Fuchsa pitali je li on pravi ili lažni Fuchs, morao je to dokazati

Rasprava o prijedlogu Zakona o hrvatskom jeziku otvorena je na krajnje neuobičajen način, utvrđivanjem identiteta ministra Radovana Fuchsa, koji je uime Vlade kao predlagatelja došao u Sabor predstaviti ovaj dokument. Zatražio je to od predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića SDP-ov zastupnik Arsen Bauk.

– Molim vas da utvrdite identitet predstavnika predlagatelja. Naime, 2010. je Vlada, koje ste vi bili potpredsjednik, zadužila ministra Radovana Fuchsa da nam u Saboru objasni zašto ne treba donijeti zakon o hrvatskom jeziku.

Možda postoje dva Radovana Fuchsa, pa molim vas da se utvrdi o kojem se Fuchsu danas radi, obratio se Bauk predsjedniku Sabora. I bome je Jandroković pitao prisutnog ministra je li on isti Fuchs, na što je dobio pozitivan odgovor. Svoje izlaganje je ministar potom započeo rečenicom – ja sam Radovan Fuchs.

Bauk je svojom intervencijom aludirao na činjenicu da je Vlada u mandatu premijerke Jadranke Kosor odbila zakonski prijedlog zastupnika Dragutina Lesara o javnoj uporabi hrvatskog jezika i odredila da će u njezino ime u raspravi u Saboru sudjelovati ministar znanosti i obrazovanja Fuchs.

Između ostalog je odbačena Lesareva ideja da Ministarstvo kulture oblikuje jezičnu politiku i osigura uvjete za očuvanje položaja i važnosti hrvatskog jezika. Ovaj prijedlog nije raspravljen u tom sazivu Sabora, ali jest u idućem kada ga nije prihvatila ni Vlada Zorana Milanovića. Sada je Plenkovićeva vlada poslala u proceduru sličan zakon, a Bauk je u replici Fuchsu ocijenio da će on biti »od malog ili nikakvog značenja«.

– To je, hrvatski rečeno, nothingburger, ne znam kako se kaže na engleskom jeziku. Ništa se ovim zakonom neće promijeniti niti za građane niti za institucije, radi se samo o predizbornom umiljavanju desnom biračkom tijelu, rekao je Bauk. Ministar se nije složio s njegovim tumačenjem.

– Mislim da zakon itekako ima smisla. U pitanju je, u prvom redu, standardiziranje hrvatskog jezika, donošenje jedinstvene politike u normiranju jezika. On ne zadire u govorni jezik, regulira kako bi se trebala odvijati komunikacija državnih tijela i kako koristiti standardni jezik u školskoj nastavi. Njime se afirmira hrvatski jezik. Najveća razlika između hrvatskog i srpskog je upravo u standardnom jeziku, u govornom dijelu ta je razlika bitno manja, istaknuo je Fuchs.

Zakon definira da se u medijskim sadržajima mogu koristiti i hrvatski narječni idiomi, posebno kada za to ima umjetničkih razloga, u sinkronizaciji stranih filmova i sl. Zakonom se zaštićuju i hrvatski toponimi kao dio hrvatske jezične baštine, a pripadnici nacionalnih manjina mogu obrazovati na materinjem jeziku na svim stupnjevima obrazovanja.

Fuchs je naglasio da je »u nacionalnom interesu da se hrvatski jezik razvija u okvirima struke što se pokušava postići i ovim zakonom, i što je bio i povod donošenja zakona«.