Talijanska trenerska renesansa! Nakon Gattusa, u HNL stigao još jedan svjetski prvak iz Njemačke

Jedna od najupečatljivijih scena sa Svjetskog prvenstva 2006. zbila se u sudačkoj nadoknadi drugog produžetka polufinalnog susreta između Njemačke i Italije. Dvije minute nakon što je bek Fabio Grosso šokirao domaćina krasnim pogotkom nakon asistencije Andree Pirla, pečat na talijansku pobjedu udario je Alex Del Piero, nakon kontre koju je režirao kapetan Fabio Cannavaro. Talijanski branič prvo je otklonio njemački ubačaj s lijeve strane, a onda je poput TGV-a glavom loptu odnio ispred Lukasa Podolskog, čime je započela akcija koju je zaključio Alex.

Kasnije je Italija postala svjetskim prvakom po četvrti put, a Cannavarov doprinos u trijumfu nad Francuskom bio je jednako ogroman, stoga ne čudi zašto je ‘Il Muro di Berlino’ postao treći branič u povijesti koji je doma odnio Zlatnu loptu, nakon Nijemaca Franza Beckenbauera i Matthiasa Sammera. I sada taj isti Cannavaro dolazi u HNL, zamijenivši na klupi Dinama Nenada Bjelicu. Prilično neobična odluka Dinamovih čelnika, s obzirom na renome Bjelice, ali i nedavnu smjenu Sergeja Jakirovića. Cannavarov trenerski opus mahom čine poslovi u Aziji, gdje je vodio Guangzhou Evergrande, Al-Nassr, Tianjin Quanjian i reprezentaciju Kine, dok su mu jedini europski angažmani bili Benevento i Udinese. U Beneventu se zadržao svega četiri i pol mjeseca, a Udinese je vodio samo šest utakmica, spasivši momčad iz Udina od ispadanja u Serie B.

Dinamo je tako pošao stazom Hajduka, koji je prije početka ove sezone preuzeo još jedan svjetski prvak iz Njemačke, Gennaro Gattuso. Rinova čvrsta ruka zasada donosi rezultate, a u ligi je još jedan Talijan, Federico Coppitelli, kojem je trebalo vremena da posloži Osijek. Strana struka na velika vrata ušla je u hrvatski nogomet, a kao što vidimo predvodnici tog novog vala su Talijani. I to nije samo slučaj s HNL-om. Posljednjih godina svjedoci smo eksplozije nove generacije trenera sa Čizme, a ova kolumna nema dovoljno znakova kako bi ih sve popisala. No, moramo navesti najveće face. Carlo Ancelotti je s Milanom i madridskim Realom više puta pokorio Europu, dok je trofeje osvajao i s Bayernom, PSG-om te s Chelseajem. Njegovi sunarodnjaci Antonio Conte i Maurizio Sarri su također bili relativno uspješni na klupi londonskih Bluesa, a aktualni menadžer je – Enzo Maresca, koji se jako dobro snašao na Stamford Bridgeu, unatoč recentnim mini-posrnućima. Kandidat za nasljednika Mauricija Pochettina bio je i Roberto De Zerbi, koji je svojim visokim električnim presingom još više unaprijedio Brighton. Na kraju je De Zerbi završio u Marseilleju, gdje se uspio adaptirati, ali će teško uspjeti u naumu rušenja PSG-ove vladavine. Gdje su još Simone Inzaghi, Stefano Pioli, Roberto Mancini, Luciano Spalletti i Max Allegri, koji su se profilirali kroz Serie A? Svi su oni osvajači Scudetta, a Mancini je bio i arhitekt talijanskog čuda na Europskom prvenstvu 2021.

Posrtaj reprezentacije

Kad već spominjemo čuda, onda nam se samo nameće ime Claudija Ranierija, aktualnog trenera Rome, koji je sa čuvenom jedanaestoricom Leicestera (Schmeichel, Fuchs, Morgan, Huth, Simpson, Albrighton, Kante, Drinkwater, Mahrez, Vardy, Okazaki) kreirao najveću bajku ikad napisanu u Premier ligi. I zato je paradoksalno da se talijanska reprezentacija nalazi u velikoj krizi, jer očito suhi nogometni talent ne prati onaj trenerski. Azzurri su propustili dva posljednja svjetska prvenstva, a ni Spallettijev mandat nije iznjedrio nešto spektakularno na Europskom prvenstvu u Njemačkoj (Doduše, Spalletti nije imao previše manevarskog prostora za upoznavanje momčadi). Problemi talijanskog nogometa nemaju nikakve veze s lošim menadžeriranjem reprezentacije, već se jednostavno smanjio ‘bazen’ odakle izbornici mogu ‘pecati’. Prije 20 i više godina, Italija je na poziciji devetke imala Lucu Tonija, Alexa Del Piera, Alberta Gilardina, Vincenza Iaquintu, Bernarda Corradija, Christiana Vierija, Vincenza Montellu i Marca Delvecchija, dok su tijekom devedesetih žarili i palili Casiraghi, Enrico Chiesa, Gianfranco Zola, Fabrizio Ravanelli, Roberto Baggio i Daniele Massaro.

Danas je slovo spalo na Reteguija, Scamaccu i Raspadorija, što nam govori kako Serie A više ne odgaja talijanske predatore u kaznenom prostoru. Treneri nisu alkemičari, pa se tako Mancinija ne može kriviti za brodolom u kvalifikacijama za SP 2022. Možda je taj posrtaj realnost, a ne onaj nevjerojatni trijumf na Euru, kada su Talijani letjeli tijekom turnira, izbacivši na putu do zlata Španjolsku, Belgiju i Austriju. I za kraj, vratimo se kratko na HNL.

Novi sraz velikih prijatelja Cannavara i Gattusa imat će dodatnu težinu, jer će upravo njihove zamisli imati direktan utjecaj na odluku o novom hrvatskom prvaku. Gattuso je u Splitu pokazao taktičku zrelost, a svojim beskompromisnim karakterom je prodrmao momčad, koja izgleda organizirano, složeno, s glavom i repom. Cannavarov menadžerski CV nije toliko zvjezdan kao Gattusov, no možda se revitalizira na Maksimiru.