Vjera mašte, vjera srca

Divni MIljenko Jergović puno čita. Čita kako bi se mogla razviti protočna rečenica, da bi rečenica mogla slijediti ritam srca i uma. Čita kako ne bi ponavljao već napisano. Čitanje je kao kvalitetna hrana pisanju. Postoje mnoge ukoričene stranice, a bolje bi bilo da se nije uništavao papir. Sirotinjski rječnik sveden na limitirani vokabular umrtvljuje um, iritira neurone i sužava maštu.

Čitaš i uživaš? – pita me Ante R. Čitam i mučim se! Tek nakon vala muke nastaje čisti užitak. Treba izdržati patnju.

Ne čitam, kažu.

Zar će mi to donijeti kruha? – nastavljaju.

Da to će mi donijeti najukusniji kruh.

Čitam Jergovićev esej o Pipi Dugoj Čarapi, iz knjige Imaginarni prijatelj, u izdanju Frakture. »Njezina vjera je nastala iz njezine mašte, i zato je jača od svake druge vjere.« Predivno!

Moja vjera, kršćanstvo, utemeljila se u mome srcu. U Svetim pismima srce je centar mudrosti. Srce je dom imaginacije, srce je kuća mašte. Kada sam u takvom svom srcu Kralju kraljeva Gospodinu Bogu rekao, da Ti si, Bože moj Kralj, mašta se nije suzila, imaginacija se nije ugasla – produbila se.

Ja sam i Pipi Duga Čarapa.

Kako živjeti bez čitanja? Kako mašti dati krila, kako imaginaciji i posebnoj suverenosti, a takva/takav je svatko od nas, da bi se slavio život, da bi se bilo u životu? Čitanjem razumijem sebe i drugoga, Čitanjem se ne zgražam. Čitanjem, ah čitanjem, uživam. U srcu života sam.