Hrvatska je danas bolje mjesto za život nego prije ulaska u EU

Kad se u Hrvatskoj govori o dobrim stranama ulaska u Europsku uniju nekako se sve svode na milijarde eura koje su nam na raspolaganju iz EU fondova, ali dobiti taj novac ne bi smio biti cilj sam za sebe. Kao da se zaboravilo da je svrha mukotrpnih pregovora kroz koje je Hrvatska prošla i pri tome morala donijeti i neke bolne odluke, bila bolja uređenija država, zdravije društvo i u konačnici bolji standard, a da je novac za to bio samo sredstvo.

O tome je li nas to sredstvo imalo primaknulo cilju i gdje je Hrvatska na desetu obljetnicu članstva, što je gotovo trećina njezine samostalnosti, i kakve su procjene za sljedećih deset godina razgovarali smo s ministrom regionalnog razvoja i fondova EU Šimom Erlićem.

Je li Hrvatska postala bolja država u tih deset godina?

– Značajan napredak je neupitan. Hrvatska je danas po svim segmentima bolja država, bolje mjesto za život nego što je bila prije ulaska u Europsku uniju. To je činjenica i za sve ostale zemlje koje su ušle u EU posljednjih 20 ili 30 godina. Dodatna je potvrda da i sve zemlje u našem susjedstvu žele članstvo u EU-u, ne zato što je članstvo samo sebi svrha, već jer i po nama vide koje mogućnosti imamo kao članica i koliko brže napredujemo nego one koje to nisu.

Sloboda kretanja

Kako se približavala obljetnica ulaska u Uniju, stalno su se vrtjele brojke o tome da se Hrvatska u posljednjih deset godina približava prosjecima EU-a, primjerice BDP po glavi stanovnika je sa 63 posto došao na 73 posto, imamo najviše zaposlenih u zadnjih 30 godina, broj nezaposlenih je pao ispod sto tisuća. Sve te brojke su točne, ali iza toga stoji i činjenica da su iz Hrvatske iselile stotine tisuća građana. Je li onda to uspjeh ili neuspjeh?

– Ulaskom u Uniju građani su dobili mogućnost slobode kretanja i zapošljavanja u cijelom EU-u, pa je svaki pojedinac mogao odlučiti za sebe gdje može ostvariti svoj potencijal. I taj izbor su imali zahvaljujući ulasku u EU. Mnogi od njih su donijeli odluku da se okušaju u inozemstvu i da tamo pokušavaju izgraditi karijeru i život.

Događalo se to i u drugim državama nakon pridruženja. Kroz deset ili 20 godina nakon ulaska u Uniju, kako se standard približavao standardu razvijenih zemalja, ili kako su se smanjivale razlike, iseljavanje je zaustavljeno, u nekim slučajevima su se ljudi vraćali, događale su se i pozitivne migracije. Kod nas je sada broj ljudi koji odlaze puno manji i vjerujem kako je trend zaustavljen.

Možda se više nema tko iseliti?

– Nije to baš tako. Mi trenutno imamo rekordan broj zaposlenih. Taj podatak znači da nikada veći broj aktivnog stanovništva nije radio, a imamo i rekordno nisku stopu nezaposlenosti. Otvorili smo se prema Europi, prigrlili njezine vrijednosti, razvijamo se i napredujemo i nastojimo postizati europske prosjeke. Kad stavimo subjektivne dojmove sa strane, brojevi pokazuju da imamo veće stope rasta od prosjeka EU-a, a ulazak u Schengen i europodručje i 25 milijardi eura u sljedećih deset godina su zaista prilika ove generacije za koju smo spremni i koju moramo iskoristiti jer se neće ponoviti. Slovenija, Češka, Slovačka i druge zemlje koriste EU fondove i sve ostale prednosti ulaska u Uniju već 20 godina, a mi tek deset i mislim da imamo razloga za optimizam.

Napredujemo brže prema EU prosjeku jer smo krenuli s niže ljestvice, nego Slovenci. Kad dođemo na 80 ili više posto prosjeka EU-a po pitanju BDP-a po glavi stanovnika, to će onda ići sporije.

– Govorimo o Europskoj uniji, društvu koje spada u sam svjetski vrh u smislu ekonomske moći i kvalitete života. Sviđa mi se ideja visoko postavljenih ljestvica, ali zar je loše biti na više od 80 posto prosjeka EU-a, kad znamo iz koje smo pozicije krenuli relativno nedavno?

Dobro, idemo gledati iz te svijetle perspektive. Imamo rekordno visoku zaposlenost, rekordno nisku nezaposlenost, zahvaljujući EU-u izgradili smo lijepe mostove i ceste, obnovili baštinu, tvrtke imaju sve veću dobit. Ali sve dulje čekamo na usluge u zdravstvu i škole muku muče s pronalaskom profesora za određene predmete, mladi sve teže dolaze do stanova. Ispada da je Hrvatska postala puno bolja država za poslovanje, ali ne i za život.

– Ne mogu se tu složiti. Mislim da je čak i više napravljeno za veću kvalitetu života u Hrvatskoj. Europski fondovi su prvenstveno pomogli da se poboljšaju javni servisi. Ako ćemo o zdravstvu, povećani su kapaciteti dnevnih bolnica u svim županijama i to omogućuje bolji pristup zdravstvu. Pa u Zagrebu se trenutno obnavlja pet bolnica, prvi put se kroz fondove nabavlja i oprema za bolnice i ambulante širom zemlje.

U svim srednjim i osnovnim školama nabavljena je suvremena informatička oprema, a više od trećine ih se energetski obnovilo. Obnovljeni su studentski domovi, izgrađene srednje strukovne škole s centrima kompetencija. Učenici i studenti nam imaju priliku obrazovati se vani kroz Erasmus. To su samo neki primjeri utjecaji na kvalitetu života. To potvrđuju i mjerljivi pokazatelji nedavno predstavljenog Hrvatskog doprinosa UN programu održivog razvoja koji mjeri države ne samo prema gospodarskom rastu, nego i po nizu drugih kriterija poput sigurnosti i dostupnosti pitke vode, društvenim nejednakostima, kvaliteti i zaštićenosti prirodnih resursa, i tako dalje, i u tim područjima smo puno napravili zahvaljujući baš fondovima EU-a.

Izgrađeno je tisuće kilometara vodno-komunalne infrastrukture koja je omogućila veću pristupačnost vodi i puno veći stupanj pročišćavanja, a bolji smo od prosjeka EU-a i napredujemo kad su u pitanju obnovljivi izvori energije.

Pa kad imamo proizvodnju u hidrocentralama

– Istina, ali podigli smo proizvodnju i iz drugih obnovljivih izvora, jer zadnjih godina udio »obnovljivaca« stalno raste. Namjerno spominjem UN-ove pokazatelje jer na njega nemamo nikakav utjecaj. Njihovi stručnjaci koji su odredili kriterije, a ne mi, kažu da smo smanjili udio osoba izloženih siromaštvu ispod europskog prosjeka. Ponavljam, ne mjere oni samo gospodarske pokazatelje, nego i jedno opće stanje u društvu, a mi prema njihovim kriterijima napredujemo.

Prioriteti Vlade

Ja vam na to mogu reći da imamo treću najjeftiniju dnevnicu u EU-u, da smo među zemljama koje imaju najnižu prosječnu mirovinu, a već smo prestigli prosjek u pitanju cijena hrane.

– I zato su to danas i jesu najveći prioriteti Vlade. Ne skrivamo mi pokazatelje po kojima smo ispod prosjeka EU-a, kao što otvoreno govorimo o tome da pojedine stvari nije moguće dosegnuti preko noći, ali isto tako bez kompleksa možemo govoriti i o onima gdje smo napredovali, gdje smo dosegnuli prosjeke EU-a ili ih čak i prestigli.

Ponavljam, ne bojimo se visoko postavljene ljestvice, cilj je stalno napredovati i približavati se najrazvijenijima, smanjivati razliku u odnosu na njih. Zbog toga i jesmo u EU-u i u tome nam pomaže i još više će nam u budućnosti pomagati novac koji imamo na raspolaganju iz EU fondova. On, između ostaloga i postoji kako bi se te razlike smanjivale.

Možda nam je puno toga prije deset godina bilo nepoznanica, ali čini se da u početku nije vladao neki veliki interes za te fondove, sve se činilo komplicirano, »prenormirano«, bez mogućnosti hrvatskih kreativnih rješenja, pa ako hoćete i s manje mogućnosti za dogovor i pogodovanje. Jesu li ljudi sada više zainteresirani, je li administracija koja im treba biti podrška spremnija?

– Ja bih rekao da su jako zainteresirani. Složio bih se s vama da je u početku bio slabiji interes. Iz vlastitog iskustva mogu reći da je 2013. ili 2014. teško bilo motivirati različite jedinice lokalne samouprave, pa i druge javne institucije da se uključuju u europske fondove. Funkcionirali su na ustaljeni način, a fondovi su donosili puno novih procedura, partnerstva, zadovoljavanje različitih uvjeta i to je možda razlog određene pasivnosti.

Ali sve organizacije i institucije koje su se odvažile kasnije su profitirale. Gradovi i županije koji su prvi krenuli, prvi su osjetili i pozitivne efekte. Stvorili su timove ljudi koji se bave razvojnim pitanjima i sada su u prednosti. To je važno jer su EU fondovi priča razvoja i moraš imati ljude koji će se baviti tim pitanjima. EU fondovi su postali superpopularni.

Gdje god dođemo sa željom da predstavimo mogućnosti koje nam nude EU fondovi u ovoj perspektivi dvorane su uvijek pune ljudi koji se bave tim pitanjima na lokalnoj razini. Dovoljan vam je podatak da se 70 posto svih javnih investicija u Hrvatskoj financira iz EU fondova, kao i da tih investicija ima neusporedivo više no ikad. To nitko ne može zanemariti, kao ni to što za njegovu instituciju ili zajednicu znači biti uspješan u tom poslu.

Samo da ne bude da se gradi zato što se novac nudi, pa da ne dobijemo ceste za nigdje i vodovode iz kojih nitko neće trošiti vodu, bez plana što time želimo postići.

– Možemo razgovarati o učincima svake pojedine investicije jer je jako širok dijapazon ulaganja, ali budite sigurni da ima jako puno kvalitetnih investicija od ulaganja u ceste, luke, bolnice, energetsku učinkovitost i solare, poduzetničke zone i inkubatore, poduzetničke investicije, vodne aglomeracije, kulturnu i prirodnu baštinu, itd..

Mislim da smo i na državnoj i lokalnoj razini danas puno iskusniji nakon deset godina članstva i svi puno bolje možemo procijeniti koje su investicije opravdane. U početku je bilo situacija da su se projekti predlagali samo da se sudjeluje u EU fondovima, ali kako su nam se razvijale institucije, tako je raslo i znanje o tome što nam nosi određene koristi. Većina projekata je ciljana i dobro pogođena.

Samo kad se sjetim npr. ulaganja u Pelješki ili čiovski most, 22 luke po cijelom Jadranu, zahvaljujući kojima su otočani dobili bolju povezanost, preko stotinu lokaliteta prirodne i kulturne baštine koji su sada postali turistička atrakcija, a prije to nisu bili, i više od 1.200 projekata energetske učinkovitosti. Govorim o jako malom dijelu od ulaganja koja su stvorila strukturalni napredak cijelog društva koji je nastao u svega sedam ili osam godina razvoja.

Značajan napredak

S jedne strane imamo Pelješki most, kao uspješan primjer, ali s druge strane imamo ulaganja u željeznicu gdje je sve sporo i nikako da se pokrene, sad već legendarna dionica Dugo Selo- Križevci ostat će bez EU novca.

– Nema čovjeka u Hrvatskoj koji neće reći da nam treba kvalitetna željeznica. Ulaganja u pruge u drugim usporedivim zemljama traje puno duže nego sam iskreno i ja mogao zamisliti. Nakon jednog ciklusa investiranja u bolje povezivanje Hrvatske cestama, lukama i zračnim lukama na koje možemo biti ponosni slijedi nam puna posvećenost željezničkoj infrastrukturi.

Ponovno kažem, nama je ovo prva financijska perspektiva i mi koji smo u EU fondovima znamo da se pojedini veliki i kompleksni projekti dugoročno realiziraju, ponekada dođe i do zastoja i da se zato planira njihova provedba iz jedne u drugu financijsku perspektivu. Novac koji je bio predviđen za dionicu Dugo Selo – Križevci neće otići na njezinu realizaciju, ali nije izgubljen, potrošit će se na druge projekte.

Jesmo li u tih deset godina ipak naučili lekciju i sada smo spremni pametnije i bolje trošiti novac?

– Trudim se biti realan, reći ću da je to bila prva perspektiva, da smo napravili značajan napredak u zadnje tri godine po pitanju apsorpcije sredstava mjereno postotkom isplata prema korisnicima, da smo se sa začelja EU-a podigli na 13. ili 14. mjesto. Napravili smo iskorak i trebalo je i vremena i snage, ambicije i kapaciteta upregnutih u jedan cilj. Nije to uspjeh jednog ministarstva, nego uspjeh tisuća korisnika u cijeloj Hrvatskoj koji sudjeluju u pripremi i provedbi projekata.

Svi mi ovisimo jedni o drugima, mi na nacionalnoj razini donosimo pravila, raspisujemo natječaje, ali kako se kvalitetno i brzo novac troši ovisi u dobrom dijelu i o krajnjim korisnicima. Iz prve financijske perspektive u kojoj smo imali na raspolaganju 11,33 milijarde eura dosad je isplaćeno 83 posto novca i ostatak se može isplaćivati do lipnja 2024. Naš je plan i sve činimo da iskoristimo sav novac koji nam je stavljen na raspolaganje. Itekako možemo reći da je to uspjeh za prvu financijsku perspektivu. Sada na raspolaganju, uključujući i NPOO, imamo 25 milijardi eura i to mogu zaista nazvati velikim pregovaračkim i strateškim uspjehom, pa ako smo s 11,3 milijarde izgradili mostove, ceste, luke, obnovili škole, bolnice, zamislite što možemo s 25 milijardi eura.

Netko će kazati da sam utopist ako kažem da ćemo rasti stopama iznad prosjeka EU-a i tako se približavati razvijenijima, ali ako se odmaknemo od dnevnog politikantstva to je činjenica ako nastavimo raditi i napredovati kao prethodnih godina. Kohezijska politika i služi da rastemo brže od prosjeka i da se približavamo onima koji su bolji od nas.

Svi ti projekti trebaju donositi i donosit će rast i u sljedećim godinama, vjerujem iznad prosjeka EU-a. Cilj je da toliko podignemo i gospodarstvo i društvo da kasnije stabilan rast ostvarujemo i bez te pomoći, da samostalno rastemo.

Samo da ne bude da gospodarstvo cvjeta, a radnici i dalje budu među lošije plaćenim u EU-u.

– Ali rastu i plaće i što će nam produktivnost biti veća, više će rasti i plaće i podizat ćemo se sa začelja. Vlada je kao niti jedna do sada u COVID-19 reagirala široko i odlučno i sačuvala radna mjesta živima. Ako za naredne godine imamo 25 milijardi eura i ako 35 posto ide na »zelene« investicije, a više od 20 posto na »digitalno i pametno«, objektivno je očekivati društveni i gospodarski napredak, a onda i bolje plaće.

Još smo ispod prosjeka u EU-u po pitanju ulaganja i u istraživanje i razvoj, ali je evidentan napredak prema udjelu ulaganja u istraživanje i razvoj u odnosu na BDP i to će u budućnosti donositi pozitivne učinke i podizati našu konkurentnost i kvalitetu radnih mjesta. Tu leži mogućnost napretka i boljih plaća. Izjednačavanjem standarda smanjit će se i razlozi da ljudi odlaze iz Hrvatske u razvijenije zemlje.

Različiti projekti

Možemo li za početak smanjiti te razlike u Hrvatskoj, pa da nam naseljeni ne budu samo Jadran i Zagreb?

– Upravo smo na tome najviše napravili kroz programiranje nove omotnice s Europskom komisijom i tu mogu reći da sam ponosan na sve u ministarstvu. Dvije milijarde eura će ići za razvoj otoka, gradova, potpomognutih i brdsko-planinskih područja te industrijsku tranziciju slabije razvijenih regija. Vjerujem da smo time opravdali ime ministarstva u kojem je ravnomjeran regionalni razvoj primarni zadatak, a EU fondovi isključivo sredstvo na tom putu. Veselim se razgovoru 2030. godine na ovu temu u kojoj god ulozi da tada budem.

Ali ljudi ne mogu čekati 2030. godinu.

– Točno i zato je dobro da se rezultati osjećaju svakodnevno. Posljednjih godina Vlada je ulagala uistinu nikad veće iznose u Slavoniju i Baranju i Srijem, u Gorski kotar i Liku, Banovinu, Dalmatinsku zagoru i sjever Hrvatske. Isto tako, Vlada je već ove godine udvostručila nacionalna sredstva za otoke, a osigurana su i dodatna sredstva iz EU fondova samo za njih kojih dosad nije bilo. To se događa danas. Znam, vi ćete sada reći: »Gdje su ljudi?«.

To je OK pitanje, a mi možemo odgovoriti što radimo kako bismo stvorili uvjete kad su u pitanju javne usluge i mogućnost zapošljavanja, kako bi ljudi u tim krajevima imali kvalitetan život i to je maksimum koji možemo napraviti. Ostalo je na pojedincu i slobodnoj odluci želi li živjeti u nekom kraju ili se iz bilo kojeg razloga vidi negdje drugdje. Ta sloboda je također vrijednost koju ne treba podcjenjivati koliko god ju ja i moja generacija, za razliku od naših roditelja uzimamo zdravo za gotovo.

Od dvije milijarde »rezerviranog« novca, 680 milijuna odlazi u 22 grada. Hoće li oni znati i moći iskoristiti taj novac i poboljšati život u svom okruženju?

– Vjerujem da hoće. Uz ta sredstva oni se i dalje mogu prijavljivati i na sve ostale EU natječaje, tako da im ovih 680 milijuna eura dođe povrh svega ostalog i kroz taj mehanizam dobivaju mogućnost boljeg planiranja, tako da mogu planirati što će učiniti u određenoj četvrti, i mogu strateški planirati više različitih projekata koji daju sinergijski učinak. To inače nije praksa sa svim ostalim EU natječajima, na koje se prijavljuju pojedinačno i ovisi im gdje će im projekt proći.

Time su osigurani nikad bolji uvjeti iz EU fondova za gradove. Tako da vjerujem da će gradovi biti zainteresirani, njihovi građani vide što su sve dosad napravili s tim novcem i imaju motiva još se jače potruditi. Što je donio EU novac vidi se u brojnim gradovima u Hrvatskoj, uzmimo samo neke poput Osijeka, Šibenika ili Zadra, Novske, Virovitice, Rijeke, Karlovca, Vukovara, Požege i brojnih drugih…

Gotovo svi gradovi su osjetili pozitivne efekte EU fondova. Pojedini gradovi su primjeri pozitivne tranzicije i to se na njima vidi, i sa svim ulaganjima su promijenili i percepciju i imidž grada i to je možda i najveći efekt trošenja novca iz europskih fondova.

Od ulaska u Uniju znamo da bi problem s EU fondovima mogao biti nedostatak ljudi koji rade na tim poslovima. Na administrativnu potkapacitiranost je upozoravala i Komisija. Ljudi i dalje nedostaje.

– Na početku je u sustavu bilo nekoliko stotina ljudi, sada ih je više od dvije tisuće, ali to nije dovoljno, ako želimo biti uspješni. Tržište je takvo da ljudi iz državnih institucija lako odlaze u privatni sektor. Mi teško možemo zainteresirati ljude iz privatnog sektora da prijeđu u državni, možemo samo nastojati usmjeravati ljude koji su već u sustavu državne uprave da se počnu baviti poslovima vezanim uz EU fondove. Ista je bitka i na lokalnoj razini i gradovi i općine moraju se truditi zadržati ljude.

Nije to nimalo lagan posao s obzirom na konkurenciju, odnosno konzultantske tvrtke koje rado zapošljavaju naše ljude iz EU fondova, a zanimljivi su i raznim drugim privatnim tvrtkama. No, smatram da će se svaki kvalitetan čovjek u sustavu EU fondova državi stostruko isplatiti. Prošao sam više stepenica unutar sustava i sa svoje pozicije ću napraviti sve da te ljude adekvatno vrednujemo i zadržimo jer nema ministra koji može zamijeniti njihov doprinos.