Čipka (p)ostaje podsjetnik na minula vremena

Strane turiste ovo ne zanima, oni fotografiraju sve pa onda usput i ovdje zastanu i fotografiraju, neki nešto od ovoga malo vrte po rukama i odu. Naši ljudi ove stvari više cijene, no sve manje kupuju jer više im ne pristaje uz mederne stolove i regale, kaže čipkarica
Dolaskom svake turističke sezone duž Kalelarge raprostru se razni zabavljači i prodavači suvenira, slika, rukotvorina i drugih domišljatih predmeta koje dodatno obogaćuju zadarsku turističku ponudu. Zahvaljujući ovoj godinama staroj tradiciji, svaki od njih do danas ima svoje prepoznatljivo mjesto, zbog čega svaki Zadranin i turist koji se svake godine vraća u Zadar, već zna na kojem mjestu može kupiti suvenir, gdje si može priuštiti svoj portret ili pak neku kukičastu rukotvorinu. Zbog toga nije rijetkost vidjeti prolaznike kako se dive zidićima oko katedrale Sv. Stošije ukrašenim rukotvorinama čipkarica sa zadarskog područja.
Zlatne ruke
Riječ je, dakako, o vrijednim ručnim radovima, zanimljivim stolnjacima, nadstolnjacima, papučicama, šalicama…, a koliko je njihova tradicijom prožeta vrijednost zaintrigirala prolaznike, pokušali smo doznati od samih čipkarica, žena koje su svoju ljubav prema ovom hobiju odlučile predstaviti javnosti i time ostvariti nekakvu zaradu. No, kako doznajemo od njih, prolaznicima su njihovi proizvodi zanimljivi, gledaju ih i dive se njihovim unikatima, no rijetko se odlučuju na kupnju. Gospođa Cvijeta nam je tako potvrdila da su Hrvati koji žive “vani” ipak najvjerniji kupci, jer jedino oni prepoznaju i cijene vrijednost ovih predmeta.
– Konac i igle u ruke sam prvi put uzela sa svojih sedam ili osam godina, kada sam počela heklati, plesti i vesti. To sam naučila od svoje majke, ona od svoje i to je tako prije bilo, prenosilo se s koljena na koljeno. Svaka je djevojčica i djevojka nekada ovo morala znati, kazala je gospođa Cvijeta, istaknuvši da se “ručnog rada” nikada neće odreći. To je nešto što voli, u čemu uživa, a prodavati svoje radove počela je iz čiste potrebe.
– Na prodaju sam se odlučila prije osam godina, no nisam tu baš svaki dan. Ove sezone sam “izašla” tek šest ili sedam puta. Kad radim, tu sam i po 12 sati, a promet ovisi o danu, tako da nekad cijeli dan ne prodam ništa, dok odmah sutradan bude bolje. No, sve u svemu, interes nikada nije veliki, a zamijetila sam da se među strancima Talijani najviše dive našim radovima. Nadamo se da će u kolovozu, kad oni dođu, i promet biti bolji, kaže ova čipkarica čiji je dio zidića prepun lijepih stolnjaka i papučica mamio poglede prolaznika i bliceve fotoaparata.
Slaba prodaja
Nekoliko metara dalje, na stolčiću u hladu, sjedila je još jedna gospođa i u rukama stvarala stolnjak koji je već za nekoliko sati bio među njenim izloženim predmetima. Ona nam je također rekla da je još kao mala djevojčica naučila plesti i heklati te da posljednjih petnaestak godina svoje rukotvorine i prodaje.
– Prodaja nikada nije išla gore nego ove godine. Strane turiste ovo ne zanima, oni fotografiraju sve pa onda usput i ovdje zastanu i fotografiraju, neki nešto od ovoga malo vrte po rukama i odu. Naši ljudi ove stvari više cijene, no sve manje kupuju jer više im ne pristaje uz mederne stolove i regale. U ovoj krizi rijetki su oni koji će ovaj stolnjak ili nadstolnjak kupiti samo zato što je vrijedan ručni rad, kazala je jedna od heklarica.
Pred njom je mnoštvo domišljatih stolnjaka, papučica, torbica pa čak i izvezeni gospin lik i mali anđeli, za koje je kazala da ih prolaznici najčešće primijete i da im se najviše dive, a sve njih je sama osmislila i izradila.
– Nekada nije bilo novaca i svega kao danas. Da bismo imali što obuti i čime se pokriti, morali smo to sami izraditi i tako sam naučila presti vunu, plesti, heklati, vesti. Iako danas više nije tako, ja to volim raditi. To mi je uspomena iz djetinjstva i nešto što radim iz čistog “gušta”, kazala je ova gospođa, naglasivši kako se proizvodi čija je cijena do 50 kuna kako-tako prodaju, no oni nešto skuplji baš nikako, zbog čega je bavljenje ovim poslom zadarskim čipkaricama sve neisplativije.