Josip Rozing ima 103 godine: 'Ja vam nikad ne idem doktoru. Nisam proždrljiv, jedem umjereno...'

Nema lošeg vremena za bicikl, dapače, otkad u Osijeku baš i nema snijega, mogu ga voziti gotovo sve dane u godini. Evo, sad je prešlo 30, pritisnula je neka sparina, a ja svejedno svaki dan idem biciklom od moje kuće do snahine i natrag – nepokolebljiv je Osječanin Josip Rozing.

Možda ćete pomisliti kako je riječ samo o još jednom zagriženom biciklistu, kakvih je u Osijeku more, no još jednog poput gospodina Rozinga nećete naći. Ne bismo ni mi, vjerojatno, da nije dobrote Hermine Goricke Lukić, umirovljene kustosice, muzejske savjetnice i voditeljice Numizmatičkog odjela Muzeja Slavonije, koja je odrasla u istom naselju i svojeg se susjeda i njegove djece, svojih vršnjaka, sjeća još otkad je bila djevojčica.

Fascinirana njegovim »joie de vivre«, predložila mu je da razgovara s novinarskom ekipom jer, kaže, šteta bi bilo da ga i drugi ne upoznaju.

Hladovina za budućnost

I evo nas predvečer na Vijencu Augusta Cesarca, mirnom naselju u širem središtu grada, koje se, početkom 60-ih godina prošloga stoljeća, kada se četveročlana obitelj Rozing doselila u jednu od dvodomki, zvalo Ilirskim naseljem, vjerojatno zbog blizine Ilirske ulice. Prekoputa kuće u kojoj živi duže od 60 godina gospodin Rozing posadio je hrast, ispod čije smo ga krošnje i fotografirali.

– Donio sam mladicu tog hrasta iz Creta Bizovačkog, iz tamošnje šumarije, želio sam na neki način obilježiti doseljenje naše obitelji u ovo naselje. A i znate kako kažu, dobar će čovjek posaditi drvo da bi pravilo hladovinu mlađim generacijama.

Strepio sam pri svakoj gradnji ceste ili parkirališta, izniknuo je ovdje u međuvremenu i vrtić, no moje stablo, srećom, nitko nije dirao. Niti bih to dopustio! Volim vidjeti da je deblo još zdravo i snažno, a krošnja bogato razgranata, nema ničeg ljepšeg od onog što nam daruje priroda – kaže Josip Rozing.

Fotografirali smo ga dok se oslanja na svoj hrast, a onda je iz garaže izgurao i svoj omiljeni bicikl. – Hoćete li moći voziti u papučama? – skačemo uglas, no gospodin Rozing već je uzjahao svoj bicikl i sigurno vozi prema objektivu, pa kadar kakav je zamislio fotoreporter uspijeva isprve.

I dalje obilazimo oko biografskog podatka o dobi gospodina Rozinga kao mačka oko vruće kaše jer je, dok ga je Hermina nagovarala na razgovor za novine, rekao kako ne bi volio da se o njemu piše (samo) kao o starcu.

Ma ne bi nam to ni palo na pamet, posebice otkako smo ga upoznali! I da smo ga sreli negdje na ulici, dali bismo mu možda 75. No »malo« mu je više, samo toliko dobro nosi svoju troznamenkastu dob da se mnogi uvelike iznenade kad čuju sljedeće: Josip Rozing će 7. siječnja 2025. napuniti – 104!

– Rodio sam se 1921. godine na branjevini blizu Čepina, na veleposjedu na kojem je moj otac Sebastijan Rozing, agronom, bio upravitelj. U školu sam išao u Vuku jer je bila udaljena četiri kilometra, a ona u Čepinu sedam.

Mama mi je bila Vučanka, Slavica Viktorija rođena Štrobilius, i u tom mi je selu živjela baka. Do škole smo s pustara išli pješice ili je otac, kada je padao snijeg, dao upregnuti konje u saonice, pa bi potrpali nas djecu i odvezli nas na nastavu – prisjeća se neizblijedjelih idiličnih slika svog djetinjstva, koje je proveo s dvojicom braće, jednim starijim, drugim mlađim.

Bilo je i teških vremena

U Osijeku je završio Građansku školu, trgovački smjer, te je cijeli radni staž proveo u trgovačkoj branši.- Radio sam u Željezaru, u Strossmayerovoj ulici, poslije Ferimportu, sve do mirovine, u koju sam otišao 80-ih, prije Domovinskog rata.

Onda si možete izračunati da sam već dugo u mirovini! Bio sam ondje dugo i direktor. Zadovoljan sam iznosom mirovine, jer sam u hrvatskoj državi ostvario pravo i na dodatak zbog toga što sam u Jugoslaviji bio uznik.

Kao i mnogi tada, nepravedno sam zatvoren u Lepoglavu i osuđen na smrtnu kaznu, koja je poslije izmijenjena na 20 godina zatvora. Prijatelj mi je pomogao da dokažem da nisam kriv za ono što su mi stavili na teret i oslobođen sam – prisjeća se.

Zaposlio se u Osijeku nakon izlaska na slobodu i zaljubio u svoju susjedu Zdenku djevojački Đanić. Našičanka mu je postala supruga 1948. godine i dobili su dva sina, starijeg Dražena i mlađeg Davora, koji je umro iste godine kada i majka.

– Zdenka je stanovala 20 metara od mene, u istoj ulici. Bila je dobra, plemenita, draga i lijepa žena, u skladnom smo braku bili sve do njezine smrti 2018. godine. Umrla je u svojoj 96. godini, njegovao sam je kad se razboljela.

Inače, radila je u krojačkom salonu, ondje je bila voditeljica. Podarila mi je dva sina, oni troje unuka – Hrvoja, Dejana i Dariju, a oni, zasad, šestero praunučadi. Nikad se nisam pomirio s gubitkom sina Davora, koji je iznenada umro od puknuća aneurizme, u svojoj 65. godini.

Njegova supruga, moja snaha Vesna, i danas mi je najveći oslonac, kod nje sam svaki dan na ručku, jako mi fino kuha već 30 godina! Osim toga, ona ima veliki vrt, odnosno povrtnjak i voćke, pa najviše volim otići ujutro i kod nje provesti vrijeme do ručka radeći na zemlji ili oko voćaka.

Vesna kuha sve iz vrta, domaće, nešpricano, tako da i tome mogu zahvaliti za svoje dobro zdravlje. Dok sam imao auto, svoju bubu, išao sam obrađivati zemlju u Čepinu, no poslije sam je dao u najam – kaže gospodin Rozing.

Za doktora ne zna, čak i u vrijeme pandemije COVID-19 nije bio zabrinut za svoje zdravlje, za raziliku od mnogih drugih.

– Ja vam nikad ne idem doktoru, ne zato što im ne vjerujem, nego zato što za tim nema potrebe. Ne pijem nikakve tablete, samo ujutro, čim se probudim, pojedem veliku žlicu meda i popijem čašu vode. Nisam proždrljiv, jedem umjereno, najviše voće i povrće, rjeđe meso, malo mlijeka, žgance, ponešto kruha… – govori o svojim navikama.

Zdenka, moja duša

Živi sam otkako mu je supruga preminula. Snaha mu je nudila da se preseli u Gundulićevu, ali on ne želi smetati, svatko ima svoje životne navike. Dok god može, kaže, bit će u svojoj kući. Posprema je subotom, kako je to činila i njegova Zdenka.

– Ispričavam se što nije savršeno pospremljeno. Bude tako samo kad mi snaha dođe i napravi generalku, ali ja ju ne želim opterećivati, ima ona dovoljno obaveza i posla. Jedino sam joj prepustio rublje, zahvalan sam joj zbog toga – kaže Rozing, uredno podšišan, izbrijana lica, vitak i dobrog držanja.

Preplanulu boju, kaže, ima zahvaljujući biciklu i radu u vrtu, kao i solidnu kondiciju, a dobro zdravlje zbog gena, kretanja i umjerenosti.

Davno se, više se i ne sjeća kada, odrekao cigareta, alkohol nikada nije previše trošio, jedino zna kod snahe popiti pola štamplice njezina domaćeg orahovca.

– Poštujem sve žene i jako sam držao do svoje supruge. Bio sam obiteljski čovjek, nisam se skitao nakon posla, radije sam bio sa suprugom i djecom. Prezirem muškarce koji su u stanju dići ruku na ženu, te bih bez pardona stavio iza rešetaka. Za mene je žena svetinja, da ih nema, ne bi bilo ni djece, ni svijeta. Moja je supruga bila moja duša – govori pokazujući na zidu goblene koje je izvezla.

– Ovaj u tipoenu je moj! – pokazuje ponosno i kaže kako ga i danas dobro služi vid, pa mu i naočale ne trebaju. Voli čitati novine, kupovao je nekada Hrvatski list, a poslije Glas Slavonije, čiji je i danas pretplatnik.

– Čitam ih odostrag, kakav je i red. Meni ne treba internet, volim novine, kaže. Želi biti dobro informiran, no kad je politika u pitanju, često, priznaje, preskoči članak ili ugasi televizor.

Voli se probuditi ranije, sjesti na bicikl i otići u vrt. »Sad je pun sočnih malina«, kaže.

Među prvima se doselio

Nekad su i na području od Strossmayerove do Ilirske bile bašče, sjeća se gospodin Rozing. On i supruga bili su među prvih nekoliko stanovnika današnjeg Vijenca Augusta Cesarca, koji je s godinama postajao sve veće naselje, sa školom i vrtićem, no i dalje je po mjeri ugodnog, mirnog života. Takav i Josip Rozing živi sve ove godine, o čemu svjedoče brojne fotografije u vitrini njegove dnevne sobe.

– Volim ljude, pa ih rado promatram iz svog dvorišta. Pitaju me smeta li mi dječja cika iz vrtićkog dvorišta. Pa zašto bi mi, zaboga, smetala djeca? Djeca su budućnost, trebamo joj se veseliti. Sjednem na svoju klupicu u dvorište i promatram ljude oko sebe.

Volim kad se pozdravimo, ali ne želim nikome smetati. Mladi danas nemaju vremena, žive brzo, dugo su na poslu, čak i djeca imaju puno obaveza. Meni mobitel ne treba. Nije da ne bih mogao naučiti njime se služiti, ali ne želim ga.

U 104. godini želim ljude viđati uživo. U Osijeku se, ja to sebi svaki dan dokazujem, još može živjeti polako i ugodno bez obzira na to jesu li ti četiri ili sto četiri, jer to je grad po mjeri čovjeka – zaključuje.