'Specijalni' je tenzije doveo do usijanja, a svijet je dobio najveće nogometno rivalstvo

Nakon što mu je Kum 2 donio toliko željenog Oscara za najboljeg redatelja, Francis Ford Coppola je za novi projekt odabrao slobodnu interpretaciju romana Josepha Conrada ‘Srce tame’, koju je radnjom planirao smjestiti u kaljužu Vijetnamskog rata, no ono što je kasnije postao klasik pod naslovom ‘Apokalipsa danas’ ispratio je produkcijski kaos. Umjesto 6 tjedana, film se snimao 16 mjeseci, montaža je trajala godinu dana, a glavni glumac Martin Sheen je u divljini filipinskih prašuma doživio i srčani udar, koji je jedva preživio. ‘Apokalipsa’ je Coppolu toliko iscijedila – fizički i kreativno, da više nikada nije režirao film koji je ušao u istu rečenicu s hitom koji je opisao: ‘Ovaj film nije o Vijetnamu, to je Vijetnam’. Kao i Coppola, portugalski strateg Jose Mourinho je svoj kreativni potencijal ispucao u ranijoj fazi karijere, ispalivši sve što ima iz trenerskog šaržera u tri madridske godine.

Nakon što je Inter pretvorio u osvajače triplete, Mourinho je dobio zadatak isto učiniti s Realom, no u La Ligi je tada vladala dinastija iz Katalonije, koja je sezonu ranije osvojila svih šest mogućih trofeja. Mourinho je imao i osobni motiv za dokazivanje Barceloni, u kojoj je kasnih 90-tih radio kao prevoditelj Bobbyju Robsonu, izoštrivši trenerski zanat na Camp Nouu, a antagonizam između njega i Blaugrane dodatno je zapapren susretima u Ligi prvaka, gdje je bivši klub izbacivao s Chelseajem i Interom. Florentino Perez mu je dao faraonske ovlasti, jer je Mourinho očito bio jedini koji je znao kako stati na kraj Pepu Guardioli i Leu Messiju.

No ‘Special One’ je morao napraviti otklon od sebe, prilagodivši se Ronaldu, Higuainu, Di Mariji, Benzemi i Ozilu, ali je u El Clasicima opet dizao bedeme ispred svog gola. Tako je stoper Pepe ulazio u sredinu, Di Maria u špicu, no tako se nije moglo s Barcelonom na duge staze. Poraz od 5-0 u studenom 2010., ispadanje u polufinalu Lige prvaka te gubitak La Lige bila je škola koju je Mourinho morao proći, ali nije njegova prva sezona prošla bez ikakve srebrnine. Real je uzeo Copa del Rey i to baš preko Barcelone, što je bio i jedini trofej koji Katalonci nisu osvojili u kalendarskoj 2011. To je bio zalog za bolje dane, a oni su došli u sljedećoj sezoni, kada se Mourinho možda i po prvi put u svojoj trenerskoj karijeri oslobodio lisičina defenzive. Real je počeo misliti isključivo na protivnički gol, a Blancosi su bili opasni i kada je lopta dolazila do njihovog kaznenog prostora, jer su udarali iz kontranapada kao Rafa Nadal na zemlji Roland Garrosa.

“Uništava španjolski nogomet”

Španjolsko prvenstvo se pretvorilo u maratonsku i sprintersku utrku istovremeno, gdje se svaki kiks plaća preskupo, a okršaj se vodio i na golgeterskoj ljestvici. Messi je ukupno zabio 50 ligaških golova, Ronaldo 46, a pomoćnici momka s Madeire – Higuain i Benzema prebacili su 20 golova. Ta kampanja, poznata danas kao ‘La Liga de los Records’, završila je dominaciju Barcelone, pripavši Realu koji je osvojio rekordnih 100 bodova. Mourinhove makijavelističke metode unijele su nemir i u svlačionicu španjolske reprezentacije. Prijateljstvo Casillasa, Alonsa i Ramosa s Xavijem, Iniestom, Puyolom, Valdesom, Busquetsom i Piqueom stavljeno je na kušnju upravo zbog ‘mind-gamesa’ Portugalca, koji je svjesno preuzeo ulogu glavnog negativca. – Netko mora nešto učiniti. Mourinho uništava španjolski nogomet. Svi pričaju puno o Kataloncima, a problem je zapravo u Madridu, rekao je Gerard Pique nakon jednog El Clasica. Istovremeno, Mourinhov teški karakter rezultirao je i sukobima u vlastitom dvorištu, pa se tako pričalo o zahlađenju odnosa s Ronaldom i Ramosom, dok je izbacivanje Casillasa iz prvog sastava i instaliranje Diega Lopeza na gol bio još jedan znak da je došlo do točke ključanja u Madridu.

Rastanak Reala i Mourinha bio je neminovan, a amenovan je nakon što su Blancosi sezonu 2012/13. završili bez osvojenog trofeja. Nakon njegovog odlaska iz španjolske prijestolnice El Clasico je postao ‘kamilica’ u smislu frcanja iskri na terenu, a tome su doprinijeli staloženi Carlo Ancelotti i ‘šutljivi’ Zinedine Zidane. No nameće se pitanje: Bi li Real Madrid osvojio četiri Lige prvaka u pet sezona da nije bilo Mourinhovog drila od 2010. do 2013.?