Bernardica Juretić Rožman: Kad vidim rehabilitirane korisnike, njihove obitelji, djecu – to mi daje motiv za dalje

Zajednica Susret – prva terapijska zajednica za ovisnike otvorena u Hrvatskoj, nedavno je obilježila puna tri desetljeća djelovanja. Devedesetih godina utemeljila ju je hrabra žena Bernardica Juretić Rožman. No njezina borba za živote ovisnika, upravo spašavanje života i dobrobit njihovih obitelji počela je i puno ranije, u Italiji 1988. godine. Ta borba za dobro drugih – koje je na dobrobit i cijeloga društva – postala je njezin životni poziv, upravo poslanje. S potpunom posvećenošću Bernardica Juretić Rožman u kontinuitetu tijekom svih tih godina, tako i danas djeluje na tom polju.

Upoznajte nas s vašim početcima borbe protiv ovisnosti, s osnivanjem Zajednice Susret i njezinim razvojem, odnosno s terapijskim zajednicama i savjetovalištima koje danas Zajednica ima. Koja je bila vaša osobna motivacija?

– Znam reći da nisam ja izabrala ovisnike nego su oni izabrali mene. Za vrijeme studija sam se susrela s terapijskim zajednicama, ali nisam nikada mislila da ću raditi s ovisnicima. Studirala sam psihologiju na papinskom sveučilištu Salesianum u Rimu. Tako sam, pripremajući magisterij na temu Oboljeli od AIDS-a s psihološkog gledišta, došla do terapijskih zajednica u kojima je u to doba bio veliki postotak seropozitivnih osoba. Volontirala sam u jednoj terapijskoj zajednici – Comunita’ Incontro (Zajednica Susret) i tada sam pomogla jednom momku iz Splita da uđe u zajednicu u Italiji. Po povratku sa studija u Split, među ovisnicima se brzo proširila vijest da imam »vezu« za komunu i počeli su me tražiti. Tako sam vrlo brzo nekoliko ovisnika odvela u Italiju. Don Pierino Gelmini, utemeljitelj Comunita’ Incontro pomogao nam je renovirati kuću u Cisti Velikoj i 1991. godine otvorio terapijsku zajednicu s devet Talijana i jednim Hrvatom. No zbog rata su već u kolovozu 1991. dečki napustili Hrvatsku i vratili se u Italiju. Godinu dana poslije, odlučila sam se na otvaranje prve hrvatske terapijske zajednice. Odlučila sam se za program Projekt Čovjek. To je strukturiran terapijski program i zato sam se za njega odlučila, a uz don Pierinovu suglasnost, našu dotadašnju udrugu Život preimenovala sam u Zajednica Susret, i uzeli smo logo s tri galeba. Prvu hrvatsku terapijsku zajednicu otvorili smo 15. prosinca 1992. godine. Imali smo četiri terapijska centra i tri savjetovališta. Danas imamo terapijske centre u Cisti Velikoj i Ivanovcu kod Okučana i dva savjetovališta: u Splitu i Zagrebu.

Poznato je da ste dosta dugo djelovali bez sigurne financijske potpore, da je terapijska zajednica u Cisti Velikoj živjela od providnosti Božje, da niste čekali da sustav nešto pokrene. Tridesetu obljetnicu djelovanja Zajednice niste obilježili na velika zvona, već misom zahvalnicom u kapeli samostana u kojem ste, tada kao redovnica, počeli to veliko djelo spašavanja života mnogih osoba i njihovih obitelji.

– Dok sam razmišljala i s kolegama razgovarala kako obilježiti 30 godina, spontano mi se javila ideja da zapravo trebamo zahvaliti Gospodinu što nas je uzdržao sve ove godine, unatoč svim usponima i padovima. Mislila sam da bi nam bila velika čast i podrška ako bi apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj prihvatio služiti svetu misu. Zaista smo mu neizmjerno zahvalni što je bio s nama kod euharistijskog stola i poslije kod zajedničkog ručka. Također sam zahvalna i mojim sestrama Službenicama Milosrđa koje su nas primile u prelijepoj kapelici i glazbeno popratile misno slavlje. Na misi su bili korisnici, sadašnji i neki bivši, neki sadašnji i neki bivši članovi obitelji naših korisnika, sadašnji i bivši djelatnici kao i suradnici i prijatelji zajednice. Svima još jednom veliko hvala!

U pratnji supruga
FOTO IVICA TOMIĆ

U nedavnom razgovoru za HKR rekli ste da su ovisnici 90-ih godina bili drugačiji, nego što su u zadnja dva desetljeća i danas. Što se promijenilo?

– Prije svega, još uvijek se prvenstveno misli na ovisnosti o opijatima, ali tu je i ovisnost o alkoholu, a nažalost i moderna, vrlo raširena ovisnost – klađenje, kockanje. I te nove ovisnosti su tihi razarači obitelji i osobe ovisnika. Počne se s manjim sredstvima, i ne primijeti se da osoba ima problem sve dok ne uđe u dužničko ropstvo. Tako dovodi obitelj u situaciju da se mora iseliti iz svog doma, i dolazi do rasula obitelji.

Što se tiče opijata, tzv. droga zadnjih godina i desetljeća imamo kemiju, sintetičke droge koje su zapravo neprimjetne. Nekad su ovisnici bili vidljivi, pa ljudi misle da je i danas ovisnost onakva kako je opisana u knjizi ili filmu Mi djeca s kolodvora Zoo. To godinama više nije tako. Iako ima heroina, a ima ga uvijek – no ne više u mjeri u kojoj ga je bilo nekada – ovisnici više nisu kao što su bili nekad. Više ih se neće vidjeti negdje na tzv. javnoj sceni da će preprodavati ili da će krasti kao nekada. Jer sada, uz te ilegalne droge, nažalost imaju i mnogo mogućnosti »legalnih droga«, znači da mogu dobiti legalnu supstituciju, poput Heptanona. A osim toga dobivaju nekoliko vrsta psihofarmaka za stabilizaciju raspoloženja, protiv depresije. Nekad uz supstituciju ima četiri-pet psihofarmaka, a kad se hoće malo »počastiti« onda će prodati to što dobiju legalno, bilo supstituciju, bilo tablete, i kupit će nešto ilegalno. Dakle, imamo puno težu i kompliciraniju situaciju nego što je bila nekada. Temeljna droga bio je heroin iz kojega u roku od mjesec dana ovisnik prođe apstinencijsku krizu, i kada se stabilizira je čovjek s kojim se može raditi. Sada imamo osobe koje imaju tzv. duple dijagnoze, koje uz dijagnozu ovisnosti imaju psihijatrijsku dijagnozu. Ta kemija im izazove bilo nekakve psihotične reakcije, bilo psihijatrijske dijagnoze zbog kojih i moraju uzimati druge lijekove. Imamo dakle težu situaciju nego nekada, a obitelji pa i sami ovisnici ne žele priznati da imaju problem. Najčešće kad nam dođu ovisnici od njih čujemo – »ja to držim pod kontrolom«. Pa što drži pod kontrolom, hoće li cijeli život ostati u takvom stanju? U takvom stanju veliki broj njih nije u stanju raditi osam sati, nije u stanju privređivati. To znači da su godinama na teret društva i ostat će ako se ne osposobe, ako što ranije ne uđu u sustav. Obitelji, kako sam već rekla, s druge strane, ne žele priznati da imaju problem. Smatraju da je to sramota, a zar nije sramota ne pomoći članu obitelji. To ne mogu razumijeti, jer ako imaš karcinom ili neku drugu bolest tražit ćeš pomoć i nije te sram pitati da ti se pomogne. A ovdje se problem zataškava i nažalost gubi vrijeme, koje je dragocjeno da bi se moglo pomoći. Što se više oteže s vremenom to će biti veće posljedice za samoga korisnika, a onda i za cijelu obitelj.

Ima li danas kod nas manje ili više korisnika u terapijskim zajednicama nego prije? I zašto je tako?

– Ima ih manje, što ne znači da ima manje ovisnika. Nažalost, tome je tako jer su ovisnicima lako dostupne sve terapije i supstitucije, kako sam već rekla. I tu nemaju ograničenja, i nemaju motiv ući u terapijsku zajednicu.

Što mogu činiti roditelji?

– Mi sada imamo sve starije korisnike, a naravno i starije roditelje. Sad su roditelji u životnoj dobi kad bi djeca trebala pomagati njima, a ne da se oni još uvijek brinu o djeci. Jako me žalosti kad nam dođu roditelji od 65 – 70 i više godina tražiti pomoć za sina, za kćer od 40 godina. Ali dobro je da dođu, da su svjesni problema. Vrlo često ta velika djeca ne žive s roditeljima, nego sa svojim obiteljima, ili su im se obitelji raspale. No, bitno je – tko god ima bilo kakvu obitelj, bližu ili dalju da ga obitelj pokuša motivirati, pogurati da traži pomoć. Jer, teško da će ovisnik sam to učiniti. Možda će se doktoru i javiti, ali u terapijsku zajednicu će se javiti puno teže.

Bitno je da roditelji sami ili članovi obitelji potraže savjete, a imaju ih gdje tražiti. Oni misle da će s jednim razgovorom motivirati ovisnika na liječenje. Neće, ali treba biti uporan i strpljiv. Naravno, i roditeljima treba podrška da sami to sve izdrže, a treba im i da ih se nauči kako se uopće postaviti prema tom članu obitelji, koji su koraci, kako ga motivirati, gdje ga uputiti.

Za to se mogu javiti i vašim savjetovalištima i ostati anonimni. Kakav je hodogram ulaska u terapijsku zajednicu?

– Ulazak je isključivo dragovoljan u sve terapijske zajednice, ne samo u našu. To ne znači da će ovisnik doći samoinicijativno, obitelj ga mora motivirati. U zajednicu se ne može doći pod prisilom kao što se odlazi u zatvor, ili kao kad je netko agresivan pa će doći Hitna s policijom i odvesti ga u bolnicu. Često ovisnik u zajednicu dolazi s krivom motivacijom, ali u zajednici uz pomoć terapeuta shvati da to radi zbog sebe, za svoje dobro.

I ulazak i boravak u zajednici su dobrovoljni, a kod dolaska postoji određena procedura. Ukoliko je netko na većim dozama bilo psihofarmaka bilo supstitucije, treba se stabilizirati terapija, i ako se procijeni da je to potrebno na bolničkom odjelu, onda ide u bolnicu. Nakon toga, kada liječnici procijene da je stabilno dolazi se u zajednicu. Nekad je i obrnut proces. Nekad kada se nama netko javi, i procijenimo da bi se trebao stabilizirati, kontaktiramo liječnike i uputimo ga u bolnicu, a kasnije dolazi u zajednicu.

Zajednica Susret radi po talijanskom programu Projekt Čovjek. Predstavite nam taj program.

– Projekt Čovjek (Progetto Uomo) je sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Italiji kreirao don Mario Picchi, koji je, istražujući terapijske pristupe rada s ovisnicima, došao u kontakt s američkim programom zvanim Daytop te ga je prilagodio kulturološkim specifičnostima europskog podneblja, posebno talijanskom mentalitetu. Tako su nastale prve terapijske zajednice koje su se brzo proširile. Projekt Čovjek nije jedna od terapija niti je tek jedna od metoda, nego je prije svega mogućnost stavljanja čovjeka u centar svega, poput protagonista oslobođenog od svakog ropstva, usmjerenog prema obnovi, u potrazi za dobrim, za slobodom i pravdom. Kada kažemo da nas Projekt Čovjek nadahnjuje, mi potvrđujemo kako vjerujemo u svako ljudsko stvorenje, neovisno o njegovim kvalitetama, kulturi, društvenom položaju te vjerskoj, ekonomskoj i političkoj moći. Projekt Čovjek je dinamičan poticaj u neprestanoj evoluciji, upravo kao što je i ljudski život u vremenu. Cilj je, dakle, uvijek isti: boriti se protiv svih oblika ovisnosti, upoznati uistinu sebe, potvrditi vrijednost međusobnih odnosa i ljudske solidarnosti. To i čini Projekt Čovjek školom života.

Danas radimo sa svim oblicima ovisnosti iako je još uvijek najveći broj opijatskih ovisnika. Zbog sve kompleksnijih ovisničkih situacija – iako je program strukturiran – imamo individualni pristup svakom korisniku, a metode su individualni rad i grupe samopomoći.

Kako uspijevate pomoći roditeljima, obitelji korisnika?

– Uz rad s korisnicima, program zahtijeva paralelan rad s obiteljima. Danas je to sve teže jer roditelji su sve stariji ili velik dio ovisnika uopće nema kontakt s roditeljima. Uključujemo i supruge i supružnike, negdje čak i djecu ukoliko su u razdoblju da mogu shvatiti program. Obitelji su uključene i posjetama korisnicima, a nakon nekog vremena i korisnici mogu ići doma na vikend. Radimo i na zbližavanju obitelji, da se – gdje je moguće – pokuša ponovo uspostaviti povjerenje obitelji i korisnika, koji zbog svog ovisničkog ponašanja dugo nije bio u kontaktu s obitelji.

Jako je bitno da roditelji ili članovi obitelji, čim posumnjaju na problem konzumiranja opasnih tvari ili na kockanje, predugo korištenje ekrana, odmah potraže savjet što poduzeti. Kako sam spomenula, Zajednica Susret ima savjetovališta u Splitu i Zagrebu. Mogu nam se javiti direktno ili putem maila i telefona. Tu će dobiti savjete kako se postaviti, kako motivirati člana svoje obitelji za tretman, ako se procjeni da je tretman potreban. Također postoje i druge udruge i ustanove, manje-više u svim gradovima. Bitno je potražiti savjet i pomoć.

Ima roditelja koji u ljubavi rade velike pogreške prema svojoj djeci. Mislim npr. na uzrečicu koja otprilike glasi: “Daj djetetu sve i sve čini za njega – i upropastit ćeš ga”. Imate li i takvih iskustava? U čemu roditelji najviše griješe, kad je riječ o ovisnostima?

– Često puta sam rekla da nitko ne može više od roditelja dijete onesposobiti za samostalan život, i to u najboljoj namjeri. No, nije lako biti roditelj kad vidimo sve izazove koji su pred njima. Još jedna velika greška koju roditelji rade je što žele djeci biti prijatelji. Ali oni su ipak roditelji i tu ulogu ne može nitko zamjeniti. Pogreška koju roditelji često rade je što “štede” djecu umjesto da ih odgajaju za odgovornost. Vrlo često preuzimaju njihove obveze.

Još jedan vrlo bitan faktor u odgoju je uspostaviti odnos povjerenja s djetetom od malih nogu. Nije bitno koliko vremena se provodi s djetetom nego kako.

Ovisnost je bolest koja razara i ovisnika i njegovu obitelj, ali o toj bolesti šute i ovisnici i obitelji.

– Ja ovisnost ne definiram kao bolest nego kao problem. Upravo zbog nametnute definicije ovisnosti kao bolesti i imamo ovisnike po 20 godina u zdravstvenom sustavu, i onda kad više ne znaju što će s njima šalju ih u terapijske zajednice. Mislim da bi trebalo definirati tko bi i koliko dugo trebao biti u zdravstvenom sustavu, a kada ga uputiti u psihosocijalni tretman. Primjerice, bihevioralne ovisnosti ne bi trebale zauzimati prostor u zdravstvu.

Imamo li danas u Hrvatskoj dobro uređen sustav liječenja ovisnika?

– Teoretski, imamo dosta dobro uređen sustav. No, mislim da bismo ga trebali već malo doraditi, da bismo trebali postaviti neke jasne algoritme i protokole, da se ne bi smjelo dogoditi da su nam korisnici po 20-30 godina u sustavu, a bez oporavka.

Na Krku ćete pokrenuti zajednicu za majke ovisnice i njihovu djecu, a planirate i program za starije ovisnike. Recite nam o tim planovima Zajednice Susret.

– Da, planiramo otvoriti kuću za prihvat majki ovisnica s maloljetnom djecom ili trudnica ovisnica kao i zlostavljanih majki s djecom i trudnica, a da je uzrok ovisnost. Također planiramo i otvaranje kuće za 50plus, odnosno, za starije korisnike koji nakon završenog programa nemaju kamo, a ne mogu ni u starački dom jer nemaju 65 godina koliko je potrebno da bi mogli biti korisnici doma za starije osobe. Još razmatramo o idealnoj lokaciji. Kuća za majku i dijete bi trebala biti u blizini dječjeg vrtića, škole, ambulante, trgovine, kako bi mame sve mogle pješice obavljati, ili eventualno javnim prijevozom. Zato nam je Krk još uvijek na »stend baju«.

I sasvim osobno pitanje: kako je raditi taj silno težak posao spašavanja čovjeka koji je o nečemu razarajućem ovisan, i što vas i danas motivira?

– Moram priznati da je rad s korisnicima zapravo ono što me motivira za ići dalje. Ono što me troši i zamara je menadžiranje, upravljanje organizacijom. Volim rad s ljudima, a vrlo često to mora pasti u drugi plan jer se moram baviti administracijom i sličnim stvarima koje su daleko od čovjeka. Onda, kad vidim rehabilitirane korisnike, njihove obitelji, djecu – to mi daje motiv za dalje. Naravno da zahvaljujem Bogu koji mi daje snagu da idem dalje.

Savjetovališta

Na web stranici Zajednice Susret mogu se naći svi načini kontakta s tom humanitarnom udrugom. Tamo su i brojevi telefona savjetovališta Zajednice Susret: u Zagrebu 01 6040198 i u Splitu 021 361 200 ili 021 345 288.

Na tisuće rehabilitiranih

– Svjedočanstva su jako bitna, a posebice kod problema ovisnosti gdje su ljudi dosta skeptični. Ja se i ljutim na bivše ovisnike i na njihove obitelji koji ne žele svjedočiti o oporavku. Kažem im da ako će se poput miševa skrivati, kako onda mogu očekivati da ih društvo prihvati i promjeni sliku o njima. Nije dovoljno da se u javnosti pojavi nekoliko rehabilitiranih ovisnika ili da se stalno pojavljuju isti. Upravo se to događa jer imamo jako mali broj onih koji žele javno svjedočiti. A ja ih pitam kako misle da će se promjeniti slika u javnosti? Mi imamo na tisuće rehabilitiranih ovisnika plus njihove obitelji. I zamislite da oni dođu u jednu arenu, na stadion, na rivu. Pa to bi bilo impresivno, i onda bi se i javnost uvjerila da je oporavak moguć i da nije točna tvrdnja – jednom ovisnik uvijek ovisnik. I onda svi optužuju društvo. Društvo krivo za ovo, krivo za ono. A što si ti napravio? Sramiš se svoje prošlosti i ne živiš sadašnjost te ugrožavaš budućnost. Trebaš biti ponosan na ono što si sada.

Zato smo izdali knjigu svjedočanstava – da svi vide da ima nade. Mi imamo puno obitelji, djece, korisnike koji su aktivni članovi ovog društva, ali na žalost, koji ostaju anonimni.

IZ KNJIGE »SVJEDOČANSTVA IZ OVISNOSTI NA PUTU DO OPORAVKA«

Zajednica Susret me naučila kako biti sretan i zadovoljan

Život prije zajednice se svodio na drogiranje i nabavku droge. Ništa lijepo nije bilo u tom životu. Probao sam se skinuti par puta uz pomoć nekih doktora ili sam, ali nisam uspio. Odlučio sam da probam u komuni. Prije dolaska u Zajednicu Susret imao sam krivu sliku što je to komuna i da ti osim skidanja s droge daju potrebno znanje i vještine da ostaneš čist. Svaki djelatnik ili operater u Zajednici Susret te nauči nešto što u životu poslije komune ti koristi da živiš što kvalitetnije. A ako je potrebno i kad odradiš program uvijek su tu ako treba nešto pomoći. Ja sam iskoristio njihovo znanje i trudio se što više naučiti dok sam boravio u komuni. Po izlasku nije mi bilo lako, ali baš ono što su me naučili mi je pomoglo da sam danas ne samo čist, nego sretan, zadovoljan i uspješan čovjek.