Čime ćemo privući strance kad i naši ljudi odlaze?

Možemo li uopće više zaustaviti taj trend ili će omjer udjela mladih i starijeg stanovništva biti sve gori?

– Preokrenuti se ne može ni lako ni u kratkom roku, ali nema bitne intervencije da se zaustave ti trendovi. Od 1991. godine, osim prirodnog smanjenja, bila su dva jaka iseljenička vala. Uz raseljavanje u Domovinskom ratu, između 1991. i 2001. godine iselilo je oko 180 tisuća hrvatskih građana prema zapadnoj Europi. Drugi iseljenički val dogodio se nakon ulaska u Europsku uniju. Od 2013. do popisa 2021. Hrvatska ima oko 220 tisuća veći broj iseljenih od useljenih. To je ogroman gubitak za malobrojnu hrvatsku populaciju. To je općedržavni problem, problem svih institucija. To nije problem samo trenutnih nositelja političke vlasti, a stanje kazuje da nije bio ni problem prošlih nositelja političke vlasti. Demografska problematika je opći i dugoročni problem, treba se kreirati dugoročna demografska politika koja će obvezivati trenutne i buduće nositelje političke vlasti.

Egzistencijalna nesigurnost

Slušam 25 godina kako na to upozoravate, je li ikada tom problemu neka vlada tako i pristupila?

– Stvorila se kratko prije prošle ekonomske krize politička volja i činilo se da će se nešto pokrenuti, ali onda je uslijedila kriza i sve je utihnulo. Oni koji su upozoravali na te probleme dugo su se suočavali s kritikama da ne može država određivati koliko će netko imati djece, kao da se opće radi o tome! Nije to ni cilj, niti to država može učiniti. Sve se svodi na to da se oblikuju uvjeti u kojima će osoba biti slobodna, a to znači da joj problemi egzistencije ne priječe hoće li se odlučiti na djecu. Valja istaknuti da ponekad pomutnju unosi dio hrvatske intelektualne elite koji izražava skepsu glede uspjeha bilo kakve populacijske politike. Iako im to nije struka, bez ikakva suzdržavanja tumače hrvatske demografske probleme. Nastupaju dosta autoritativno, pa, iako im to nije namjera, unose dosta pomutnje. Upozorenja koja su dolazila iz krugova demografa nazivali su često neutemeljenim tvrdnjama i katastrofičnim pogledima. Svake godine zatvaraju se deseci škola ili je u školama gotovo više nastavnika nego učenika. Na fakultetima je ove godine ostalo deset tisuća nepopunjenih mjesta, takvu situaciju nikada nismo imali. Hrvatske demografske probleme ističu kao probleme svih zemlja u Europi. No, to nije činjenično utemeljeno jer situacija nije svugdje ista. U okviru Europske unije jedino Hrvatska, Bugarska, Rumunjska i Latvija imaju i prirodno smanjenje, što znači da broj umrlih nadvisuje broj rođenih, i negativan saldo migracija, što znači veći broj iseljenih od useljenih. Ta činjenica svakako demantira to da su svugdje problemi isti. Moramo zaustaviti ovako jaka iseljavanja.

Kako, ako nam to dosad nije uspijevalo?

– Sadašnji trend nećemo lako preokrenuti, broj stanovnika neće nam početi rasti, teško da ćemo početi privlačiti ljude ako ne možemo zaustaviti iseljavanje vlastitog stanovništva. Niske plaće su problem, ali ne i jedini. Veći broj sveobuhvatnih istraživanja o činiteljima fertiliteta u Hrvatskoj proveden je u prvoj polovici 2000-ih. Istraživanjem je obuhvaćena čitava Hrvatska. Utvrđeno je nekoliko egzistencijalnih činitelja koji priječe da se osobe odluče na djecu i imaju željeni broj djece. Nažalost svi ti egzistencijalni problemi su ostali. Tako primjerice stambena politika za mlade ostaje kao jedan od ključnih problema i to je s godinama sve istaknutiji problem. Ondje gdje postoji prilike za zaposlenje, kupnja stana mladima je, ako im nisu omogućili roditelji, gotovo nepriuštiva. Mladoj osobi s prosječnim primanjima stan je nepriuštiv.

Cijena stambenog prostora je u Splitu, kako se dade pročitati, oko tri tisuće eura. U Zagrebu cijene stanova jako rastu, govori se o prosjeku od dvije i pol tisuće eura. Nekretnine kupuju građani koji imaju ušteđevinu i to još dodatno podiže cijene stanova. Ima, naravno, i jeftinijih stanova, ali u selima i malim gradovima iz kojih građani iseljavaju u potrazi za poslom. Država naprosto tu mora intervenirati. Dugo vremena se kao jedan od značajnih problema, i kao jedan od jakih činitelja iseljavanja isticao problem rada na određeno. Po tome smo bili u samom europskom vrhu. Onaj tko godinama radi na određeno stalno je u egzistencijalnoj nesigurnosti. Ništa ne može planirati. Da to nije trebalo i moralo biti tako, pokazuju kretanja nakon 2016. godine kad se počinje blago smanjivati rad na određeno. Poslodavci, suočeni sa sve većom nestašicom na tržištu radne snage, smanjuju rad na određeno kako bi zadržali radnike. Čine to tek kad ih je pritisnuo problem nedostataka radnika. Valja stalno isticati da je to dugoročni problem i stoga se odnosi na sve sadašnje i buduće nositelje političke vlasti i gospodarstvenike. To je, dakle, problem svih vlasti. No, demografska politika nije prepoznata kao ključni državni problem i prioritetno pitanje i njezino rješavanje ne nosi političke poene i zato jesmo tu gdje jesmo.

Anđelko Akrap, demograf / foto Davor Kovačević

Država mora intervenirati

Kako nije prioritetno pitanje to da nam mladi odlaze, da nedostaje radnika u brojnim djelatnostima, da nas sutra neće imati tko liječiti, njegovati?

– Tek niz mjera uklopljenih u ukupni ekonomski razvoj može zaustaviti nastavljanje nepovoljnih demografskih trendova. Vlasti bi se pokrenule da ih birači prisile. To očito, kako je rečeno, ne nosi nikakve političke poene. Dok god se to ne prepozna kao opći državni problem, teško da će biti pomaka. Već sada se susrećemo sa zaista značajnim manjkom radne snage i taj će problem biti sve istaknutiji. Treba zaustaviti iseljavanje. Evo, spominjali ste i broj vjernika u Popisu, a ključno je navesti da je značajno smanjen broj stanovnika. Tako veliki pad broja stanovnika je zaista krajnje zabrinjavajući i on nosi niz velikih poteškoća u svim segmentima općeg razvoja. Desetljećima su projekcije stanovništva pokazivale da će se Hrvatska suočiti s nestašicom radne snage, ali to nije potaknulo odgovarajuću državnu intervenciju. Istican je i, već spomenuti, problem rad na određeno koji je jaki činitelj iseljavanja. Sad sami poslodavci smanjuju broj takvih ugovora, jer su izgubili radnike, nemaju koga zaposliti. Da se taj problem rješavao ozbiljno prije kojih deset ili 20 godina, možda bi stvari izgledale drukčije. Sad se pak tvrdi da će se problem riješiti imigracijom, to je opet zavaravanje. Za većinu tih ljudi Hrvatska će biti samo usputna stanica, njihove obitelji nisu tu. Oni su iz još gorih uvjeta došli zaraditi novac i vratiti se kući ili otići tamo gdje su otišli i naši ljudi.

Na kraju izgleda demografsku politiku formiraju trenutna ponašanja tvrtki, a ne država. Prvo su svojom politikom niskih plaća i nesigurnih ugovora, skupih stanova potaknuli ljude na iseljavanje, sad su prisiljeni tražiti strane radnike.

– Da, ne svi, ali ne mali broj poslodavaca živio je u iluziji da će uvijek biti obilje radne snage i da mogu do mile volje držati radnike u neizvjesnosti. Kad se je iselilo brojno mlado stanovništva i uz to su počeli pristizati u radnu dob sve malobrojniji naraštaji, uslijedile su drastične posljedice. Pokazalo se da država ne može dopustiti da sve to bude prepušteno samo tržištu. Tu je nužna intervencija države.

Velike iluzije

Je li ipak rješenje nekakva useljenička politika?

– Još jedna velika iluzija, pa, kako će naše probleme riješiti useljavanje? Kako ćemo privući kvalitetnu i odgovarajuću radnu snagu kad naši odlaze.

Možda se cilja na države gdje je stanje još lošije, gdje je još više siromaštva, od kuda nam ionako dolazi sve više stranih radnika?

– Hrvatska nema dugoročnu migracijsku politiku, a upravo je ona nezaobilazna za ekonomski razvoj. Treba imati u vidu da su velike i ekonomski moćne države suočene s poteškoćama oko integracije useljenika. Integracija košta i to je dodatna poteškoća. Ako je plan privući radnu snagu, onda treba kreirati ponajprije mjere koje će potaknuti netom iseljene iz Hrvatske na povratak, a novodoseljene zadržati vodeći računa da im to ne bude usputna stanica.

Kao da rješenja nema, ne možemo zaustaviti iseljavanje, nismo privlačni useljenicima.

– Ima rješenja, ali ne bez jake i odlučne volje svih ključnih gospodarskih, političkih i društvenih aktera. Nikoga ne treba prozivati, ali izgleda da još uvijek oni koji se bore za vlast razmišljaju samo četiri godine unaprijed. Ali ipak, ako se demografski problemi počnu doživljavati kao prioritetni problemi, ako politika i svi ključni akteri ozbiljno tome pristupe kao glavnom činitelju opstanka i razvoja, onda se trendovi mogu zaustaviti, jer ljudi ipak nerado odlaze iz svojih krajeva, ako u njima mogu imati pristojan život. Manji broj bi otišao, bez obzira na uvjete, jer žele napredovati u karijeri, to je neizbježno. Ali najveći dio iseljenih nije rado otišao.

Onda smo osuđeni na to da nas je sve manje i da je Hrvatska sve starija.

– Ako se nastave sadašnji demografski trendovi u Hrvatskoj, to je neminovnost, to nam zadnji popis jasno pokazuje. Nismo osuđeni na to. Da bi se zaustavili i preokrenuli sadašnji hrvatski demografski trendovi, treba radikalno promijeniti odnos prema demografskoj politici. Bez toga nema nade. Da smo sve stariji to jesmo. Prosječna starost u Hrvatskoj je između 43 i 44 godine, a 30 godina je granica od koje počinje demografsko starenje ili zabrinjavajući porast udjela starih 65 i više godina u ukupnom stanovništvu. Mi smo je odavno prešli. Očekuje se da će nam za nešto više od desetak godina jedna trećina stanovništva biti starija od 65 godina, a ako se ne zaustavi iseljavanje, to će se dogoditi i prije. Još će veći prostori ostati bez ljudi. Ili će u njima živjeti samo starci.

Ključ razvojne politike

Je li moguće nakon 60 godina vratiti stvari na početak, popravljati procese koji su davno započeli?

– Može se zaustaviti ali ne sve, ponavljam, bez dugoročne ekonomske strategije u koju je uklopljena demografska politika, nema pomaka, bit će još gore. Sada je nemoguće revitalizirati čitav prostor Hrvatske. Svaka država, pa tako i Hrvatska, ima prostore i naselja koji imaju geostrateško značenje i njih je nužno revitalizirati. Ne znam da li se kod nas o tome razmišlja. Ako se o ničemu ne razmišlja, onda je to prepušteno spontanom razvoju ili onom kako ide neka ide, tj. nema intervencije u procese.

Ako se desetljećima ne suočavamo s problemom je li onda siguran nastavak iseljavanja, starenje stanovništva i opustjela zemlja?

– Hrvatska je prisiljena kreirati dugoročnu demografsku politiku. Ako se za desetak godina smanji broj stanovnika za tako veliki broj kao u Hrvatskoj, onda je to zaista i poziv na snažnu intervenciju. Vjerujem da dolazi vrijeme kad će vođenje uspješne demografske politike donositi političke poene, a to je nužno jer je to pitanje ekonomskog opstanka. Politika će morati osvijestiti da rješenja nisu jedna ili dvije mjere, povećanje dječjeg dodatka, nego niz mjera međusobno usklađenih. Što se to prije učini prije će se zaustaviti ili barem usporiti ovi alarmantni trendovi. Treba, dakle, oblikovati srednjoročnu i dugoročnu populacijsku politiku obvezujuću za sve, za nositelje političke vlasti. Pri tome valja donijeti posebnu razvojnu strategiju za naglašeno depopulacijske prostore. Opet vrijedi ponoviti da je populacijska politika nezaobilazni i ključni dio ukupne razvojne politike.

Naručeni katastrofičar

Jeste li već umorni od stalno istih upozorenje, nakon kojih se ništa ne događa?

– Osjećam se ponekad da beskorisno ponavljam iste općepoznate činjenice, a od toga nema nikakve koristi. Naprotiv, nerijetko me poneki nositelji političke vlasti doživljavaju kao jednog od samoinicijativnih, ali i naručenih katastrofičara. Demografija dosta koristi brojčane pokazatelje i time podupire istraživanja, tu je izvjesna prednost pred drugim društvenim znanostima. Konačno, treba oblikovati ukupno ekonomsko i društveno ozračje u kojem će mladi koji ulaze u život moći puno lakše rješavati temeljne egzistencijalne probleme. Ne odlaze tisuće ljudi iz obijesti, nije se lako pokrenuti, nije lako napustiti ni svoje mjesto, a pogotovu državu. Ali moraju imati nekakav motiv za ostati. Morat će cijelo društvo na taj problem gledati kao problem dugoročnog razvoja. Još devedesetih godina kad je već zvonio alarm dio ljudi je govorio o kakvom mi problemu govorimo kad imamo tolike stotine tisuća nezaposlenih. Nije se htjelo vidjeti što slijedi, iako je to bilo jasno. Nisu to htjela vidjeti ni poduzeća, koja su svojim ponašanjem, vjerujem nenamjerno, poticala iseljavanja, a sada se suočavaju s posljedicama. Najveća je i pogubna iluzija da će iseljavanje prestati spontano, samo od sebe. Samo konstatacija da problem postoji ništa ne rješava. Učinak je više nego očit.

Iskreno, koliko vjerujete da se takav zaokret može dogoditi?

– Zar nije alarmantno kad se za samo deset godina toliko smanji broj stanovnika u Hrvatskoj i opadne broj mladih, a poraste broj starijih. Izgleda da smo se naviknuli na nestajanje. Jednom kad se stvori svijest da je to prioritetno pitanje, onda će se nešto i promijeniti. Zasada preostaje nada, ali bez čvrsta temelja.