Mehmedović: Gotovo smo najdeblja nacija u Europi

– Spremajući svoje stvari u torbu, razmišljao sam o iskustvu koje sam stekao snimajući prve dvije sezone »Života na vagi« i koliko je ono dragocjeno. Prije svega, zato što sam naučio puno o borbi protiv pretilosti te kako biti podrška kandidatima, ali i ono najvažnije – vjerovati u njih i njihove mogućnosti. Kad sam stigao u Lividragu i ugledao te drage ljude, shvatio sam da počinjemo ispočetka te kako će ovo opet biti jedinstveno i nezaboravno putovanje.

Kakvi su kandidati u odnosu na prethodne dvije sezone?

– Kao i uvijek… Drukčiji. Trebalo nam je dosta vremena da se povežemo i počnemo si vjerovati. Moj je tim imao prilično spor ulazak u proces, kao da u početku nisu do kraja razumjeli kamo smo mi to došli i koliko se stvari brzo odvijaju. No nakon te muke, došlo je do stvaranja veze jače nego ikada prije. Jako ih volim, poštujem i vjerujem u njihov put. Na kraju krajeva, nazvali su se “fajteri”, a za mene to znači da ne odustaju od svog sna.

Iznenadite li se broju ljudi koji želi sudjelovati u ovom projektu?

– Iskreno, ne. Itekako sam svjestan činjenice da smo gotovo najdeblja nacija u Europi, a još mi je teže podnijeti činjenicu da su nam djeca u samom vrhu iste ljestvice. Zato »Život na vagi« vidim kao svojevrsni svjetionik u toj borbi i nastojanju da pandemiju pretilosti suzbijemo na sve moguće načine. Ogromna je društvena odgovornost na svima nama da sudjelujemo u toj borbi na bilo koji način.

Foto: Cropix

Educiranje roditelja

Javljaju li vam se ljudi na ulici za savjete o mršavljenju?

– Na ulici, placu, u dućanu, teretani, šumi, plaži, pa čak i na groblju. Nije mi teško stati i popričati sa svakim tko želi čuti bilo kakvu riječ ohrabrenja, podrške ili dati neki savjet kako ustrajati u toj borbi i ne odustati. Davno sam shvatio svoju stvarnu ulogu u ovom projektu i drago mi je što mogu biti glasnogovornik zdravijeg načina života.

Zdrav život ljudima nije nepoznanica, ali i dalje smo država čiji brojni stanovnici imaju problem s težinom. Zbog čega je to tako?

– Mlada smo država koja je tek polako stala na svoje noge. Suvremeni način života, svjetski trendovi i ekonomski izazovi nisu nas zaobišli. Ako najbogatija zemlja svijeta pati od pandemije pretilosti, teško je očekivati da će nas taj problem zaobići. Iskreno, vjerujem da dolazi vrijeme buđenja i svjesnog življenja. Koliko god nas je COVID unazadio, smatram da je otvorio nove horizonte i za generacije koje dolaze stvorio pretpostavke za bolje razumijevanje uravnoteženog životnog stila.

Sve je više pretile djece. Što roditelji mogu učiniti po tom pitanju?

– Educirati se. Tražiti pomoć, podršku i pokazivati put primjerom. Znate, svi mi često znamo, odgajajući djecu, biti u nesrazmjeru naših očekivanja spram njih i osobnog izbora životnog stila. Djeca su male spužve koje najviše upijaju promatrajući odrasle.

To svi znamo. A ipak nemamo snage ili volje oduprijeti se svim tim izazovima koje nam naša svakodnevica nudi. Gledamo u ekrane mobilnih uređaja, sjedimo pred televizorom u kasne noćne sate grickajući procesuiranu i nezdravu hranu, ne spavamo dovoljno, ne krećemo se redovito, a iz prikrajka nas promatraju te zbunjene male okice i upijaju.

Sretniji, ispunjeniji, zadovoljniji

Kolege treneri koji nisu dio projekta komentiraju da nije zdravo u tako kratko vrijeme izgubiti toliko kilograma. Kako vi odgovarate na te kritike?

– Svatko ima pravo misliti što god želi o bilo čemu. Na vlastitoj sam koži naučio da nečije mišljenje nije slovo zakona ili sveto pismo, pa tako ni moje. Rado se sjetim poslovice koju sam čuo još kao dječak – ne sudi čovjeka u čijim cipelama nisi hodao. Pokušavam živjeti po tom principu s punim razumijevanjem da neki to ne mogu ili ne žele.

Kako se nosite sa suzama kandidata kojih ne nedostaje?

– Sad bih trebao reći teško, ali onda bih bio kontradiktoran samome sebi jer na neki način i sam ih potičem da izraze svoje emocije. A opet, nije lako primiti sve što se tada pojavi, pa se onda i sam ponekad trebam pozabaviti vlastitim osjećajima. Ispravno bi bilo reći da prihvaćam to kao dio ovog procesa te kako sam se uvjerio da bez toga nema promjene koju svi toliko priželjkujemo. Taj sastojak daje smisao ovom putovanju, koje bi trebalo biti jedno od najintenzivnijih u životu osobe koja se bori s pretilošću.

Kako su sada kandidati koji su bili dio vašeg tima u 4. i 5. sezoni? Jeste li još u kontaktu i pratite li njihovo fizičko stanje?

– Neki su odlično i pritom ne mislim isključivo na kilograme. Meni je najbitnije da čovjeka vidim sretnijeg, ispunjenijeg i zadovoljnijeg. Svima nama kilogrami iz godine u godinu variraju; nekima manje, nekima više, i to je sasvim u redu. Sretan sam kad vidim da se bore, da ne odustaju od svojih snova i ustraju u želji da dosegnu željene ciljeve. Najteže mi je prihvatiti letargičnost kod pojedinaca, ali i to vidim kao priliku da nešto nauče o sebi.

Foto: Cropix

Vjera, iskustvo, znanje

Bude li vas ponekad strah da će trening koji ste zadali biti prenaporan?

– Sjećam se našeg prvog treninga s kandidatima iz prve sezone. Bilo je to na plaži u Crikvenici, sad već davne 2019. godine. Pretrnuo sam od straha gledajući kandidate kako nam prilaze i staju u vrstu. Nikad prije nisam radio s ljudima težine 200 i više kilograma, bilo je to veliko uzbuđenje za mene. Što je presudilo? Vjera, iskustvo i znanje. Bez toga ne možeš raditi ovaj posao.

Osim što ste kandidatima trener, često im morate biti i psiholog. Iscrpljuje li vas to?

– Nismo mi psiholozi. Iako bi svatko tko radi s ljudima trebao poznavati barem osnove psihologije, pa tako i mi kineziolozi tijekom studiranja imamo priliku učiti o sportskoj psihologiji. Naša je uloga prvenstveno biti potpora tim ljudima. Onako ljudski, pružiti im ruku i vratiti vjeru u njih same.

To dolazi iz iskustva i znanja koje stječeš radeći godinama, pa čak i desetljećima, u zagrebačkim fitness centrima s ljudima različitih profila i mogućnosti. Brusiš zanat ustajući u pet ujutro kako bi odradio prvi trening s dečkom koji želi istrčati svoj prvi maraton, a do jučer nije trčao duže od 100 metara. Ili radeći sa ženom koja je stradala u automobilskoj nesreći i izgubila voljenu osobu, pomažeš joj ponovno stati na noge i započeti svoj život ispočetka. I tako iz godine u godinu, kroz ruke ti prođe stotine, ako ne i tisuću ljudi, i od svakog ponešto upiješ.

Ova sezona snimala se u Gorskom kotaru. Koliko je gorska klima pomogla ili odmogla tijekom snimanja i rada s kandidatima?

– Iako smo ga od milja zvali surov kraj, Gorski kotar nam je veći dio boravka bio milostiv. S vremena na vrijeme potrudio bi se opravdati svoju reputaciju, ali uglavnom nas je vrijeme poslužilo. Pa je tako usred ljeta temperatura išla i do 30 stupnjeva, ali nije to isto kao i 30 na asfaltu.

Ovdje šuma i vjetar hlade i tijekom najtoplijih dana. Nismo imali unutarnju teretanu, pa smo treninge uglavnom provodili na otvorenom, što se može vidjeti i na televiziji. Primijetio sam kako su se neki kandidati žalili na vrućinu, ali nisu oni iskusili ljetni pakao u Crikvenici.

Gospođa Nada

Koliko ste u slobodno vrijeme uspjeli upoznati ljepote ovog kraja Hrvatske?

– Manje nego što smo planirali, ali ipak više nego ikad prije. Obišli smo neke od najvećih znamenitosti, poput izvora rijeke Kupe koji nas je, jednostavno rečeno, očarao. To je mjesto pravi mali raj na zemlji. Vratili smo mu se nekoliko puta. Šuma nam je bila glavna destinacija, a okolni vrhovi otkrivali su nam prekrasne vidike na horizontu. Lividraga je na samoj granici s nacionalnim parkom Risnjak, netaknuta priroda i šumske životinje postale su naša svakodnevica kojoj smo se uvijek iznova radovali.

Nevjerojatna je moć prirode, da te čak i nakon gotovo 100 dana uvijek iznova očara svojom magičnošću. Pred sami kraj projekta zakoračili smo u jesen, koja je opet unijela nove boje po obroncima Gorskog kotara. Nikad neću zaboraviti posljednji dan snimanja i moj oproštaj od Lividrage. Stajao sam na terasi kuće u kojoj su bili smješteni kandidati, gledao u te šume i osjećao potpuni mir i zadovoljstvo.

Kakvi su Gorani bili kao domaćini?

– Ugostili su nas kao članove obitelji. Osjećali smo se vrlo ugodno gdje god smo došli. Od Delnica, Lokava, Mrkoplja, Gerova, Tršća pa sve do Čabra uglavnom su nas dočekali ljudi sa širokim osmijehom na licu. Gorane sam doživio kao skromne, radišne i vrlo otvorene ljude. Najbolji je primjer gospođa Nada, koja je prvi tjedan došla u produkcijsku kuću i pitala treba li nam pomoć oko održavanja i spremanja. Ostala je s nama do posljednjeg dana, jako smo se zbližili i stvorili prijateljstvo za cijeli život.

Biste li poveli obitelj na odmor u Gorski kotar?

– Apsolutno bih, i hoću. Ljeto u Gorskom kotaru otvorilo mi je novu perspektivu ljetnih praznika koji se ne moraju provoditi samo na moru uz plažu, nego upravo suprotno. Kad se samo prisjetim kako sam se svake ljetne noći pokrivao dekicom preko nosa i tijekom najvećih vrućina bez problema boravio vani na otvorenom, jasno mi je kako ljeto u Gorskom kotaru ima puno prednosti.

Foto: Cropix

Prirodna uloga tate

Otac ste triju djevojčica. Tko vam troši više energije, djeca ili kandidati »Života na vagi«?

– Ovo nije čak nimalo neizvjesno. Nitko ne može konkurirati mojim curama. One imaju nevjerojatnu sposobnost iscrpiti i posljednji atom moje energije. Ali ne bih ih mijenjao ni za što na svijetu. Uživam u najvažnijoj ulozi koju mi je život dodijelio. Pogotovo sad kad smo toliko dugo bili razdvojeni. Sve tri su toliko različite sa svojim potrebama i željama. I baš svaku im želim pomoći ostvariti. Ni sanjao nisam da će mi uloga tate biti tako prirodna te da ću se toliko identificirati s njom.

Biste li voljeli da vaše kćeri jednog dana krenu vašim stopama i bave se sportom?

– Nisam previše opterećen time, jedino mi je bitno da im usadimo naviku redovite tjelesne aktivnosti. Zato ih usmjeravamo u sportski odgoj od najranije dobi, ali prije svega kroz igru i uživanje u pokretu. Istraživanjem različitih sportova, pogotovo onih temeljnih poput gimnastike, atletike i plivanja može se vidjeti posjeduje li dijete neki talent koji treba dalje razvijati. Ako na tom putu one otkriju interes za neku aktivnost, mi ćemo ih u tome svesrdno podržati, ali bez nekih posebnih očekivanja osim da završe ono što su započele.

Kako podnosite razdvojenost od obitelji za vrijeme snimanja?

– Ove godine teže nego prije zato što imamo malu bebu Arianu koja traži puno pažnje i maženja, a mene nema da u tome uživam. Gledajući njezine starije sestre, postajem svjestan koliko vrijeme brzo prolazi i kako se dinamika odnosa polako mijenja. One sad već polako pronalaze nove interese, a ja ih i dalje doživljavam jednako kao Arianu. Samo bih ih želio maziti i grliti se s njima.

Online program treninga

Planovi za dalje?

– Ima ih napretek. Možda je došao trenutak za ostvarenje nekih želja koje u meni tinjaju već dugo, kao što je npr. online program treninga koji pokrećem s RTL-om taman pred sam kraj završetka prikazivanja showa na televiziji. Dugo sam maštao o tome i čini mi se kako su se kockice napokon posložile da se to i dogodi. Najviše se radujem vremenu koje ću provoditi sa svojim curama, kod kuće ili vani. Željan sam tih trenutaka i uspomena koje su važnije i trajnije od svega ostalog. Posao me uvijek okupira jer me potiče na kreativnost, a najsretniji sam kad stvaram.

Biste li voljeli sudjelovati u još jednoj sezoni ili mislite da je vrijeme da neki drugi treneri zamijene Maju i vas?

– Vjerujem kako ima puno kvalitetnih trenera na hrvatskom fitness tržištu koji bi vrlo uspješno preuzeli štafetu koju smo mi s ponosom nosili ove tri sezone. Znate, i to mi je još jedan dokaz koliko je ovaj projekt moćan jer čak i među onima koje ste spomenuli u nekoliko pitanja prije, koji kritiziraju ovaj proces, a dolaze iz naše struke, ima onih koji bi vrlo rado preuzeli našu palicu. Smatram da je to zato što smo svi svjesni koliko je ova borba s debljinom nemilosrdna i teška, pa bi trebalo podržati baš svaki pokušaj da se ona suzbije. Maja i ja smo tu, uvijek na dispoziciji i spremni uskočiti ako to bude potrebno.