Život u opkoljenom i razrušenom Vukovaru bio je iznimno težak, nije bilo struje niti uredne opskrbe vodom i hranom. Većina civilnog stanovništva tjednima je bila u podrumima i skrovištima. Mnogi od njih zadnjih dana opsade spas su potražili u vukovarskoj bolnici, jednom od najsnažnijih simbola otpora agresiji na Vukovar 1991. godine.


Ta je bolnička ustanova pretrpjela tijekom tromjesečne opsade grada velika oštećenja, iako je na njezinu krovu bio znak Međunarodnoga Crvenog križa, a pomoć ranjenicima pružana je u podrumu, gdje su u nemogućim uvjetima izvođene operacije i ostali složeni medicinski zahvati.




Prisjećajući se ratnih mjeseci u podrumu vukovarske bolnice, medicinska sestra Zvezdana Pinjuh kaže kako se nije bojala za vlastiti život jer o strahu uopće nije imala vremena razmišljati. “Bila sam u trudnoći i mogla sam s ranjenicima izaći iz opkoljenog Vukovara, ali nisam željela to učiniti jer nisam htjela ostaviti kolege kojih je ionako bilo malo”, priča medicinska sestra instrumentarka.


Radili smo puno pa nismo imali vremena niti razmišljati o sebi samima, tako da se nisam niti bojala za svoj život. Bilo je jako teško i puno nam je toga nedostajalo, ali je opet sve nekako funkcioniralo. Za radno vrijeme nitko nije pitao, niti ga je bilo. Kada nije bilo struje radili smo pod baterijskih lampama, a pred sam kraj nedostajalo je gotovo svega, pa i vode i hrane.


Slom obrane grada, 18. studenog, dočekala je u bolnici. Kaže da su svaki dan slušali topničke napade ili pucnjeve iz oružja, ali toga 18. studenoga nad gradom je vladala sablasna tišina.


“Tada se među sve nas uvukao strah. Vladao je opći kaos i sa zebnjom smo čekali što će se dogoditi. Potrpali su nas u autobuse, a da nismo znali ni gdje nas voze. Naš je autobus vozio preko Šida, Sremske Mitrovice i BiH da bi kod Šamca prešli u Hrvatsku”, navodi Pinjuh.


Tijekom Domovinskog rata vukovarska bolnica odigrala je ključnu ulogu u obrani Vukovara. U tri mjeseca opsade u bolnici je liječeno oko 4000 ranjenika, a u iznimno teškim uvjetima izvedeno je oko 2250 operacija.


Na bolnicu je dnevno padalo od 70 do 80 granata, a bilo je dana kada je na nju palo i do 700 projektila.


Uspjeh u Vukovaru kao zahvala poginulima


Vukovarska liječnica Mirjana Semenić Rutko diplomirala je u srpnju 1991. godine da bi već u kolovozu radila u vukovarskoj bolnici.


“Nije bilo dovoljno lijekova i medicinskih instrumenata, ali niti vode i hrane. Vode smo pred kraj imali po dvije litre dnevno, tako da smo odlučivali hoćemo li je popiti ili koristiti za kavu ili tuširanje”, navodi liječnica koja danas u Vukovaru ima privatnu ginekološku ordinaciju.


Pokretanjem privatne prakse željela je pokazati da se može uspjeti i u Vukovaru kako bi on postao gradom uspješnih ljudi, vjerojatno bi to bila želja i onih koji su dali svoj život 1991. godine.


“Cilj nam treba biti da omogućimo djeci izbor, tako bi poginulim i nestalim braniteljima i civilima zahvalili za sve što su napravili i podigli im najbolji mogući spomenik. Sjećam se svega, ali sam odlučila živjeti sadašnjost i budućnost”, poručila je Semenić Rutko.


U opkoljeni grad 19. listopada 1991. uspio je ući humanitarni konvoj “Liječnika bez granica”, koji je spasio stotinjak ranjenih branitelja iz bolnice. Mnogi nisu bili te sreće jer su vojnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi iz bolnice  odveli najmanje 260 ranjenika, hrvatskih branitelja i medicinskog osoblja.


Tijela njih 200 ekshumirana su nakon Domovinskog rata iz masovne grobnice na poljoprivrednom dobru Ovčara nedaleko Vukovara, kamo su odvedeni i pogubljeni 20. studenog 1991.


Među ubijenima bili su francuski dragovoljac Jean Michel Nicolier te novinar i ratni izvjestitelj Hrvatskog radija Vukovar Siniša Glavašević. Najmlađa žrtva Igor Kačić imao je samo 16 godina, a najstarija žrtva bio je Dragutin Bosanac koji je imao 72 godine.


Sudbina preostalih najmanje 60 osoba odvedenih iz vukovarske bolnice još uvijek je nepoznata.