Misilo sam da znam sve o Franciju Blaškoviću, a ipak sam naučio nešto novo

FRANCI BLAŠKOVIĆ – JEDAN OD NAJVEĆIH ŽIVUĆIH UMJETNIKA U HRVATSKOJ

Emisija se zove »U ime oca«, a serijal je proizvela Hrvatska televizija na čemu joj treba skinuti kapu, šešir, ili što se već nađe na glavi. Prošli tjedan je bila gošća fantastična Tamara Obrovac (ne nema veze s ovim »našim Obrovcem«) i njen otac, a što ja nažalost nisam gledao jer nisam znao za to, a ovaj smo tjedan imali velikog, veličanstvenog, famoznog, mnogovoljenog Francija Blaškovića, hodajuću legendu, živu ikonu, mjerilo za humanizam i dobrotu ljudsku i da sada ne nabrajam dalje jer je sve jasno. S ovim genijem je Zadarski list napravio razgovor prije ravno 15 godina kada je njegov sastav »Gori Ussi Winnetou«, gostovao u našem lijepom gradu, koji je inače raj za ljubitelje kvazi dalmatinskih napjeva i srpskih cajki, ali to je već druga i tužna priča.

Glavnu je riječ, kao što je to predviđeno, vodila Francijeva kćerka Petra koja je to napravila beskrajno šarmantno i spontano tako da sam čak i ja nešto novo naučio iako sam mislio da sve već odavno znam.. Vidjeli smo i velikog Marka Brecelja u jednom od svojih zadnjih pojavljivanja prije nego što nas je zauvijek napustio, a koji je jasno napomenuo da ga čudi kako Franci nema osiguranu mirovinu kao zaslužni umjetnik, ali ako uzmemo kakvi su sve likovi to dobili, onda je sve jasno. Bilo kako bilo – svaka čast Hrvatskoj televiziji što se prihvatila ovoga projekta, a Franciju i obitelji poželimo dobro zdravlje i dug i kvalitetan život. Howgh!!!

KERAMIČKA PLOČICA NA ZADARSKOM PLOČNIKU

Gledam tako neku emisiju u kojoj se govorilo o zaštiti kulturne baštine, pa mi je dosadilo, pa sam se obukao u svoje halje, pa sam izašao u grad, pa sam hodao, hodao… i skoro pao u nesvijest. Na kamenom pločniku, na sred ulice, na sred Poluotoka zalijepljena je jedna bijela keramička pločica pa čak ne i pločica nego komadić iste. Čučnem (koliko su mi to staračka pleća i koljena dozvolila) pokušam pomaknuti jer sam mislio da je šala, a onda shvatim da je taj komad smeća vrlo čvrsto zalijepljen za pod, tj. da je netko to napravio da bi popravio rupu u pločniku. Imam kuću (vilu, dvorac…) u centru grada Korčule, koja je kao i Zadar povijesna vrijednost ove zemlje i u kojoj je nemoguće bilo što raditi a da to nije kontrolirano i gdje čim kupiš vreću cementa stižu pitanja – »kamo, kako, zašto…«, pa me ovo zbilja začudilo jer znam da u Zadru ipak ima nekakvog reda po tom pitanju.

Bilo kako bilo, koliko sam obaviješten, reagiralo se nakon dojave jednog portala i to će valjda biti u redu. Ono što je zanimljivo pitati, je to – kako je moguće da je nekome palo na pamet sanirati pločnik jednog grada kao što je Zadar (iako bi to bilo grozno i u bilo kojem drugom gradu pa premda i njegovo stanovništvo kao i zadarsko mahom sačinjavaju polupismeni mediokriteti) lijepeći ga komadićem odbačene keramike zaostale s preuređenja nečijeg apartmana. Koliko znam treba imati i nekakav certifikat za rad u zaštićenoj povijesnoj jezgri pa se iskreno nadam daje to neki građanin samoinicijativno išao popravljati jer bi bilo zbilja suludo da je to neka stručna osoba napravila, a ako je tako, onda se postavlja i pitanje zašto bi građani sami trebali krpati rupe u pločniku, a rupa će biti sve više jer po gradu voze višetonska vozila, ali to je već druga i tužna priča. Inače, onako usput da nešto i naučimo, ta se ulica naziva ulicom Madijevaca, a nekada se zvala i »Kontrada vela« i bila je najvažnija ulica u gradu s obzirom na to da se do rušenja bedema ulazilo na Kopnena vrata i hodalo do Zelenog trga, ali to je već također druga priča.