U 20 godina broj djece s teškoćama je utrostručen: 'Ima i roditelja koji zbog stigme ne žele priznati...'

Dok je još prije 20-ak godina tek u ponekom razredu sjedilo po jedno dijete s teškoćama, danas je takvih učenika sve više. Dijelom zato što je djeci s teškoćama omogućena integracija u redovni obrazovni sustav, a dijelom i zato što broj djece s teškoćama u općoj populaciji već godinama eksponencijalno raste.

Iz godine u godinu početak škole obilježen je tako stresom njihovih roditelja oko toga hoće li im dijete dobiti pomoćnika u nastavi kako bi moglo pratiti nastavu i uspješno savladati školske zadatke. Problem postoji i s formiranjem posebnih razrednih odjela za djecu s teškoćama, zbog čega takva djeca ne mogu pohađati redovnu nastavu.

Veliki stres

Upozorili su na to iz brojnih udruga, a ovog tjedna i iz Mreže udruga za djecu, tražeći od Vlade hitnu uspostavu posebnih razrednih odjeljenja i zeleno svjetlo za zapošljavanje potrebnih stručnjaka, edukacijskih rehabilitatora, asistenata i pomoćnika u nastavi, kako bi djeca s teškoćama u razvoju mogla krenuti u školu.

Traže i okvir za bolju suradnju donositelja odluka na nacionalnoj, lokalnoj i regionalnoj razini te predstavnika različitih ministarstava, ustanova i organizacija s fokusom na najbolji interes djeteta i obitelji.

Brojne škole, kako tvrde, nisu upoznate s uspostavom posebnih razreda, osnivači škola nisu raspisali natječaj za stručnjake koji bi trebali u njima raditi, a Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih još uvijek odgađa ili odbija izdati potrebno odobrenje osnivaču za uspostavu posebnih razrednih odjeljenja u školama, pozivajući se na zabranu zapošljavanja u javnim službama.

Posljedica je tragična: djeci se uskraćuje pravo na obrazovanje i diskriminira ih se na temelju njihovih teškoća. Stres kojem su roditelji te djece izloženi, tvrde u Mreži udruga za djecu, vodi do sagorijevanja, narušavanja zdravlja i socijalnog funkcioniranja cijele obitelji.

Oni čija djeca ne mogu krenuti u školu ne mogu se vratiti na posao, što dodatno financijski ugrožava obitelji koje već ionako imaju povećane troškove zbog različitih terapijskih postupaka koji su im potrebni.

Stručnjaci ističu da u takvoj situaciji rastućih potreba za podrškom djeci s teškoćama treba bolje »posložiti« obrazovni sustav, a to ne znači samo pronaći dovoljan broj pomoćnika u nastavi, nego sve nastavnike u školama osposobiti za novi način rada u razredu u kojem će vrlo vjerojatno sjediti i poneki učenik s teškoćama.

Zbog čega je broj djece s teškoćama toliko narastao u zadnjih nekoliko desetljeća? Razlozi su višestruki, ističe prof.dr. Draženka Blaži, defektolog logoped s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu, a nikako se ne tiču samo Hrvatske.

Do porasta je došlo svugdje u svijetu, a broj djece s teškoćama se u odnosu na stanje prije 20 godina – utrostručio. Procjenjuje se da je u Hrvatskoj oko 24.000 djece s različitim teškoćama, od autističnog spektra, ADHD-a, do motoričkih, senzornih i drugih smetnji.

U podlozi većine takvih poremećaja su neurorazvojne teškoće. Oko 10 posto novorođenčadi u Hrvatskoj u kategoriji je neurorizične djece, a svako drugo dijete među njima vjerojatno će imati neku neurorazvojnu teškoću.

Brojni razlozi

Kad je riječ o autizmu, procjenjuje se da poremećaj iz tog spektra ima 62 od 10.000 osoba. No podaci o broju djece s autizmom nisu dovoljno ažurirani jer se radi o spektru, gdje poremećaj može biti vrlo blag i često nedovoljno prepoznat.

– Osim vrlo blagog, postoji i srednji oblik autizma, gdje je poremećaj vidljiv, ali ljudi nisu skloni davati dijagnoze, jer dijagnoza je pokazatelj s čim se borimo, a onda postoji i pravi, duboki autizam, kojeg je na sreću manje.

Ali onoga trenutka kad je znanost shvatila da nema više crno-bijelo, nego da postoji spektar poremećaja koji mogu imati elemente većeg broja različitih poremećaja, tad je došlo do povećanja broja. Ljudi su počeli razumijevati da nešto što je prije bilo samo malo čudno, drugačije, odstupajuće, nosi određenu dijagnozu.

Danas, budući da više znamo o tome, prepoznajemo bolje, imamo bolje testove, možemo ranije dijagnosticirati. Danas zapravo znamo kako se to zove, i da nije autizam samo ako je dijete u svom svijetu, ne doživljava nikoga, ne govori.

To više nije tako, danas ljudi u dobi od 30 godina otkrivaju da imaju elemente spektra autizma, sve zahvaljujući dijagnostici koja ih bolje prepoznaje, ističe prof. Blaži.

Razloga za povećanje broja djece s teškoćama ima još. Tehnološki napredak u medicini je u zadnjih 20 do 30 godina dostigao neslućene razmjere, smanjio je mortalitet novorođenčadi, ali je to uzrokovalo i veći broj djece koja imaju određene razvojne teškoće.

– Djeca koja se rode kao prematurusi, kao palčići, ili djeca s niskom porođajnom težinom, nekada nažalost prirodnom selekcijom nisu preživljavala. Danas ta djeca preživljavaju i to je odlično. Ali kolikogod je medicina riješila problem mortaliteta, ona još uvijek nije uspjela riješiti rizike koje takve situacije donose.

Prijevremeno rođenje, niska porođajna težina, komplikacije u trudnoći i pri porodu, bolesti trudnice, genetika, tome još nismo doskočili. Što je mortalitet manji, broj poremećaja koji se mogu javiti je veći. To je obrnuto proporcionalno i očekivano, ističe Blaži.

Točan uzrok pojedinog poremećaja moderna znanost nije detektirala, pa se autizam, ADHD i druge teškoće objašnjavaju spletom različitih negativnih okolnosti koje su dovele do toga da neke neurološke strukture funkcioniraju drukčije.

»Da znamo uzrok ADHD-a ili autizma riješili bismo problem zauvijek. Našli bismo lijek, operirali dio mozga… Ali mi to ne znamo«, veli Blaži.

Pretjerani zahtjevi

Treći su element zahtjevi koji se stavljaju pred djecu, a oni su puno veći nego prije 30 ili 50 godina.

– Kada djetetu koje možda ima neke snižene mogućnosti postavite zahtjev određene razine, ono će pokazati može li to ili ne može. Ako je zahtjev niži, vjerojatno će ga odraditi, i ono će biti potpuno u redu jer je uspjelo u onome što se od njega traži. Ali kad su zahtjevi veći, nastaje problem i moramo ga klasificirati, ističe.

Djeca koja imaju određene teškoće ne moraju automatski imati pomoćnika u nastavi, veli ova defektologinja. Treba, naime, procijeniti koliko pomoćnik u nastavi može pomoći, a koliko ponekad može i odmoći.

Ako dijete ne može kontrolirati svoje ponašanje i predstavlja problem sebi i drugima, ako postoji mogućnost da ozlijedi sebe ili druge, onda je pomoćnik u nastavi nužan, ističe prof. Blaži, kao i kod djeteta koje svojim intelektualnim mogućnostima može puno više, ali zbog motoričkog ili senzoričkog hendikepa ne može obavljati sve što se od njega očekuje.

– Na državnoj maturi imate pravo na pomoćnika ako imate neku motoričku teškoću, čak ako imate jače izraženu disleksiju, ako se ne možete služiti pisanim tekstom. Pomoćnik sigurno može pomoći u situaciji kad dijete ima teškoća s ponašanjem, ne može se uklopiti u svoju okolinu ili onda kada temeljem svojih intelektualnih mogućnosti ne može postići uspjeh jer ima motoričke ili senzoričke hendikepe.

Ali ako imate dijete s poremećajem iz spektra autizma koje je naučilo dobro funkcionirati, ima podržavajuću okolinu, ima učiteljicu koja dobro razumije njegove potrebe, tada pomoćnik i nije potreban, upozorava Blaži.

Štoviše, ponekad pomoćnik može biti i smetnja, na način da izolira dijete, jer druga djeca vide da on ima osobu za podršku i nema potrebe da se uklapa u okolinu i komunicira s djecom. No u opterećenom školskom sustavu, s nedovoljno educiranim nastavnicima, teško je očekivati da će se u svakom razredu stvoriti podržavajuća okolina za dijete s teškoćama.

– Danas imamo problem da učitelji zbog količine posla, zbog velikog broja djece u razredima nemaju uvijek vremena poticati timski rad, vršnjačko podržavanje, i onda im pomoćnik u nastavi pomaže jer regulira ponašanje djeteta, čuva ga od ozljeda i slično.

Ali kad imamo dobru i podržavajuću okolinu i naučimo drugu djecu da razumiju tu različitost, da se pokušaju prilagoditi, onda to nekad i nije potrebno. Naš je glavni problem da uvijek od djeteta s teškoćama očekujemo da se prilagodi nama.

A to nije moguće. Suvremeni pristupi od najranije životne dobi idu prema tome da dijete ima puno manje teškoća ako se okolina može maksimalno prilagoditi njemu. To je teško postići, ali to je jedini put – da pokušamo naći kompromis njegove prilagodbe prema nama i naše prilagodbe njemu, objašnjava.

Strah od stigme

A uloga nastavnika tu je nezamjenjiva. Mnogi se od njih, kaže, trude i žele pomoći, ali ponekad nemaju dovoljno znanja kako to učiniti. Zato bi se već na fakultetu morali potpuno osposobiti za inkluzivni oblik nastave. Jer danas velika većina djece s teškoćama imaju pravo boraviti u svom razredu, u djelomičnoj ili potpunoj integraciji, a nastavnik bi se morao znati tome prilagoditi. Učitelji razredne nastave od prvog do četvrtog razreda u tome su obrazovaniji, dok predmetni nastavnici, tvrdi, vrlo često ne razumiju o čemu se radi i tada nastaju problemi.

Ima, međutim, i roditelja koji zbog stigme ne žele priznati da im dijete ima problem, navodi profesorica ERF-a.

– Roditelji se boje etiketiranja, boje se različitog pristupa prema djetetu i od strane škole i od strane vršnjaka. I zato se ponekad događa da ne žele dati nalaze koje imaju, iako je dijete već u tretmanu. Tako iako dijete ima dijagnozu, škola ili vrtić to ne zna.

S druge strane, često to rade iz opravdanog straha, jer se događa da su odgojno-obrazovne institucije, čim vide dijagnozu, a da uopće nisu vidjeli dijete, jako distancirane i vrlo sklone reći – mi to ne primamo, ne radimo s takvom populacijom.

Potpuno bezrazložno, jer dijagnoza poremećaja spektra autizma može biti duboki autizam ili može biti poremećaj koji je jedva primjetan, gdje dijete ima određene osobitosti, ali s tim osobitostima ljudi žive i dapače, vrlo često su u nekim strukama genijalci, ističe Blaži.

Čitav bi školski sustav trebalo, smatra, mijenjati u smislu razumijevanja da nismo svi isti, da ljudi mogu imati jako različite oblike teškoća, da neke teškoće mogu stvarati veći problem, a neke manji, da djeca imaju različite potrebe i načine na koji će učiti.

– Mi, kao odrasli ljudi, a pogotovo odgojno-obrazovni djelatnici, moramo naći načina kako im se prilagoditi, kako ih poučiti. Netko će naučiti brzo i jedostavno, na uobičajen način, a netko će to postići sporije, uz modificiran pristup.

I to je ključ. Moramo ići individualno, ali to ne možemo ako u razredu imamo 25 ili 30 djece, od toga petero s različitim teškoćama, i nedovoljno dobro educiranog nastavnika za rad s djecom s teškoćama, zaključuje.

Najteže u Lici i na otocima

Regionalne razlike u incidenciji djece s teškoćama ne postoje, ali u pokrivenosti škola pomoćnicima u nastavi i stručnim osobljem itekako su prisutne. Najlošija je situacija u Lici, na otocima, na krajnjem istoku i unutrašnjosti zemlje, osobito zapadnoj Slavoniji, no čak ni veliki regionalni centri, poput Zagreba ili Rijeke, ne mogu pokriti sve veće zahtjeve.

Dok velik broj djece kojoj pomoćnik treba ne mogu do njega, događa se, tvrdi prof. Blaži, i da pomoćnika u nastavi dobiju djeca kojoj takva pomoć i nije potrebna.

Problem je, objašnjava, u tome što se dio pomoćnika financira preko udruga koje su osigurale sredstva iz EU fondova, a tu se ponekad »provuče« i dijete kojem Ministarstvo obrazovanja na temelju nalaza ne bi odobrilo pomoćnika u nastavi.

– Važno je da procjenu o tome donesu stručnjaci koji se doista bave tom problematikom, a ponekad za odluku treba čitav niz stručnjaka, logopeda, psihologa, edukacijskih rehabilitarora, nekad i psihijatra, neurologa….

Treba voditi računa o jasnim kriterijima, bez obzira na izvor financiranja, i uvijek ići u korist djeteta. Roditelji nekad inzistiraju na pomoćniku, pronalaze načine kako da pritisnu, i onda ga dobiju. A nekad administrativna pogreška dovede do slučaja poput onog kad je dijete ispred škole prvog dana nastave ostalo bez pomoćnika, podsjeća.

Sve više djece s teškoćama u govoru, čitanju i pisanju

Dr. med. Vesna Buljan, voditeljica Službe za školsku i sveučilišnu medicinu Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Osječko-baranjske županije, kaže da se svake godine od 1. travnja do 31. kolovoza obavljaju pregledi djece za upis u prvi razred osnovne škole.

Postotak djece s odgodom upisa u 1. razred u ovoj županiji je isti kao i prijašnjih godina i kreće se oko 10 posto, no prije pet i više godina taj je postotak iznosio 7. Analizirajući razloge odgode, dr. Buljan na prvo mjesto stavlja jezično-govorne teškoće.

– Najčešći razlozi zbog kojih je predložena odgoda upisa u 1. razred su jezično-govorne teškoće, no uočili smo i veći broj socio-emocionalno nezrele djece, djece koja imaju teškoće socijalne komunikacije, ali i djece koja zaostaju u grafomotoričkom razvoju te druge dijagnoze.

Postojanje tih dijagnoza negativno utječe na psihofizički razvoj djeteta, odnosno zbog takvih bi dijagnoza odgoda upisa mogla pozitivno utjecati na djetetov psihofizički razvoj, objašnjava dr. Buljan. I u školama primijećuju porast poteškoća u djece.

Školska psihologinja Silvija Mihaljević, zaposlena u osječkoj OŠ Antuna Mihanović, također ističe povećan broj djece s teškoćama u govoru, čitanju i pisanju (disleksija i disgrafija u najavi).

– Smatram da je jedan od razloga poteškoća koje uočavamo kod djece i činjenica da roditelji prerano djeci omogućavaju pristup modernim tehnologijama. Primjerice, u sklopu pregleda za prvi razred dajemo djeci da nacrta čovjeka.

Do sada su djeca uglavnom crtala sebe, svoje roditelje, braću i sestre, međutim, sada je sve više crteža likova iz Minecrafta i drugih videoigara. To je zabrinjavajuće i govori nam da roditelji više nisu uzori svojoj djeci, već su to imaginarni likovi, kaže naša sugovornica.

Osim toga, velik broj prvašića ima problema s finom motorikom, dakle s držanjem olovke u ruci i pisanjem. Oni crtaju pomoću mobitela, a ne znaju crtati olovkom. Rezultat svega je da djeca uče pisati pisana slova tek u drugom razredu osnovne škole, a mnogi pišu velikim slovima i višim razredima osnovne škole.

– Gledajući u globalu učenike osnovne škole istaknula bih sve više emocionalnih problema, kao i teško prihvaćanje vlastitog neuspjeha. Uočili smo i određeni broj djece koja se teško uklapaju u razrednu sredinu, zaključuje psihologinja Mihaljević. (V. Latinović)