IZ ARHIVE Zadarski list u Kninu 1995.: Dan kada je pala paradržava

Povodom 30. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja, Zadarski list objavljuje reportažu Davorke Blažević, napisanu nakon obilaska oslobođenog Knina. Uz kolegicu Blažević, u Knin su ušli i fotoreporteri Zvonko Kucelin i Ante Baranić. Tekst je orginalno objavljen 10. kolovoza, 1995. godine.

Tko još može uistinu povjerovati da je »krajina« poput trule kruške pala, da je potučena, razbijena i demontirana Martićeva paradržava, da Dalmacija, Lika, a skoro će i Kordun i Banija, dišu slobodno, sigurno i jedinstveno. Tko poslije petogodišnjeg velikosrpskog terora može shvatiti da je samo za dva dana slomljena četnička tvorevina koja je zaustavila brzi razvoj samostalne i samosvojne demokratske Hrvatske, koja je poput knedle u grlu gušila dah jednoj novoj mladoj državi od svijeta priznatoj, ali na četvrtini svoga teritorija do jučer neslobodnoj, kancerogenim tkivom zatrovanoj i blokiranoj zemlji.

Pa ipak, ništa nije tako stvarno kao slobodan Knin, epicentar srpske pobune u Hrvatskoj, kao slobodan i ponovno svoj Drniš, kao Hrvatskoj vraćeni Obrovac, Benkovac, Lapac, Korenica, Glina ili Petrinja. A što je ostalo od velikog sna isturenih Miloševićevih marioneta, poslušnika i političkih terorista, pobunjenika i četnika koji su do jučer carevali okupiranom i izoliranom »krajinom«.

»Voždovi« prvi pobjegli

Ostali su prazni, mrtvi gradovi i sela, napuštene kuće i otvorena dvorišta, izbezumljena i gladna stoka, zgarišta i ognjišta onih koji su vođeni bezumnom politikom osvajača i novovjekih srpskih barbara krenuli – nikuda. Iza sebe »krajišnici« jednim bljeskom hrvatskih snaga motiviranih najsnažnijim od svih mogućih poriva – onim za slobodom, za pravdom i povratkom na svoje.

Nije dakako Hrvatska vojska i policija u Kninu zatekla ni Martića, ni Babića, ni Ležajića, ni Macuru, ni Mrkšića. Cijela je kninska vrhuška »petom brzinom« napustila i svoj »glavni grad« i svoj uspaničeni, izgubljeni narod. Martić je, kažu, ranjen, neki tvrde da ga je metak zaustavio za sva vremena, no, kako god da se uistinu s bivšim kninskim policajcem i takozvanim »krajinskim« predsjednikom zbilo, njegovo je odzvonilo.

Nije više riječ o tomu da će mu suditi hrvatska vlast, nije bogme za eventualno živog Martića u pitanju ni haaška pravda, nego je za njega danas već spremna najteža od svih mogućih kazni koje bi ga mogle stići – ona koju bi mu sada dosudio njegov zaluđeni narod.

Prema nekim navodima, dočim je u Kninu postalo vruće, a Beograd odlučno zalupio vrata u nos svojih isluženih »krajinskih« gerilaca, bivši kninski šerif sklonio se kod svog bosanskog kompanjona i jednako izglednog gubitnika Radovana Karadžića.

Nasuprot njemu, Babić se zaputio pravo k Miloševiću, a kažu, još i danas, nakon što je Hrvatska započeti posao gotovo posve privela kraju, čeka da ga vožd s Dedinja primi!

Pet »krajinskih« godina

Sve je počelo 17. kolovoza 1990. osnivanjem Savjeta narodnog otpora u Kninu u kojem su sjedili utemeljitelji buduće »krajine«: Milan Babić, Milan Martić, Jovan Rešković, Dušan Orlović, Marko Dobrljević, Jovan Opačić itd. Savjet je donio odluku i »krajina« se poput rezervata ogradila balvanima. Počela je pobuna! Pod presjedanjem Babića 30. rujna 1990. Srpsko nacionalno vijeće proglašava srpsku autonomiju, a u prosincu iste godine donosi se Statut SAO »Krajine«. Milan Martić 4, siječnja 1991. g. postaje sekretarom unutrašnjih poslova SAO »Krajine«, izdvajaju se policijske postaje iz MUP-a, a uskoro, 26. veljače 1991. g. osnovana je i SAO »Slavonije, Baranje i Srijema«.

Dva dana kasnije »Krajina« proglašava svoju samostalnost i raspisuje se referendum za pripajanje Srbiji, U svibnju 1991. g. na čelo SAO »Krajine« dolazi Milan Babić, a Martiću pripada mjesto »ministra obrane«. Potkraj veljače 1992. g. više srpskih autonomnih oblasti ujedinjuju se u »RSK« kojoj na čelo dolazi Goran Hadžić, a godinu dana kasnije kormilo kninske paradržave preuzet će Milan Martić koji će »krajinsku« tvorevino definitivno nasukati na hrvatske hridi, 5. kolovoza 1995. g.

Ispijene boce

Takozvana Babićeva »vlada« najavljivala je u prvim satima hrvatske munjevite akcije i svoje eksteritorijalno zasjedanje – kao vlada u izbjeglištvu. No, nije se uspjela ni sastati, mnogi su od novopečenih »krajinskih« ministara procijenili da je u ovim dramatičnim trenucima mudrija odluka neeksponirati se s odbjeglim kninskim glavarima jer bi tako možda još mogli iskupiti svoju zločinom uprljanu savjest.

Mikelić se povukao i od Knina distancirao na vrijeme, za njega će se već pobrinuti Milošević i platiti mu dug. No, hoće li se Babić, jedan od idejnih tvoraca balvan-revolucije, jedan od autora i vođa pobune, čovjek koji je cijelim svojim bićem živio velikosrpski »krajinski« san moći pomiriti sa svojom novom gubitničkom, disidentskom pozicijom, hoće biti sposoban otrpjeti tako silovito urušavanje svoje ideologijske kule, svoje nacionalne i moralne filozofije, hoće li znati izdržati pritisak osuđenika za golemu kalvariju »krajinskog« naroda, za zločin počinjen spram svojih sugrađana i sunarodnjaka?

Neki vjeruju da će u novim okolnostima kninski zubar presuditi – sam sebi!

Za njega, naime, u Knin povratka nema, a u Beogradu kako se vjeruje, teško da bi mogao ostati, budući da s Miloševićem ni u danima kada su jedan drugomu bili najpotrebniji nije uspijevao naći zajednički jezik.

Iza rastočene paradržave kojom su samoubilački kormilarili minule četiri godine Martić i Babić ostala je razbacana »državna« dokumentacija s oznakama vojne i državne tajne, ostala je prepiska nekadašnjih vojnih zapovjednika Mile Novakovića Mile Mrkšića, te ona kninskog časnika za vezu s UNPROFOR-om Koste Novakovića, bilo s »plavcima« i njihovim pretpostavljenima, bilo s glavnim tajnikom UN-a i posebnim izaslanikom Akashijem, bilo ona s tzv. vojskom Jugoslavije od koje su zadnjih mjeseci »krajišnici« neprestano iskali pomoć.

Ostala je i bijela, raskošno uređena i opremljena zgrada u kojoj je djelovala »krajinska« vlada i Martićev kabinet, u kojoj je povremeno zasjedao i parlament »RSK«, ali iz koje se za ratnih godina, sve do zadnjeg dana javljao i »Srpski radio Knin«.

Ostala je utihnula oprema, uredno zložena fonoteka s turbo-folk Arkanovom Cecom ili turbo-nacionalnim Borom Čorbom, ostale su ispijene boce i prazni stol nekadašnjeg nezamjenjivog Petra B. Popovića, urednika Kninskog radija, i, što ne reći jasno, Martićeva glasnogovornika, čovjeka koji je u promicanju »krajinske« paradržavne ideologije i politike učinio mnogo više negoli i neki kninski politički »prvotimci«.

Razumije se, ni Pero nije u Kninu dočekao hrvatske borce, odmaglio je na vrijeme put Beograda i Pala, gdje će, po svoj prilici, dočim se malo oporavi i prizdravi od kninskih rana, staviti svoje sposobnosti na raspolaganje, nekom novom srpskom Mesiji i spasitelju svakolikog srpstva.

No s radio Knina više neće biti javljanja ni Pere Popovića ni Jovanke Badže, Ni Ljiljane Bobinec, ni Jovanke Bezbradice, neće biti čuvenih hrvatofobičnih komentara Nikole Matijevića, agencijskih vijesti »ISKRE«, »SRNE«, »FONETA« ili »VELKATONA«, jer iz susjedstva napuštene Martićeve radiopostaje u eter su već odaslani signali Hrvatskog radio Knina.

I na počinak s kartom

Poglavar “krajine” Mile Martić uz svoj je udobni kožni kabinet imao i sobu za odmor u kojoj je provodio rijetke trenutke. No, i kada bi strateg, političar, ratnik i državnik Milina kova krenuo na počinak, čekala ga je za dobar i sladak san – radna karta “srpskih zemalja” koja mu se u snu činila sve većom, a na javi je, žalosnog li Mile, bivala sve manjom. Na posljetku, toliko malom da u njoj za njega više nema mjesta!

»Plavi salon«

Tko će naslijediti raskošan »plavi kabinet« u politiku ludošću katapultiranog Mile Martića? Za jednu tako siromašnu, pasivnu »krajinu« koja se hranila novcem nerazvijenih i u bivšem socijalističkom sustavu, a Miloševićevim milodarima u godinama secesionističke srpske pobune, zgrada »vlade« i »parlamenta« napose »predsjednički kabinet« doimaju se svojom neodmjerenošću poput onih iz prevratničkih južnoameričkih vojnih režima, a neke analogije u tomu i ima.

Debeli plavi tapison, nebesko plavi zidovi, diskretna zidna rasvjeta kao alternativa onoj službenoj neonskoj, bogate kožne fotelje za umornog poglavara, ukratko su interijer kabineta nepriznatog Mile »državnika«.

Do kabineta sala u kojoj je zasjedala »vlada«, odnosno »predsjedništvo« jednako reprezentativna, što će reći da su »krajišnici« vodili računa o svom »državničkom« imidžu, osobito nakon dolaska međunarodnih mirovnih snaga i učestalog posjeta mnogobrojnih međunarodnih diplomata Kninu.

No, nekompetentni u poslu kojega su preksinoć dobili, nespretni, skromno obrazovani, primitivni kninski skorojevići koji su pozicije uglavnom kupovali posluhom u lojalnošću beogradskoj politici, ili korupcijom i silom nisu razumijevali da hram vlasti nije ogledalo ljudi i kraja koji u njemu žive, već samo onih koji sebično troše moć za vlastite ugode, dok ulice, javne službe, restorani, kavane, dućani, infrastruktura i nadgradnja svjedoče zaostalost, mentalnu i materijalnu zapuštenost i izolaciju »krajine« civiliziranog svijeta.

Iza rastočene »republike« ostao je gotovo prazan grad, otvorenih izloga, raskriljenih prozora i uništenih stanova, rasute imovine i otvorenih krovova, razrovanih ulica i spaljenih automobila, odbačene odjeće i maslinastih uniformi koje su prekasno postale teške mnogobrojnim Kninjanima.

Srbi su Knin, grad svoje apsolutističke vladavine i diktature, listom napustili. Ostalo je osam zdravstvenih djelatnika, a doktor Torbica samo je jedan među njima, nikako i jedini. Međutim, nasuprot onomu što bismo ovog trenutka kao okvir za nadu rado čuli, nisu ovi ljudi ostali zbog svoje puke humanosti, svoga istinskog poštovanja prema Hipokratove zakletve ili zbog radosti susreta s osloboditeljima.

Hrvatska Oluja zatekla ih je u Bolnici gdje su čekali zajedno s bolesnicima i ranjenicima evakuaciju! Da je kojim slučajem UNPROFOR stigao na vrijeme, danas ni oni ne bi bili u Kninu, odnosno bar ne svi koje smo zatekli. Nekima od njih obitelji su u Srbiji, a Knin je bio samo njihov privremeni ratni zadatak.

Razumije se da priželjkuju samo dan kada će okrenuti leđa poraženom gradu. Neki bi, pak, moguće i ostali ako se sav teret srpskog ratnog grijeha, zločina i genocida ne bi srušio na njihova leđa. Čovjek zna praštati, pokazalo se to kroz povijest, ratovi prolaze, a ljudi zaboravljaju. No, ne svi ljudi i ne svima.

RAZBACANA DOKUMENTACIJA

Iza rastočene paradržave kojom su samoubilački kormilarili minule četiri godine Martić i Babić ostala je razbacana »državna« dokumentacija s oznakama vojne i državne tajne, ostala je prepiska nekadašnjih vojnih zapovjednika Mile Novakovića Mile Mrkšića, te ona kninskog časnika za vezu s UNPROFOR-om Koste Novakovića