra se da bi se na taj način došlo do čovjeka koji je politički neovisan, što bi njemu onda značajno olakšalo posao. Načelno to zvuči smisleno, uostalom pozicija šefa DORH-a bitnija je nego ona člana Ustavnog suda, pa zašto bi za njegov izbor dovoljna bila podrška tek 76 zastupnika. Ali, problem je što bi vrlo teško bilo pronaći kandidata iza kojeg bi stao minimalno 101 zastupnik.

Dogovor o tome bio bi daleko zahtjevniji nego o ustavnim sucima, kojih se u pravilu bira više u paketu i stoga je moguća politička trgovina – mi ćemo podržati vaše, a vi naše. Nadalje, politički protivnici bi se o glavnom državnom odvjetniku zapravo morali usuglasiti već prije nego što Državnoodvjetničko vijeće raspiše javni poziv, kako bi dotičnom odabraniku sugerirali da se prijavi, što predsjednik Republike čini kada mora predložiti Saboru predsjednika Vrhovnog suda.

Dakle, možda i mjesecima uoči tog javnog poziva trajali bi pregovori vladajuće koalicije i oporbe o glavnom državnom odvjetniku, a to sigurno ne bi nailazilo na pozitivne reakcije u medijima. Uglavnom, biranje čelnog čovjeka DORH-a dvotrećinskom većinom imalo bi velikih mana i zato to nije dobra ideja.