Ima li šanse za socijalnu pravdu u Hrvatskoj? Nejednakosti su se posljednjih godina povećale

Socijalna pravda jedan je od temelja društvenog napretka, a postiže se, između ostalog, suzbijanjem siromaštva i osiguravanjem jednakih mogućnosti u radu, obrazovanju i drugim područjima života, što je moguće jedino u društvu u kojem se poštuju ljudska prava i slobode te jednakost svih članova.

U Hrvatskoj još uvijek postoji niz izazova u postizanju socijalne pravde, a odgovor na pitanje kako možemo ostvariti jednake uvjete za napredak i razvoj svih građana nije apsolutan, rekao je Darko Šeperić, izvršni tajnik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske za javne politike, projekte i edukaciju.

– Ipak, puno je stvari koje možemo napraviti kako bismo poboljšali jednakost uvjeta u odnosu na stanje koje imamo danas. To se odnosi i na bolje i efikasnije javne usluge države prema građanima te na borbu za pravnu državu i vladavinu prava, ali i na poticanje sindikalnog organiziranja i kolektivnog pregovaranja.

U najrazvijenijim europskim društvima to su glavne poluge kojima se osigurava pravednija raspodjela društvenog dohotka, te smanjuju nejednakosti, rekao je Šeperić.

Redistribucija resursa

U riziku od siromaštva u Hrvatskoj živi 752.000 ljudi od kojih osam posto tvrdi da »jedva spaja kraj s krajem« dok svega 1,5 posto stanovnika kaže da im je to »vrlo lako«, podaci su Državnog zavoda za statistiku za 2022. godinu.

Prošlog je tjedna obilježen Svjetski dan socijalne pravde, a teško je izbjeći dojam da su se nejednakosti u Hrvatskoj tijekom posljednjih nekoliko godina povećale.

– S jedne strane, inflacija nije jednako pogodila sve, jer nisu cijene svih proizvoda i usluga jednako rasle, a građani s nižim primanjima troše veći dio svog budžeta na hranu i druge osnovne potrepštine čija je cijena porasla znatno više od opće stope inflacije.

S druge strane, rast plaća kojem svjedočimo izuzetno je nejednako i često nepravedno raspoređen među pojedinim skupinama radnika.

Dok su nekima plaće porasle i bitno više od prosjeka, mnogo je i onih kojima su plaće rasle bitno manje od rasta prosječne plaće i stope inflacije, ili im pak nisu rasle uopće, rekao je Šeperić.

Jednaki uvjeti mogu se ostvariti pravednom redistribucijom resursa u društvu, rekla je Tea Radović iz Centra za mirovne studije. Naglasila je kako je Hrvatska nominalno socijalna država, a socijalna se država ostvaruje kroz socijalnu pravdu.

– Svima nam je jasno da ona u praksi izostaje, ali iznimno je važno inzistirati na njoj, a ostvarenje socijalne države promatrati kao ostvarivi cilj, ne samo kao ideal kojemu težimo.

Funkcija države kao zajednice jest zaštita svojih građana koja se ostvaruje redistribucijom resursa. Ono što je bitno jest da se ta redistribucija ostvaruje u mjeri u kojoj kompenzira razlike i proizvodi jednakost.

Rješavanje socijalnih problema se danas nažalost promatra kao trošak, što smatramo potpuno pogrešnim.

Na taj način možemo promatrati sva ljudska prava i doći do zaključka da ona nisu ekonomski isplativa – ekonomska isplativost nikad ne smije postati mjerilo osiguravanja pravde i prava.

I izbori su veliki trošak pa ih svejedno provodimo jer su temelj demokracije, zar ne, upitala je Radović.

Prema podacima DZS-a za 2022. godinu, stopa rizika od siromaštva, kada je u pitanju dob, najviša je kod osoba iznad 65 godina i iznosi 32,4 posto, izraženija je kod žena – 36,5 posto, a manje kod muškaraca – 26,6 posto.

»Zarobljeni« radnici

– Osim umirovljenika i nezaposlenih, koji su uvijek najugroženiji, u našoj trenutnoj situaciji najlošije prolaze radnici koji su se, često igrom slučaja i okolnosti, našli »zarobljeni« u sektorima ili kod određenih poslodavaca koji nisu dovoljno konkurentni da bi mogli povećavati plaće, ili pak to namjerno ne čine, jer im okolnosti još uvijek dozvoljavaju da svoj poslovni uspjeh grade na niskim plaćama.

Situaciju naravno dodatno pogoršava ako ti radnici nisu sindikalno organizirani, pa nemaju mogućnost kolektivnog djelovanja i zalaganja za poboljšanje svojih plaća i uvjeta rada, rekao je Darko Šeperić iz SSSH.

Da je svaka ugroženost problem – bila ona društvena, ekonomska, politička ili neka druga istaknula je Tea Radović.

– Nezahvalno je govoriti o tome tko je od svih marginaliziranih grupa najugroženiji jer to nije natjecanje, a i pozicija svake grupe je specifična na svoj način.

Primjerice, to su ljudi koji žive ispod granice siromaštva, osobe s invaliditetom, žene, nacionalne manjine, seksualne manjine, izbjeglice i drugi migranti i tako dalje. Ako uzmemo u obzir da su neki ljudi ugroženi na više osnova, ne možemo ljude svrstavati u jedinstvene kategorije, rekla je Radović.

Kada je u pitanju kapitalističko društveno uređenje, oba sugovornika ističu kako je to samo još jedna od prepreka u ostvarivanju socijalne pravde, ali da ona svakako nije nepremostiva.

Podizanje svijesti javnosti o socijalnoj pravdi je sigurno važno i smisleno, jer bez toga nikakve promjene nisu ni moguće, rekao je Šeperić.

– Kapitalizam, sa svojim problemima i proturječjima, povijesno se pokazuje iznimno otpornim sustavom, ali tu otpornost omogućuje mu, između ostaloga, upravo njegova fleksibilnost.

Drugim riječima, to je sustav koji reagira na potrebe i zahtjeve ljudi taman u tolikoj mjeri da spriječi svoju vlastitu propast.

U svakom slučaju, kapitalizam jest jedan sustav, ali s puno različitih lica, i što god mislili o njegovim osnovama, ipak nije svejedno u kakvom tipu kapitalizma živimo, pojasnio je.

Za njega nije temeljno pitanje je li apsolutna socijalna pravda ostvariva, nego je li moguće graditi pravednije društvo od onog u kojem danas živimo, a odgovor na to pitanje za njega je sigurno pozitivan.

Dodao je kako je glavni problem to što su mnogi, kako političari, tako i građani, odustali od ideje da je pravednije društvo moguće, a to je nešto što ne možemo i ne smijemo prihvatiti.

Sindikalno organiziranje

Na pitanje ima li smisla podizanje svijesti javnosti o socijalnoj pravdi, ako je kapitalizam taj koji diktira tempo i uvjete života danas Tea Radović brzo ističe kako ne bismo na stvari trebali gledati tako beznadno.

– Da, kapitalizam diktira mnoge aspekte naših života, ali zato postoji i država koja bi ga trebala regulirati i zaštiti građane od njegovih negativnih posljedica, ali i građani sami nisu pasivni objekti.

Javnost bira tko će voditi državu i kako će se i u kojoj mjeri vršiti redistribucija, stoga treba biti svjesna važnosti i ostvarivosti socijalne pravde.

Osim toga, socijalna se pravda ostvaruje na svim razinama – od lokalne do EU pa i svjetske razine.

U tom kontekstu inzistiranje na socijalnoj pravdi i djelovanje koje se vodi socijalnom pravdom kreće od svakoga od nas – bilo to npr. sindikalno organiziranje na radnom mjestu, odlazak na prosvjed protiv nekog štetnog zakona ili doniranje novaca udruzi koja pruža potporu osobama s invaliditetom, navela je primjere mogućeg djelovanja Radović.

Navela je i kako je, za početak, važno da kao društvo shvatimo kako je proizvodnja jednakosti nešto na čemu svi trebamo raditi i da je ta jednakost ostvariva.

– Za taj pomak u svijesti za početak nam je potrebno kvalitetno građansko obrazovanje. Također, važno je empatiju koju imamo usmjeriti na pravo mjesto i jačati zajednicu i solidarnost kao temelj te zajednice.

Konačno, građani su ti koji biraju vlast koja će u njihovo ime donositi odluke o redistribuciji resursa – tu vlast treba pametno birati, pratiti i kontrolirati te pozivati na odgovornost, istaknula je Tea Radović iz CMS-a.

Građani možda ne mogu bitno utjecati na smanjivanje jaza između bogatih i siromašnih zemalja, ali mogu, između ostaloga i kroz sindikalno organiziranje i djelovanje, utjecati na pravedniju raspodjelu novostvorene vrijednosti u Hrvatskoj, smatra Šeperić.

– A to zapravo i jest važnije. Jer sva su europska društva, pa tako i naše, na razini ukupnog društveno-ekonomskog razvoja i blagostanja koja bi nam mogla i trebala omogućiti da svi živimo bolje nego što je to za većinu danas slučaj.

Naravno da ćemo teško prestati gledati na zapad i uspoređivati se s bogatijim društvima, no kratkoročno je puno važnije graditi pravednije odnose i raspodjelu društvenog dohotka na razini razvoja na kojoj se danas nalazimo, nego čekati da dosegnemo neku višu razinu i očekivati da će se potom te stvari same od sebe riješiti, rekao je Darko Šeperić.