Iranski redatelj s adresom na Dugom otoku o ratu u svojoj domovini: 'Svugdje gdje su Amerikanci ušli, stvorili su najgoru moguću situaciju'

Dok svijet prati novu eskalaciju sukoba nakon napada SAD-a i Izraela na Iran, otvara se pitanje mogu li salve američko-izraelskih projektila i dronova zaista slomiti režim i Irancima donijeti slobodu i demokraciju? Odgovor smo potražili kod iranskog redatelja Mehrdada Khameneha, koji sa suprugom Shirin Mirzanejad od lipnja prošle godine živi u Salima na Dugom otoku.

Osvrćući se na aktualne napade SAD-a i Izraela u kojima je ubijen iranski vrhovni vođa ajatolah Ali Hamenei i niz drugih visokih političkih dužnosnika i vojnih zapovjednika, ali i civila, Khameneh ističe da prava promjena u Iranu može doći isključivo iznutra.

Jedan od najgorih u povijesti

– U Iranu neće uslijediti nikakva bitna promjena sve dok se unutar društva ne dogodi socijalna revolucija. Opozicija i progresivne snage unutar iranskog društva nadaju se da je takva revolucija moguća, ali kad 50 godina imate takvu vlast kakva je bila – da ne postoji apsolutno nikakva sloboda za političku opoziciju – onda vrlo teško opozicija može sada nešto značajno i učiniti. Preostaje samo nadati se da one snage koje još uvijek postoje unutar društva mogu ujediniti i izvući iz ovog konflikta nešto dobro za iranski narod, govori Khameneh.

Iranci su, kako podsjeća, do prije mjesec dana bili na ulicama, a više od 12 tisuća ljudi ubijeno je jer su se borili za svoju slobodu i za demokraciju. Ubijenog ajatolaha Khameneh opisuje kao jednog od najgorih i najkrvoločnijih ličnosti koje su imali u povijesti.

– On je, nakon Homeinija (osnivača Islamske Republike Iran, op.a.), jedan od najgorih lidera na političkoj sceni u Iranu. On je prije mjesec dana naredio da ubiju 12.000 ljudi na ulici, a tijekom COVID-a je zabranio uvoz cjepiva – samo zbog toga umrlo je 100 tisuća ljudi, kaže. Ubijeni ajatolah, kako ističe, nije mario za interese iranskog naroda, a za njih sasvim sigurno ne mare ni Izrael ni SAD.

Podsjeća Khameneh i na lanjski dvanaestodnevni rat, koji je njega i suprugu natjerao da se skrase u Hrvatskoj. I onda su Izrael i SAD napali Iran kako bi spriječili razvoj nuklearnog oružja, a američki predsjednik Donald Trump je nakon primirja zaključio da su u napadima »potpuno uništena« nuklearna postrojenja i da je prijetnja neutralizirana za nadolazeća desetljeća. No koncem veljače Izrael i SAD ponovo su napali Iran, ovaj put također s istom izlikom.

– Razlozi koje oni navode apsolutno nemaju veze s realnošću. Ako se sjećate, prije šest mjeseci Trumpa kako je govorio da su uništili sve nuklearne baze i da više nema problema, a sad s istim izgovorom počinju novi rat. Izrael i SAD žele samo kapitulaciju, njih nije briga za Irance. Vidimo što se događa u Siriji, što se dogodilo u Iraku, u Afganistanu… svugdje gdje su Amerikanci ušli s opravdanjem borbe za demokraciju, oni su stvorili najgoru moguću situaciju za taj narod. Rat je najgore što se može dogoditi za progres u društvu, za demokraciju, za slobodu. Kad je rat, prioritet je borba za život, kaže nam iranski redatelj.

Prema Khamenehovu tumačenju, vojna agresija na Iran kojoj upravo svjedočimo geopolitički je plan koji su Izraelci i Amerikanci već davno skovali i samo su čekali pravo vrijeme da ga i realiziraju.

Skretanje pozornosti

– Izrael prije svega ne želi Iran kao jaku državu koja bi mu mogla suprotstaviti svoje ciljeve, njima je u interesu da Iran bude slomljen, raskomadan… Oni su željeli – i na koncu i uspjeli – uvući u to i SAD i sada im je namjera iz korijena promijeniti sliku Srednjeg istoka. Počeli su sa Sirijom i Irakom, pa nastavili redom, a Iran je bio najjači faktor kojem su se oni htjeli suprotstaviti. No ni jedne ni druge nije briga za iransko društvo, nije ih briga za ljudske živote, a to su i pokazali, pogotovo Izraelci – vidjeli smo što su radili u Gazi i sada vidimo da u Iranu bombardiraju bolnice i škole, ubijaju djecu. Evo jučer su pogodili jednu bolnicu u Teheranu, prekjučer jednu školu, samo u tom napadu umrlo je preko 150 djece, navodi Khameneh. Priča o slobodi iranskog naroda nema veze s Amerikancima i Izraelcima, kako govori.

– Oni vode agresivni rat bez obzira na to kakva je struktura vlasti u Iranu i obje strane su apsolutno kontrarevolucionarne. Jedini spas za iranski narod je da iskoristi ovaj konflikt za unutarnju revoluciju, socijalnu revoluciju, naglašava.

Ne treba pri tom zaboraviti, kako ističe naš sugovornik, da i Izrael i SAD imaju svoje unutarnje probleme te da i jednima i drugima ovaj sukob ide u prilog.

– Ne treba zaboraviti da Netanyahu ubrzo ima izbore i s ovim vojnim napadima zapravo pokušava zaraditi političke poene za sebe. Trump se također suočava s velikim problemima u Americi. Ovaj napad koji je orkestrirao bio je apsolutno protuustavan, on je samovoljno to napravio i morat će odgovoriti s kojim se razlogom odlučio na njega. Ima Trump i drugih velikih problema unutar svoga društva, ne treba zaboraviti ni na probleme s Epsteinovim dosjeima i ovo je jedan od načina da pozornost s unutarnjih problema preusmjeri izvan SAD-a, zaključuje Khameneh.

Sjećanje na šahov autoritarni režim

Do konca 1970-ih godina Iran je bio sekularna država, a Teheran je nalikovao bilo kojoj europskoj prijestolnici – imali su sveučilišta svjetske klase, cvjetale su i znanost i umjetnost, žene su bile liječnice, odvjetnice i profesorice… no ne treba odveć idealizirati sliku Irana prije Iranske revolucije. Šahov režim, kako naglašava Khameneh, bio je autoritaran. Postojala je cenzura, politički su protivnici zatvarani, a tajna policija SAVAK brutalno je gušila disidente. Modernizacija je dolazila »odozgo«, bez političkog pluralizma, a modernost nije bila ravnomjerno raspoređena.

– Revolucija 1979. nije došla iz vakuuma – iza nje je stajalo široko nezadovoljstvo, i socijalno i političko. Modernizacija u Iranu prije 1979. bila je vidljiva, ali neravnomjerna, dok se pristup osnovnom obrazovanju znatno proširio tek nakon revolucije. Oko 1970. godine pismenost žena u Iranu bila je oko 25 posto, a u ruralnim područjima često i znatno niža, tumači. Iako je dio urbanog Irana, posebno u Teheranu, izgledao moderno i žene su bile prisutne na sveučilištima i u profesijama, većina žena u zemlji još uvijek nije imala osnovno obrazovanje, ističe Khameneh. Nakon revolucije 1979., unatoč strožim društvenim pravilima, provedene su široke kampanje opismenjavanja. Danas je pismenost žena u Iranu iznad 80 posto, a žene čine više od polovice studenata na sveučilištima.