Eurozastupnica Brnjac o stambenoj krizi: 'Stanovanje danas više nije samo tržišno pitanje'

Stambena kriza posljednjih je godina postala jedno od najvažnijih društvenih i ekonomskih pitanja u Europskoj uniji. Cijene nekretnina i najma rastu brže od prihoda, mladi sve teže dolaze do prvog doma, stoga u mnogim europskim gradovima stanovanje postaje ključni faktor koji oblikuje demografsku i gospodarsku budućnost.

Upravo zato je Europski parlament nedavno usvojio sveobuhvatno izvješće o stambenoj krizi kojim se prvi put na europskoj razini pokušava definirati jasniji politički okvir za rješavanje problema priuštivog stanovanja – od povećanja ponude stanova i ubrzavanja izdavanja građevinskih dozvola do snažnijeg korištenja europskih fondova i regulacije tržišnih poremećaja poput kratkoročnog najma.

Politički smjer

Iako je stambena politika primarno u nadležnosti država članica, europske institucije sve više prepoznaju potrebu koordiniranog odgovora jer je riječ o izazovu koji danas pogađa gotovo sve europske zemlje, bez obzira na razlike u modelima stanovanja ili razini razvoja tržišta nekretnina.

O značenju usvojenog izvješća, ulozi Europske unije u rješavanju stambene krize te mogućnostima koje se otvaraju za Hrvatsku razgovarali smo s hrvatskom zastupnicom u Europskom parlamentu, Nikolinom Brnjac, koja kaže da je ovo izvješće jedan od najvažnijih koraka prema konkretnim rješenjima u ovom mandatu Europskog parlamenta.

– Stanovanje danas više nije samo tržišno pitanje – ono je postalo jedno od ključnih društvenih pitanja Europe. Rastuće cijene nekretnina, nedostatak priuštivih stanova i nesigurnost mladih i obitelji postali su stvarnost u mnogim državama članicama. Zato je važno da se o ovoj temi govori jasno, argumentirano i odgovorno. Parlament je 10. ožujka 2026. usvojio izvješće koje daje konkretan smjer: povećati ponudu stanova, ubrzati i digitalizirati izdavanje dozvola u roku od 60 dana, aktivirati postojeći fond zgrada, bolje koristiti europske financijske instrumente i jasnije urediti područja poput kratkoročnog najma i špekulativnih kupnji. Ovo je važan početak jer Europa prvi put ima jasan politički smjer kako stambenu krizu početi rješavati sustavno, a ne kroz pojedinačne nacionalne mjere.

Je li uzrok situacije nedovoljna gradnja, regulacija tržišta ili rast cijena zemljišta i materijala?

– Stambena kriza nema jedan uzrok. U nekim državama velik je problem prespora i nedostatna gradnja, u drugima visoki troškovi zemljišta, gradnje i financiranja, a u trećima snažan pritisak kratkoročnog najma, investicijske kupnje ili prenapučenost. Europska komisija u svojoj detaljnoj analizi navodi da su ključni pokretači krize kombinacija strukturno nedovoljne ponude, visokih troškova gradnje, slabije produktivnosti u građevinskom sektoru, administrativnih prepreka, skupljeg financiranja i promjena u potražnji. Zato i rješenje mora biti višeslojno: graditi više, graditi brže, lakše financirati gradnju i obnovu te intervenirati ondje gdje tržište proizvodi poremećaje.

Zajednički izazov

Koliko se stambena kriza razlikuje između zapadne i istočne Europe?

– Stambena kriza je danas problem u cijeloj Europskoj uniji. U gotovo svim državama članicama javlja se problem priuštivosti stanovanja, iako se on manifestira na različite načine. Iako na prvi pogled može izgledati da je u zemljama istočne Europe problem manji jer su cijene stanovanja niže, kad u obzir uzmemo niže nominalne iznose prihoda, vidimo da je problem isti. Razlike se također vide u strukturi stambenog fonda i modelima stanovanja. U nekim zapadnoeuropskim državama, poput Austrije, već 150 godina postoji snažno razvijen sustav javnog i društvenog stanovanja te veći udio stanova u najmu. Ipak, ni takvi sustavi danas nisu izuzeti od stambene krize, jer rast cijena stanovanja i pritisak na tržište pogađaju sve europske gradove i države. Na razini Europske unije u prosjeku oko 68 posto građana živi u vlastitoj nekretnini, dok je oko 32 posto stanovništva u najmu. Upravo te razlike u modelima stanovanja i strukturi tržišta pokazuju da svaka država ima svoje specifičnosti, ali zajednički izazov ostaje isti – kako osigurati da stanovanje ponovo postane priuštivo za građane, posebno za mlade.

Ono što se može zaključiti je da je stambena kriza zajednička svim državama članicama i da je nužan zajednički odgovor. No, zbog tih razlika, Europska unija ne pokušava nametnuti jedno univerzalno rješenje, nego kroz Europski plan za priuštivo stanovanje predviđa detaljnu analizu uzroka krize, sustav prikupljanja podataka i čitav niz alata, od financiranja i zakonodavnog okvira do razmjene dobrih praksi, kako bi se mjere mogle prilagoditi stvarnim potrebama svake države članice, a na tom tragu je i usvojeno izvješće Europskog parlamenta.

Na koje sve načine EU može utjecati na stambenu politiku koja je uglavnom u nadležnosti država članica?

– Stanovanje je primarno nacionalna nadležnost, ali EU itekako oblikuje okvir u kojem države djeluju. To radi kroz pravila o državnim potporama, kohezijsku politiku, financiranje putem Europske investicijske banke, zakonodavstvo koje se odnosi na energetsku učinkovitost zgrada, investicijske uvjete te pravila koja se tiču kratkoročnog najma, obnove i održivosti. Europski plan za priuštivo stanovanje izričito je zamišljen kao potpora državama članicama te regionalnim i lokalnim vlastima, uz poštovanje supsidijarnosti, a predviđa četiri glavna područja djelovanja, uključujući financiranje, gradnju, obnovu i zakonodavne prilagodbe. Istovremeno, izvješće Europskog parlamenta daje konkretne preporuke da se ubrza gradnja i poveća ponuda stanova, potom da se otvori više izvora financiranja europskim sredstvima i aktivira postojeći fond stanova te da se uredi tržište tamo gdje je došlo do poremećaja, primjerice kod kratkoročnog najma ili špekulativnih kupnji. Drugim riječima, EU ne može iz Bruxellesa odlučiti gdje će se graditi zgrada za priuštivo stanovanje u Zadru, ali može itekako pomoći da takvi projekti budu financijski i regulatorno izvediviji.

Model za rezultat

S druge strane, koliko lokalne vlasti zapravo mogu utjecati na rješavanje stambene krize?

– Lokalne i regionalne vlasti su ključne, jer upravo one odlučuju o prostornom planiranju, urbanističkim pravilima, komunalnoj infrastrukturi, prenamjeni brownfield lokacija i konkretnim modelima priuštivog stanovanja. Europske i nacionalne politike daju okvir, sredstva i alate, ali bez aktivnog angažmana regionalne i lokalne razine nema konkretnih rezultata na terenu. Nama je potreban teritorijalno prilagođen pristup jer stambena kriza ne izgleda isto u turističkom gradu, industrijskom središtu ili ruralnom području. Zato lokalne vlasti mogu izravno ubrzati ili usporiti rješenja: od brzine planova i dozvola do politike najma, upravljanja praznim stanovima i suradnje s državom i EU fondovima.

U tom smislu vrijedi istaknuti i primjer Zadra i Zadarske županije koji već poduzimaju konkretne korake. Grad Zadar već ima značajno iskustvo s programom društveno poticane stanogradnje kroz koji je do sada izgrađeno više od 500 stanova, a sada se priprema i novi projekt s oko 100 novih POS stanova. Uz to, grad razvija ambiciozne planove za naredne godine koji uključuju izgradnju oko 740 stanova za priuštivo stanovanje te osiguravanje parcela za obiteljske kuće mladim obiteljima. Posebno je važan projekt razvoja novog naselja na Bokanjcu, koji je zamišljen kao cjeloviti urbanistički projekt s infrastrukturom, školama i javnim sadržajima.

Istodobno, Zadarska županija doprinosi rješavanju stambenog pitanja kroz darovanje državnog zemljišta jedinicama lokalne samouprave za gradnju obiteljskih kuća te kroz novi program »Tu je moj dom« kojim planira subvencionirati stambene kredite mladim obiteljima. Takva kombinacija lokalnih inicijativa, državnih mjera i europskih instrumenata upravo je model koji može dati konkretne rezultate na terenu i pomoći mladim ljudima da lakše riješe svoje stambeno pitanje.

Predložili ste snažnije usmjeravanje europskih fondova na gradnju stanova nakon 2027. godine. Kako bi to konkretno funkcioniralo?

– Predložila sam, i usvojeno je u izvješću, da se europska sredstva snažnije usmjere upravo na gradnju priuštivih stanova, posebno za mlade. Moj je stav da Europa mora što prije osigurati više bespovratnih sredstava za takve projekte, jer što je veći udio bespovratnog financiranja, to je konačna cijena stanova za građane niža. Drugim riječima, cilj je da se kroz europske fondove pomogne državama, gradovima i općinama da grade stanove koji će biti dostupniji mladim obiteljima i ljudima koji danas teško dolaze do vlastitog doma. Upravo zato sam u Europskom parlamentu snažno zagovarala da priuštivo stanovanje bude jasno prepoznato kao prioritet europskog financiranja.

Europska komisija već je u Planu za priuštivo stanovanje otvorila mogućnost snažnijeg korištenja europskih financijskih instrumenata i prilagodbe pravila o državnim potporama kako bi se lakše ulagalo u priuštivo stanovanje. To znači da bi države članice, ali i gradovi i općine, mogli lakše pokretati projekte gradnje ili obnove stanova uz potporu europskih sredstava. Na državama članicama je potom da takve projekte pripreme i da europska sredstva maksimalno iskoriste, kako bi se povećala ponuda stanova i kako bi mladi lakše došli do svog prvog doma.

Povećati ponudu

Koje bi zemlje mogle najviše profitirati od takvih fondova?

– Najviše će profitirati Hrvatska, ali i sve druge države članice Europske unije koje se suočavaju s izazovima priuštivog stanovanja. Hrvatska ima dobru poziciju jer je već pokazala da zna učinkovito koristiti europske fondove za razvoj infrastrukture, regionalnog razvoja i turizma, a isto može učiniti i u području stambene politike. Istodobno, riječ je o izazovu koji pogađa cijelu Europu, pa je važno da europski fondovi budu dostupni svim državama koje žele razvijati projekte priuštivog stanovanja i jačati kvalitetu života svojih građana.

Stambena kriza danas postoji u gotovo svim državama članicama i mladi ljudi u cijeloj Europi sve teže dolaze do vlastitog doma, što pojačava i europsku demografsku krizu. Upravo zato je važno da europski fondovi budu fleksibilni i dostupni svim državama koje žele razvijati projekte priuštivog stanovanja.

Vjerujem da će fondovi pridonijeti ravnomjernijem regionalnom razvoju i socijalnoj koheziji u cijelom EU-u, a na državama članicama je da priuštivo stanovanje prioritiziraju u nacionalnim i regionalnim partnerskim planovima. Ako to učine, moći će maksimalno iskoristiti europska sredstva, financijske instrumente i alate koji su im na raspolaganju za priuštivo stanovanje. Drugim riječima, EU daje okvir i financijsku potporu, ali uspjeh uvelike ovisi o tome koliko će države i lokalne vlasti biti spremne pretvoriti te instrumente u konkretne projekte na terenu te sam uvjerena da će Hrvatska biti u tome vrlo uspješna.

Kritičari tvrde da programi poticaja često dodatno podižu cijene stanova. Postoji li taj rizik i kod novih mjera?

– Taj rizik postoji ako se poticaji usmjere samo na potražnju, a ne povećaju ponudu stanova. Ako samo povećate kupovnu moć i subvencionirate kupnju stanova, a broj stanova ostane isti, cijene mogu dodatno rasti.

Zato je važno da nove mjere budu usmjerene prvenstveno na povećanje ponude: gradnju novih stanova, obnovu postojećih, aktivaciju praznih jedinica, brže dozvole i uređenje tržišnih poremećaja. Upravo u tom smjeru idu i Europski plan za priuštivo stanovanje te izvješće koje je nedavno usvojio Europski parlament. Njihov cilj je kombinirati financijske poticaje s reformama koje povećavaju ponudu stanova, jer jedino takav pristup dugoročno može stabilizirati tržište i učiniti stanovanje dostupnijim građanima.

Hrvatski potencijali

Važno je aktivirati zapuštena zemljišta i industrijske zone kako bi se povećala ponuda stanova. Koliko takvog potencijala ima Hrvatska?

– Hrvatska taj potencijal svakako ima, osobito u većim gradovima i bivšim industrijskim ili vojnim zonama, ali i u nizu neiskorištenih ili zapuštenih prostora unutar postojećih urbanih cjelina. Upravo zato je europski pristup prenamjene brownfield lokacija vrlo važan, jer omogućuje povećanje ponude bez nekontroliranog širenja gradova. U hrvatskom kontekstu dodatni potencijal postoji i u aktivaciji praznih stanova. APN-ov Program priuštivog najma upravo je usmjeren na uključivanje praznih privatnih nekretnina u sustav priuštivog najma, a Nacionalni plan stambene politike predviđa kombinaciju gradnje, obnove i aktivacije postojećeg fonda. Dakle, Hrvatska ne računa samo na »prostor za novu gradnju«, nego i na pametnu prenamjenu i revitalizaciju.

Hrvatska već provodi nekoliko politika usmjerenih na priuštivo stanovanje. Koje biste primjere izdvojili kao najvažnije?

– Izdvojila bih četiri stvari. Prvo, Nacionalni plan stambene politike do 2030., koji predviđa više od 2 milijarde eura ulaganja do 2030. Drugo, novi Prijedlog Zakona o priuštivom stanovanju, kojim se želi sustavnije urediti povećanje ponude priuštivih stanova za najam i kupnju. Treće, Program priuštivog najma preko APN-a, kojim se prazni stanovi uključuju u dugoročniji i dostupniji najam. I četvrto, mjere vezane uz poticanje kupnje prve nekretnine i gradnju novih stambenih jedinica, uz povezivanje stambene politike s demografskom revitalizacijom.

Kada preporuke mjera iz izvješća Europskog parlamenta i Europskog plana za priuštivo stanovanje usporedimo s mjerama iz Nacionalnog plana stambene politike, koji je nastao prilično ranije od dvaju spomenutih dokumenata, jasno je da je Hrvatska već sada usklađena s preporukama i smjerom europskih politika te da Vlada Republike Hrvatske već provodi reforme koje Europska unija danas prepoznaje i potiče. Važno je da Hrvatska ne čeka da Europa sve riješi umjesto nas, nego da europski okvir koristi za vlastite konkretne politike, što Vlada na čelu s premijerom Plenkovićem i potpredsjednikom Bačićem suvereno čini.