Radoslav Dodig, junak Kviskoteke: Kvizovi su mi postali odbojni

Znanje se tada cijenilo više, ali se plaćalo slabije. Današnjom logikom, da sam pobijedio u sedam milijunaša, sa sedam milijuna kuna osigurao bih si egzistenciju. A onda nisam mogao kupiti niti polovnog Fiću, pojašnjava Radoslav Dodig, kvizoman čija dominacija u Kviskoteci je obilježila osamdesete. Sedam pobjeda i jedna pobjeda u superfinalu između najboljih i dan danas se nosi u kolektivnoj svijesti naroda s ovih prostora.
Dodiga smo zatekli na zadarskom Sveučilištu. Pred tročlanom komisijom branio je sinopsis svoje disertacije na temi Ardijejaca i uspona i pada Ilirskog kraljevstva. Naime, ovaj nekadašnji kvizoman već neko vrijeme svoje interese i znanja usmjerava u arheologiju, pa tako zadnjih godina aktivno sudjeluje na arheološkim istraživanjima uz autocestu u BiH.
Kvizovi su danas iza njega. Rijetko ih gleda a i teško da bi im se mogao vratiti, kaže.
– Tamo negdje iza 2000. godine sam izgubio interes. Prestao prilično pratiti zbivanja i protok informacija. Nastupila je digitalna era, od satelitskih, videa i svih drugih, a Interneta da ne govorim. Tako da je lakše doći do svih informacija. U moje doba klasičnih kvizova osamdesetih godina morali smo svaku informaciju provjeravati izvorno iz knjige. Danas, u digitalno vrijeme, do informacija je puno lakše doći, puno ih je više i manja je provjera. Kada se ta informacija počela strahovito ubrzavati i multiplicirati, onda sam došao do dvojbi je li potrebno da čovjek to akumulira kao nekada, kazuje Dodig koji je u svojim dvojbama došao do toga da je ipak bolje vidjeti informaciju, bilo na Internetu ili nekom drugom mediju, te samo odabrati je li to pravi izvor i je li ona relevantna.
Danas kvizovi imaju više aspekt sreće nego znanja. Dodig vjeruje da je do toga došlo zbog odnosa u tretiranju znanja te postavljanju pitanja:
– U tome i leži moja odbojnost kvizovima danas. Ono „klasično” znanje u doba kada sam sudjelovao na kvizovima rijetko je bilo kroz pitanja s odabirom. Danas se radi o prepoznavanju, vi više ne odgovarate na pitanja svojim odgovorom. Vama je on ponuđen i sad je samo stvar prepoznati ga. Drugo, sreća je ta što se u onih 15 pitanja za milijunaša može naći netko da pogodi svih 15, a da nijedno ne zna. Putem slučajnog odabira. Samo treba puno emisija po statistici proteći da bi naišao netko tko će samo slučajno nabadajući odgovore sve pogoditi. I reklo bi se on je vrhunski znalac – a teorijski on ne zna nijedno pitanje. Držim da je to odvlačenje znanja i kod mlađih stvara iluziju da će prepoznati na sreću. To je više igra nekakvog skrivača-pogađača nego dubinsko znanje.
VIŠE U TISKANOM IZDANJU