Romobil se doživljava kao igračka, a ne stvarna opasnost

O tome koliko su električni romobili doista sigurni, kako ih građani doživljavaju i što je potrebno da se regulira vožnja električnim romobilima razgovaralo se u ovotjednoj Špici s Macanom. U emisiji je gostovala Marina Mandić, bivša glasnogovornica MUP-a, danas stručnjakinja za komunikacije u području sigurnosti, te Josip Mataija, voditelj policijske službe s dugogodišnjim iskustvom upravo u nadzoru cestovnog prometa.

Jedna od najčešćih dvojbi roditelja odnosi se na dob djeteta koje smije stati na električni romobil. Mandić i Mataija tu su potpuno jasni. Prije 14 godina – ne smije.

– Najveći problem koji smo primijetili jest da električne romobile voze i oni koji ih uopće ne bi smjeli voziti, odnosno djeca. Prema zakonu osobe mlađe od 14 godina ne smiju upravljati električnim romobilom, a upravo u toj skupini vidimo ozbiljan problem. I prema našim podacima i prema izvješćima iz bolnica, djeca vrlo često stradaju u prometu, iako uopće ne bi smjela biti vozači takvog vozila. To nam je bio jedan od ključnih alarma da moramo nešto poduzeti, kroz preventivne, ali i represivne aktivnosti, kako bismo educirali ne samo vozače nego i roditelje – istaknuo je Mataija, dodajući kako su posebnu pozornost roditeljima posvetili u kampanjama od kojih jedna nosi poruku “Dva kotača nisu igračka – sigurnost je prva zadaća”, jer djeca romobil i dalje doživljavaju kao igračku, a ne kao vozilo koje nosi stvarne opasnosti.

Ove je godine vozeći električni romobil tragično stradalo dvoje odraslih. Ni jedno dijete, srećom, nije poginulo.

– Romobil se često uspoređuje s biciklom, ali to jednostavno nije točno. Romobil je mnogo, mnogo opasniji. Neka istraživanja pokazuju da je čak 13 puta rizičniji od bicikla. Kod bicikla sjedite, imate stabilan položaj, veće kotače i mogućnost lakšeg izbjegavanja prepreka. Kod romobila je situacija potpuno drukčija. Ima vrlo male kotače, postiže veće brzine od bicikla, pogotovo kad se vozi iznad 25 kilometara na sat, i znatno teže reagira na neravnine. Dovoljno je da malo skrenete ili naiđete na manju prepreku i lako možete pasti. Uz to, na romobilu stojite, što dodatno smanjuje stabilnost. Dakle, mnogo je elemenata koji utječu na pad, a naravno, tu je i brzina kao jedan od ključnih faktora rizika – objasnio je Matajia.

TEŠKE POSLJEDICE

Jedan od najvećih problema u pristupu električnim romobilima jest percepcija da se radi o bezazlenoj stvari, a ne o ozbiljnom prijevoznom sredstvu. Josip Mataija naglašava da je ponašanje vozača električnih bicikala potpuno drukčije jer je bicikl izum star gotovo dvjesto godina, na koji su ljudi naviknuli i razvili određene standarde sigurnosti.

– Zato se i dalje ponašamo prema romobilima kao prema igračkama. To mi potvrđuju i vlastita djeca – pitam ih zašto njihovi prijatelji romobile ne shvaćaju ozbiljno, a ona kažu: “Zato što samo kažeš mami da ti ga kupi i ona ga kupi.” Dakle, odrasli često nenamjerno stvaraju dojam da je romobil bezazlena stvar, a ne ozbiljno prijevozno sredstvo. Tako ga doživljavaju djeca, ali često i roditelji – zabrinutost je izrazila Mandić.

Mandić navodi različite europske pristupe sigurnosti – Finci nošenje kacige ističu kao društveni standard, Nijemci naglašavaju prevenciju i pravila, naročito kada je riječ o roditeljskoj odgovornosti, a Nizozemci ulažu u infrastrukturu, smatrajući da cesta mora biti sigurna, te zato kacige nisu obvezne.

– Gdje smo mi, Hrvati u svemu tome? Negdje smo na sredini. Dobro stojimo kad je riječ o korištenju sigurnosnog pojasa, otkako je uveden, a sad i otkako kamere bilježe i pojas i mobitel, vidimo veliki napredak. Uspjeli smo i s kacigama za motocikliste. Ako se vratimo desetak godina unatrag, kaciga se doista rijetko nosila. Danas, moram reći, izuzetno smo zadovoljni. Doista je rijetko vidjeti motociklista koji nema kacigu – istaknula je Mandić.

Policija svakodnevno bilježi nevjerojatne situacije: djecu od devet ili deset godina na električnim romobilima, vožnju po državnim i brzim cestama, vožnju bez kaciga, sa slušalicama u oba uha. “To nije pogreška djeteta, već roditelja ili odrasle osobe koja mu je to omogućila”, naglašava Mataija.