Fobije i rituali

Vrag me natjerao u subotu u grad na šipicu umjesto da sam jutro ostala doma jer sam popodne ionako radila. Nije bilo teško jer ja najbolje znam koliko sam povodljiva. Fora je bila u onoj mega štrudli koja je na kraju (skoro) pokisla. Fora priča oko toga, ali kad te vrijeme neće – neće. Što je nekima dobro došlo. Pa su se nagrabili štrudle i za doma. I za susjede i bližu rodbinu. Neki čak zbog te štrudle nisu htjeli spremati ručak… Razgrabilo se sve brže nego kad naši političari imaju domjenke. Možda fakat treba stisnut remen?!
E, baš me zanima hoće li ove godine bit žderačine po domjencima. Onima na kojima se skupljaju bijeli ovratnici i oni vonabi, pretendenti na njihove fotelje. Nije ni čudo što su foteljaši svi pozamašnih dimenzija, nekako im to po difoltu ide uz radno mjesto… Rijetko pomogne teretana ili kakv trening, eventualno nogomet s političkim kolegama… Ali nekako, što se tamo sala istopi, dobije ne na đanđi poslije utakmice…
A kad smo kod dijete, moram prijaviti da mi je jedna draga prijateljica smršavila pet kila. Nas dvi se po dogovoru vidimo svakih petnaest dana da joj točno mogu reći je li se udebljala ili smršavila. A ona meni je li mi se produbio krater od bore na čelu. Totalno smo zabrijale svaka svoj film. O dijetama, ja o kozmetici. A onda kad se nađemo, iskomplimentiramo ili ogadimo jedna drugu ovisno o stanju uma, nerijetko zaboravimo i na kilažu i na fazu bjuti slipa i ostalih zvizdarija koje mladost održavaju na životu. Pa se kava, zadovoljne što smo ostvarile kratkoročni cilj, nastavi do duboko u noć zalinena dobrim vinom, sirom, pršutom, janjetinom s kapulicom ili bez nje i ostalim delicijama. A onda nas opere grižnja savjesti pa se ne viđamo nego smo samo na telefonu narednih petnaest dana. Pa onda sve Jovo nanovo.
– Ma znaš šta, samo se jednom živi. To što smo sinoć zabančile riješit ćemo tako što ćeš ti gladovati naredna dva dana, a ja ću kupit onu skupu kremicu za skidanje podočnjaka. I za dva tjedna smo opet kao avion, rekla sam a ona se složila s time.
A onda me nevečer, moram priznat opet uhvati fobija. Rekla sam da ću maknuti sva ogledala iz kuće, izdajice na kojima se vidi svaki znak starosti. A ja sam sad u fazi kad sam se počela bojati starosti. I kad brijem na kozmetiku i sve ostalo što bi moglo zaustaviti pojavljivanje novih bora smijalica i svih onih bora koje slijede nakon njih.
Moja druga frendica, koja je nešto malo starija od mene pak ima drugih ‘problema’. Nju ne muče ni debljina ni kilogrami.
– Stara, ja sam to prošla vaših godina, proći će i vas, nemojte se time uopće zamarati. Ali kad ti problem postanu frajeri, to je zezuta stvar, olako žena s vlastitim iskustvom prolazi preko naših briga. Njoj je najveći problem što su je počeli zanimati mlađi tipovi. Konkretno, jedan koji sjedi u uredu nasuprot nje je, a da ni sam nije svjestan, toliko izluđuje da je mislila u konačnici promijeniti posao. Nasmijala sam se njenim slatkim brigama…
– Je, ti se smiješ, ali vidit ćeš kad počneš gledati frajere koji ti mogu biti … mlađa braća, recimo, da se ne izrazim drugačije. I to dosta mlađa braća.
Nisam uopće vidjela ni uvidjela u čemu je problem u tome.
– U tome što takvi frajeri trče za ženskicama koje mi mogu biti kćeri! A kad to shvatiš, tek onda si u kurcu. A tu ti ne mogu pomoći ni kremice, ni dijetice ni ostale stvari…
E, tek ovo je bilo alarmantno… nije ostavljalo prostora za čekanje sljedećih petnaest dana. Okrenula sam cure, prvo ih pozvala na domaću štrudlu koju mi je poslala stara, a onda smo propisno izašle vani. Pile, gledale piletinu i staretinu, dobro se provele i danas provodim dan na kauču uz teve. Još sam smantana i nisam išla vidjeti je li se bora na čelu produbila. Osim toga, rekao je moj prijatelj da su bore šarmantne…