ANALIZA PADA Hrvatima je obećana zemlja, a sada im prijeti katastrofa epskih razmjera!

Talijanski nogomet nalazi se u živom pijesku, koji ga polako guta, razdirući utrobu nekoć cijenjenog Calcia. Ne može se reći da su se alarmi upalili nakon ispadanja Intera od Bodo Glimta i Juventusa od Galatasaraya u play-offu za osminu finala Lige prvaka, jer isti godinama grme s razglasa. Juventus odavno u tom natjecanju izbacuju momčadi B europske kategorije, poput Ajaxa, Porta, Lyona i PSV-a, dok je Inter jedini talijanski svjetlonoša s dva finala u tri godine, unatoč tomu što ih je norveška momčad uhvatila na spavanju u obje utakmice. – Razina ulaganja u Italiji je niska, druga tržišta postala su puno, puno veća od nas, kaže nedavno Alex Del Piero, no je li baš tome tako? Serie A nije doživila puknuće balona preko noći, nego se on polagano ispuhivao dok nije potpuno izdušio.

Vratimo se kratko na 2006. godinu, kada su se Talijani po četvrti put okrunili titulom prvaka svijeta. Tada je momčad živjela na talentu iz Juventusa i Milana, no pozamašan broj reprezentativaca dali su Palermo (Barzagli, Zaccardo, Barone, Grosso) te Roma (Perrotta, Totti, De Rossi), dok su svjetske prvake u svojim redovima imali i Inter, Lazio, Udinese i Livorno. Već na idućem velikom natjecanju noge Azzurra postale su sve teže, dok ih nisu potpuno izdale u Južnoj Africi, kada je Marcello Lippi odlučio na turnir voditi veterane Cannavara, Gattusa, Iaquintu i Zambrottu, iako su najbolji dani bili daleko iza njih. U ‘južnoafričkoj godini’ prvak Europe postao je Inter, no znate li koliko je Talijana zaigralo u finalu protiv Bayerna?

Samo jedan – Marco Materazzi, koji je u igru ušao tek u 92. minuti umjesto heroja Diega Milita. Od 2011. do 2025., predstavnici Serie A u finalima Lige prvaka bili su Juventus (2x) i Inter (2x), a ajmo reći da je ‘talijanskija’ ekipa bila momčad iz Milana, s Dimarcom, Bastonijem, Acerbijem, Barellom i Darmianom u prvih 11. Nije sve tako crno na Čizmi, jer sve više momčadi nastoji igrati napadački. Spallettijev Napoli i Gasperinijeva Atalanta zračili su energijom, no tamo se većinom sve vrtilo oko stranog talenta, koji je na takvoj razini potreban, no ako krene dominirati u klubovima iz donjeg dijela tabele, onda će talijanski nogomet ostati u tami. Ne tako davno, omalena Pescara je bila klub kroz koji su se brusili Marco Verratti, Ciro Immobile i Lorenzo Insigne, a takve sredine koje će biti poligon razvoja mladim igračima, odumiru. Kad tome pridodamo i zastarjelu infrastrukturu, onda dobijemo otužnu kulisu.

Prijeti katastrofa

Talijanska reprezentacija je posljednju nokaut utakmicu na svjetskim prvenstvima odigrala u Berlinu 9. srpnja 2006. U Južnoj Africi i Brazilu ispadali su u skupini, dok se u Rusiju i Katar nisu plasirali. Na Euru su dosta bolji, a između ruskog i katarskog debakla smjestio se naslov osvojen na Wembleyju pod Robertom Mancinijem. Azzurri su tada skinuli sa svojih leđa ‘Catenaccio’ etiketu, pruživši krasne partije s tercetom u sredini Jorginho-Barella-Verratti te napadačkim triom Chiesa-Immobile-Insigne. Gradili nisu na tome, što zbog pada u formi glavnih zvijezda, što zbog mentalnog black-outa u susretima sa Sjevernom Irskom i Sjevernom Makedonijom, dok su protiv Švicarske na Euru 2024. položili oružje odmah nakon gola Rema Freulera. Najgora je stvar što talijanski nogomet još nije dotaknuo dno.

Potonuti može i dublje nakon play-offa za SP 2026., a ne možete ni zamisliti što bi značilo za ‘Čizmu’ propuštanje trećeg uzastopnog Mundijala. Neke su se druge reprezentacije znale uzdići nakon takvih reprezentativnih rupa. Francuske nije bilo 1990. i 1994., a onda je osvojila SP 1998. Nizozemska je propustila SP 1982. i 1986., da bi s van Bastenom i Gullitom gazila na Euru 1988. Tijekom krize se uči na svojim greškama, a Italija kao da ih nije prepoznala. – Moja opsesija je otići na Svjetsko prvenstvo, vratiti se tamo gdje smo bili dugi niz godina. Moramo to htjeti pod svaku cijenu, kazao je krajem prošle godine talijanski izbornik Gennaro Gattuso. Ovome ćemo još dodati, Italija pod svaku cijenu mora mijenjati sebe, kao što su to radile Francuska i Nizozemska. Mancini je bio na tom tragu, a Gattuso to mora ‘zasoliti’.