Aktivist Ivan Zidarević: 'U Hrvatskoj je i dalje teže biti Srbin nego gej. Te se stvari još nisu promijenile'

Kada si pripadnik manjine, onda se moraš boriti da budeš integriran i to je jedini način da većina nema problem da si manjina. To je stalna borba, kaže Ivan Zidarević, aktivist za ljudska prava, Beograđanin koji je prvi u Hrvatskoj još 2014. sklopio životno partnerstvo i tako dobio hrvatsko državljanstvo.

On je predsjednik i osnivač udruge Europska civilna inicijativa Zagreb koja se najviše bavi govorom mržnje u javnom prostoru te prepoznavanjem i unapređenjem ljudskih prava ranjivih društvenih kategorija i isticanjem pitanja neravnopravnosti. Drugim riječima posvetio se borbi za ljudska prava, odnosno prava nacionalnih manjina, žena, pripadnika LGBT zajednice, izbjeglica za što je prijeko potrebna nevjerojatna volja, hrabrost i životna energija koju Zidarević svakodnevno koristi kako bi i sebi, ali i ljudima koje nikada nije ni vidio, život učinio boljim, pravednijim i kvalitetnijim. U Zagrebu je, kako kaže, u potpunosti iskoristio sav svoj potencijal i postao mnogo hrabriji nego što je to mogao u Srbiji.

Iracionalne emocije

Koliko zapravo u Hrvatskoj ima govora mržnje i je li se on intenzivirao u posljednjih šest mjeseci, Zidarević smatra da stvari nisu tako loše kao što nam se u naletima i medijski čini:

– Uslijed neznanja, sa svih strana, takve neočekivane pojave dobivaju potenciju jer se radi o iracionalnim emocijama i zato nam se ponekad čini da je sve mnogo gore nego što zapravo jest. No stvari će, na ovaj ili onaj način, pri nekom zamišljenom kraju biti u redu, ali nažalost nas više neće biti jer ćemo propustiti priliku da živimo kao ljudi.

No, dok god se govor mržnje percipira kao »drugo mišljenje«, ljudska prava nisu zaštićena. A može li se po tom pitanju nešto učinit, i Zidarević ponavlja da sloboda govora nije nekakva rijeka bez obala, jer se jasno znaju granice koje se svakodnevno u javnom prostoru prelaze. Svatko je obdaren univerzalnim pravima, ali jednako tako, ako ne i više, svojim obavezama prema društvu u kojem mora ostvariti suživot s drugima i prividno drugačijima. Nadalje misli da država ima obavezu intervenirati, kada uoči da društvo proizvodi sukobe koji nas dijele, te nametnuti one mjere koje vode k blagostanju što većeg broja građana.

Po njegovom viđenju karakteristično je za naše nacionalizme, za balkanske nacionalizme, srpski, hrvatski ona ista »raspolućena balega« o kojoj je govorio zajednički književnik Miroslav Krleža, jer umjetnost kao i znanost pripadaju svima.

– Naša društva odlikuje nedokazanost, cinizam, ali i vječito odricanje od vlastite odgovornosti. Naravno, iznova se i transgeneracijski bavimo dokazivanjem neke svoje istine koja je jednaka (ne)istini onih drugih, s neke druge strane, kojima negiramo pravo na uvjerenja koja nam nisu bliska, navodi Zidarević.

Kao pripadniku dviju zajednica – srpske i LBGTQ, na pitanje je li njihov položaj u posljednje vrijeme u Hrvatskoj pogoršao, odgovara:

– Normativno gledano stvari su tu vrlo jasno uređene i nema suštinske, barem na papiru, razlike između korpusa prava većine i manjine. Upravo radi one pogrešne interpretacije što je sloboda govora, već neko vrijeme se Srbi i gej ljudi koriste kao municija narušavanja demokratskih procesa i to je nešto što je karakteristično, proizvodnja straha od manjina, za razorni populizam. I tu najveću ulogu imaju naši političari koji nas danonoćno uvjeravaju kako je onaj drugi, s drugog kraja sabornice, gori od njih, a da nam ne ponude tako očekivanu alternativu. Vrlo poražavajuće.

Razorni populizam

Također smatra da se dosta toga promijenilo i da nije sve izgubljeno, ali da u skoroj budućnosti neće biti ravnopravnosti između Srba i Hrvata.

– Ja jesam vječiti optimist, ali za mog životnog vijeka, nadam se da ću dugo živjeti, nećemo dosegnuti očekivanu ravnopravnost između Hrvata i Srba u zajedničkoj domovini. No to nije nešto što bi trebalo da nas demotivira, već suprotno to je prilika da se svi zajedno trudimo da radimo na isticanju svih onih silnica koje nas spajaju, a ne umjetno razdvajaju, dodaje.

Zidarević je vrlo decidiran što se tiče odnosa Katoličke i Srpske pravoslavne crkve prema LGBTIQ zajednici naglašavajući da se obje odnose »većinom neljudski, sramotno i licemjerno.«

– Kako sam već više puta isticao, nitko nije birao svoje identitete i nije u najmanju ruku korektno da čitava jedna grupa ljudi bude izopćena iz društva radi nečega što nisu birali. Mene su učili da je kršćanstvo prihvaćanje i stalno pokazivanje ljubavi prema drugima, a obje crkve kao da se u svojim aktivnostima nerijetko natječu koja će više dehumanizirati gej osobe. Ako Boga i ima, siguran sam da on jednako voli mog partnera i mene kao i sve ostale ljude, kaže Zidarević.

– Vjerujem da obje crkve pluralizam društva, koje ima i svoje ekstravagantnosti, smatraju kao prijetnju po svoj moralni autoritet koji nameću i žele da održe. U učenju kršćanstva je neosporni kanon, a u današnje doba sve se više toga relativizira, što je objektivno i loše, te se crkve u strahu od gubitka važnog društvenog i političkog aktera homogeniziraju oko onih stvari koje, nažalost, isključuju one koji nisu tipični predstavnici tradicionalnog poimanja kako to trebaju da izgledaju, kako da se ponašaju ili misle, »pravi« Hrvati ili Srbi.« Jedino je riječki nadbiskup Mate Uzinić zauzeo stav da ne podržava skupinu muškaraca koji svake prve subote u mjesecu zauzimaju hrvatske trgove i javni prostor.

Na pitanje zašto su ostali visoki crkveni dužnosnici u tom pogledu suzdržani, Zidarević odgovara da »u situacijama koje dijele društvo kroz pozivanje na religijske slobode, a njihov performans ograđenog klečanja na zajedničkim javnim površinama, Crkva ima veliku ulogu u preuzimanju odgovornosti za one koji nešto rade pozivajući se na nju.«

– No vjerujem da nekom dijelu Katoličke crkve ovakve i političke poruke muškaraca koji žele da budu »moralni autoriteti« znače radi diseminacije svojih konzervativnih vrijednosti, iako osobno jednako mislim da im sve to dugoročno klečanje nanosi nepovratnu štetu, društvenu, ali i zdravstvenu.«

Teret prošlosti

Zidarević je nedavno izjavio da je u Hrvatskoj veći problem biti Srbin nego gej, a i nadalje misli da se te okolnosti u međuvremenu nisu i nikada neće promijeniti.

– Više je razloga za to, a najvidljivije je da su Srbi i dalje neosnovano natovareni teretom nedavne prošlosti oko Domovinskog rata, iako Ženevska konvencija kaže da ne postoji nešto što bi se imenovalo kao kolektivna krivica, a drugo je jer ima gej ljudi i među Hrvatima pa se to lakše prihvaća kroz onaj pojam patrijarhalne, domoljubne, dividende, smatra.

No unatoč svemu Zidarević se u Hrvatskoj izvrsno integrirao iako i dalje koristi svoj materinji jezik za koji više ne znate je li srpski ili hrvatski. Zbog ekavice, kako kaže, nikada nije osjetio sistemsku diskriminaciju kao Srbin i gej građanin. On poštuje pravo da njegov partner i njihovi prijatelji kažu da govore hrvatskim jezikom, a on svojim materinjim srpskim. To potkrepljuje podatkom da upravo specijalizira europsko pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu i ponosno svima prenosi kako su ga svi predavači, ali i njegove kolege polaznici gledali ravnopravnim, uvažavajući njegova filozofska uvjerenja i pravo da se izražava, u usmenom i pisanom obliku, na svojem materinjem srpskom jeziku.

Zidarević u dogledno vrijeme ne namjerava putovati u Srbiju jer se tamo ne osjeća sigurnim, no prati zbivanja u Srbiji.

– Nažalost nemam informacije s kojim se sve izazovima susreće hrvatska manjina u Srbiji, nadam se da će uspješno prevladati sve društvene deprivacije, ali znam koliko je poražavajući tretman srpske vlasti prema gej građanima. Raspon je od potpunog negiranja do aktivnog sotoniziranja. Za srpske institucije ja sam formalno samac, nisam u obiteljskoj zajednici životnog partnerstva, i takav tretman imaju i svi tamošnji istospolni partneri što ne odgovara istini, ali je i prilično neljudski, odgovara na pitanje je li tamo veći problem biti Hrvat nego gej.

Između ostalog Zidarević je vrlo aktivan u borbi za izmjenu hrvatskih zakona i pravnih propisa. Redovno prati svako iniciranje izmjena ili donošenja novih propisa koji se odnose na ljudska prava gej osoba, nacionalnih manjina, ali i prava žena. U statistici postoje i dijelovi koji se odnose na osobe koje su žrtve višestrukih oblika diskriminacije, te se nerijetko događa da je jedna osoba sva tri u jednom. Najponosniji je na pisanje prijedloga za ocjenom ustavnosti Zakona o udomiteljstvu, s dragocjenim aktivistom Kristijanom Grđanom, te na njihove argumente koje je Ustavni sud prihvatio.

Također je i član Povjerenstva za rad po pritužbama u Ministarstvu unutarnjih poslova. Radi se o kolektivnom, trećestupanjskom, tijelu koje radi po pritužbama eventualnih kršenja ljudskih prava građana u odnosu na postupanje policijskih službenika. Predmeti dolaze nekim svojim ritmom i članovi se trude da ih sinergično i vrlo studiozno riješe tako da osiguraju povjerenje građana prema radu Povjerenstva.

Bolji ljudi

Početkom rujna 2014. sklopio je s partnerom prvo životno partnerstvo u Republici Hrvatskoj. A što se od tada promijenilo, Zidarević kaže:

– Osim što sam na osnovu toga 2020. godine ponosno dobio hrvatsko državljanstvo, u šali volim istaknuti da sam ja i kao visokoobrazovan čovjek poboljšao demografsku sliku nacije u nestajanju. Mene je naše, ali i povijesno prvo hrvatsko životno partnerstvo odredilo da se bavim aktivizmom i iznova prepoznavanjem i zagovaranjem ljudskih prava, te to nerijetko danonoćno činim, a da mi ne dosadi.

Za poznatog i priznatog aktivista za ljudska prava sloboda je univerzalna vrijednost koja jednako pripada svima bez obzira na bilo kakve pojedinačne deluzije ostrašćenog svijeta.

– Sloboda je jednako dana meni kao i onima koji su na drugoj svjetonazorskoj strani kojoj ja, najviše u percepciji drugih, kao nemam prava pripadati. Jer da budemo načisto, ljudsko je pravo promijeniti, korigirati, svoje mišljenje. Kada budemo razumjeli prepoznati pojam slobode drugoga, znat ćemo odrediti i nužne granice kod sebe samih.

I na kraju Ivan Zidarević zaključuje da će zahvalnost, empatija i međusobna komunikacija pomoći da bolje živimo.

– To nam je, uz nadu za bolje sutra, jedino što nam je i ostalo. Na tragu toga izuzetno bih pohvalio govor potpredsjednika Vlade, ministra Davora Božinovića, kada je na domjenku Srpskog narodnog vijeća povodom pravoslavnog Božića izrekao snažne riječi o nužnosti razumijevanja jedinstva u različitosti, ali i toga da je Republika Hrvatska naša zajednička kuća koju želimo zajedno graditi. U tom tonu imamo 365 dana da u ovoj godini zaista budemo bolji ljudi u odnosu na prethodnu godinu, jer za biti bolji čovjek, očekivano solidarniji i trpeljiviji, nikada nije kasno!