Dok se trgovci i dobavljači međusobno optužuju, cijene neće padati

Nakon što je trgovački lanac Tommy krajem siječnja uputio oštro pismo dobavljačima zbog visokih cijena te im zaprijetio izbacivanjem njihovih proizvoda s polica ukoliko cijene ne vrate na staro, počeli su pregovori s dobavljačima, s tim da Tommy neće prihvatiti nove cjenike s višim cijenama. Osim toga, Tommy od dobavljača koji se pojavljuju kao isključivi uvoznici i/ili distributeri određenih proizvoda, odnosno brendova za naše tržište, očekuje da im omoguće ili barem ne blokiraju izravnu suradnju s proizvođačima. U splitskom trgovačkom lancu navode da je model rada u kojem se između proizvođača i trgovačkog lanca pojavljuju najprije uvoznik, a potom i distributer, “zastario, nepotreban i štetan” te podsjećaju na činjenicu da se investiralo u dostatne logističke kapacitete zbog čega nisu potrebni “posrednici koji dodatno poskupljuju lanac opskrbe”.

Pošto pašta

Distributeri pak navode da oni nisu jedini u opskrbnom lancu jer robu također prodaju i proizvođači, koji također podižu proizvođačke cijene.

Ni distributeri ni trgovački lanci ne žele komentirati potez Tommyja, no distributeri naglašavaju da je razlog visokim cijenama proizvoda na policama u maksimalnoj stopi PDV-a i enormnom povećanju plaća od strane države, što se reflektiralo i na plaće radnika u privatnom sektornu, odnosno visokim ulaznim troškovima. S druge strane, naše susjedne zemlje imaju niži PDV na hranu, poput Italije i Austrije, i nisu toliko logistički zahtjevne zemlje kao Hrvatska, imaju veća tržišta s potrošačima koji imaju veće plaće nego u Hrvatskoj, zbog čega se ostvaruju i veliki prometi, što snižava troškove proizvodnje i distribucije.

Naime, kupovna moć potrošača je veća u zapadnim zemljama pa multinacionalne kompanije često formiraju agresivniju cjenovnu politiku kako bi osvojile ili zadržale kupce, a zbog velike konkurencije i proizvođači i trgovci moraju snižavati cijene. Tako, primjerice, isti brend jogurta ili čokolade može imati nižu cijenu u Njemačkoj jer se bori s jakom konkurencijom, dok u Hrvatskoj nema dovoljno jakih lokalnih konkurenata koji bi srušili cijenu. Također, velike kompanije u EU-u imaju vlastitu distribucijsku mrežu čime eliminiraju troškove posrednika.

Opet se navodi primjer popularne tjestenine Barille i utjecaja PDV-a na konačnu cijenu, ali i potrošnje i veličine tržišta. Austrija je uz Maltu i Švicarsku jedno od najvećih izvoznih tržišta tjestenine iz Italije, mjereno po glavi stanovnika, a cijene su gotovo iste kao i kod nas, s tim da je PDV na tjesteninu u Austriji 10 posto, a u Italiji svega 4 posto. Cijena Barille je u Austriji 1,99, a u Hrvatskoj cijena tjestenine od 1,09 do 1,99 eura, s tim da je cijena u Hrvatskoj ograničena odlukom Vlade, odnosno mogla je biti i viša, navode distributeri.

Međutim, ako je razlika u PDV-u između Italije i Hrvatske čak 21 posto, proizvod u Hrvatskoj ne bi trebao biti skuplji od dvadesetak posto, no često nailazimo na proizvode koji su skuplji i do sto posto. Gledamo li potrebe logistike, prije svega transporta, u Italiji je dizel gotovo dvostruko skuplji nego u Hrvatskoj, dok su u nas cijene i plina i struje ograničene.

Saga o troškovima

Talijanskim i austrijskim trgovcima plaće zaposlenika, koje su više nego u hrvatskoj trgovini, očito ne predstavljaju velike ulazne troškove kao našim distributerima jer se toliko ne reflektiraju na cijenu.

Visokim maloprodajnim cijenama u Hrvatskoj doprinose i strani trgovački lanci koji kod nas posluju s prikazanim gubicima kako bi izbjegli plaćanje poreza na dobit. Hrvatska podružnica stranog lanca tako može plaćati visoke naknade matičnoj kompaniji za korištenje brenda, softvera, konzultantskih usluga ili licenci, čime smanjuje svoju dobit u Hrvatskoj i time smanjuje poreznu osnovicu. Osim toga, strane tvrtke mogu kreditirati svoje hrvatske podružnice uz visoke kamate koje se evidentiraju kao trošak u poslovnim knjigama, smanjujući tako dobit i iznos poreza na dobit koji bi trebale platiti u Hrvatskoj. Veliki trgovački lanci često ulažu u nekretnine, opremu i infrastrukturu, a troškove amortizacije mogu koristiti za smanjenje oporezive dobiti. Tijekom širenja, lanci ulažu velike iznose u otvaranje novih trgovina, što povećava početne gubitke, a te investicije se mogu knjižiti kao troškovi, čime se opet smanjuje porezna osnovica. Konačno, umjesto da prijave dobit u Hrvatskoj, strane kompanije često koriste pravne mehanizme za “izvlačenje” novca u zemlje s nižim porezima, gdje su matične kompanije registrirane.

U većini slučajeva riječ je o legalnim metodama porezne optimizacije, ali često se nalaze na rubu zakonitosti. Porezne uprave u EU-u i Hrvatskoj pokušavaju ograničiti agresivne oblike izbjegavanja poreza, ali se multinacionalne kompanije često prilagođavaju novim pravilima i nalaze nove načine za minimizaciju poreznih obveza.

Mit ili istina o plaćama

Iako Hrvatska udruga poslodavaca za inflaciju i visoke cijene krivi državu zbog povećanja minimalca, a što im, kako kažu, povećava ulazne troškove, činjenica je da strana predstavništva multinacionalnih brendova imaju jako mali broj zaposlenih u Hrvatskoj. Prema podacima vodećeg hrvatskog poslovnog portala Poslovna.hr za 2023. godinu, Barilla je primjerice imala 7 zaposlenih u cijeloj Hrvatskoj, P&G 48, Ferrero 50, a Henkel 87 i plaće zaposlenika im ne predstavljaju gotovo pa nikakav trošak.