Mladić iz Njemačke ima teški invaliditet i nikakva prava u Hrvatskoj, birokracija mu ne da ni invalidsku iskaznicu

Dok se osobe s invaliditetom u Hrvatskoj već godinama mukotrpno bore za realizaciju svojih prava, strancima s invaliditetom koji žive u našoj zemlji to je Sizifov posao. Među njima je i Elmedin Schlutz, dvadesetogodišnjak iz Njemačke koji je s obitelji doselio u Istru 2022. godine, u dobi od 17 godina. Riječ je o udomljenom mladiću s autizmom i višestrukim tjelesnim oštećenjima o kojem su njegovi udomitelji Daniela i Oliver Schlutz počeli skrbiti dok je bio šestomjesečna beba.

Bez ikakvih prava

Nakon doseljenja u Hrvatsku, Elmedin je ostao bez ikakvih prava temeljem invaliditeta jer su ona mahom bila uvjetovana boravkom u Hrvatskoj od najmanje pet godina. To je za njega i njegove skrbnike bilo neodrživo s obzirom da se radi o teškom invaliditetu koji traži cjelodnevnu pomoć i njegu. I njegovi udomitelji ostali su ovdje bez svog statusa jer se i to uvjetuje 5-godišnjim boravkom u Hrvatskoj. Uz to, morali bi proći poseban tečaj iako se o mladiću brinu praktički od rođenja. Tako danas ne primaju nikakvu udomiteljsku naknadu, iako o njemu brinu 24 sata dnevno.

Nakon što se u početku činilo da su im sva vrata zatvorena, stupanjem na snagu Zakona o inkluzivnom dodatku u siječnju 2025., Elmedin je dobio pravo na taj dodatak te danas prima naknadu u visini od 720 eura mjesečno. Isto tako, dobio je pravo na osobnog asistenta, no nije bilo lako naći osobu koja poznaje njemački jezik. Osobna asistentica koju su njegovi skrbnici s mukom pronašli, uskoro će ih napustiti iz apsurdnog razloga – prema novim propisima mora proći odgovarajući tečaj za osobnog asistenta, a da bi mu pristupila, potrebna joj je završna svjedodžba srednje škole. Ženi starijoj od 60 godina, u mirovini, ovaj je uvjet nepremostiva prepreka jer tu dokumentaciju više ne posjeduje.

Ovaj je mladi Nijemac zakinut i za brojna druga prava koja imaju osobe s invaliditetom u Hrvatskoj. Tako, na primjer, nema pravo na iskaznicu za osobe s invaliditetom koja bi mu osigurala pristup parkirnim mjestima namjenjenima za osobe s invaliditetom, oslobođenje od plaćanja cestarine, povlastice u autobusnom, željezničkom i pomorskom prometu, pravo prvenstva na šalterima.

– Osjećamo da je Elmedin diskriminiran u odnosu na hrvatske državljane, što ne bi trebalo biti tako. Oduzimaju mu prava koja mu pripadaju temeljem njegovog invaliditeta, komentira Oliver Schlutz.

Nadaju se rješenju

On i njegova supruga zbog toga su se obratili mreži Solvit Europske komisije, koja u suradnji s nacionalnim centrima pruža podršku građanima i tvrtkama s područja EU-a u njihovoj mobilnosti među zemljama članicama, odnosno u ostvarivanju prava koja im pripadaju ako rade, žive ili posluju u drugoj zemlji članici. Nadaju se da bi tu mogli pronaći rješenje za svoj problem.

– Prema europskim propisima, ako putujete Europskom unijom svaka država morala bi vas tretirati kao svoje građane. Međutim, u Hrvatskoj nije tako, kaže nam Oliver Schlutz. Za primjer navodi i promjene u Zakonu o osobnoj asistenciji nakon što ga je Ustavni sud proglasio neustavnim. Njima je pravo na osobnog asistenta prošireno i na korisnike o kojima brine roditelj njegovatelj, ali se to ne odnosi na obitelj Schlutz jer oni, s boravkom u Hrvatskoj kraćim od pet godina, na status roditelja njegovatelja nemaju pravo.

Ušao na listu čekanja centra rehabilitacije

I na kraju, Elmedinu prethodi rješavanje izuzetno važnog životnog pitanja – prava na organizirano stanovanje u nekom od centara rehabilitacije. Iako je i za to potrebno steći prebivalište u Hrvatskoj, odnosno pet godina boraviti ovdje, upravo je mimo tvrdih pravila uspio dobiti mjesto na listi čekanja, a čekanje na ovaj vid smještaja traje i do sedam godina. U međuvremenu, Elmedinovi se skrbnici nadaju da će hrvatske vlasti, makar i uz intervenciju europskih mehanizama podrške, pokazati razumijevanje za osobe s invaliditetom koje dođu u Hrvatsku, a na svoja prava moraju čekati pola desetljeća.

Neusporediv tretman i prava osoba s invaliditetom u Njemačkoj i Hrvatskoj

Da je obitelj Schlutz ostala živjeti u Njemačkoj, Elmedin bi imao pravo na novčanu naknadu za njegu od 990 eura mjesečno, naknadu za usluge njege od 2.299 eura mjesečno, naknadu za pomoć u kućanstvu od 131 eura, naknadu za zamjensku i kratkotrajnu njegu odnosno za odmor roditelja njegovatelja do 3.539 eura godišnje, naknadu za njegovateljicu od 2.085 eura mjesečno te subvencije za različita pomagala, poput rukavica i zaštitnih podloga za krevet do 42 eura mjesečno. Na račun svog invaliditeta, imao bi porezne pogodnosti, smanjenje ili oslobađanje od poreza na motorna vozila, besplatnu kartu za javni prijevoz, besplatno parkirno mjesto, povoljniju ulaznicu i besplatnu pratnju u muzeje, kazališta, kina, bazene ili na koncerte te ne bi morao plaćati TV pristojbu.

– Ne mislimo da bi Elmedin trebao imati sva ova prava, uostalom izabrali smo živjeti u Hrvatskoj. Ali mislimo da bi morao imati prava kakva bi imao da se rodio ovdje, zaključuje Daniela Schlutz.