Jednostavna priča o zadarskom turizmu

Ne primam Hrvate, Srbe, Bosance i ni jedan narod koji ima veze sa Slavenima. Vučem porijeklo i iz Italije, ali ni jednu talijansku obitelj ne bih primio u svoju kuću. Kad kažem obitelj, vjerojatno pretpostavljate da oni koje imaju djecu ne smiju ni ući u moje dvorište. Ne primam dva muška, dva puta po jedan miješani par, a ni one koje imaju agresivne pse, iako su sve druge životinje dobrodošle
Ovo nije stručan tekst o turizmu u Zadarskoj županiji. U njemu nema egzaktnih podataka i statistike, već samo zapažanja građana koji ovdje žive, i komentara onoga što se često spominje u medijima kada se govori o profilu gostiju i odnosu domaćina prema njima.
ANĐELI NA GROBLJU
Radnja ove uvodne pričice odigrava se u mjestu zvanom Korčula. Imaju oni lijepo starinsko groblje smješteno u gustoj borovoj šumi koju su, začudo, mimoišli česti požari koji su harali ovim otokom. U ljetnim mjesecima, zbog vrućina i još nekih razloga, rijetki se sprovodi često odvijaju i u jutarnjim satima. Jednog jutra na posljednji je počinak ispraćan ugledni građanin, pa je došlo dosta ljudi koji su se po starom običaju skupili ispred male kapelice. Svećenik je završio molitvu, zatvorio svoju knjižicu, i kolona je u tišini koja priliči takvoj ceremoniji krenula u novi dio groblja. Ali tišina nije dugo trajala. Prekinuo ju je veseli dječji smijeh, i kraj zapanjene kolone je protrčalo dvoje dječice odjevene samo u kupaće kostime. Iako su neke starije žene u prvi mah pomislile da se radi o anđelima koji su sišli s oblaka da pokojnika odvedu u nebeske visine, ta je teorija ubrzo pala u vodu. Anđeli su naime, ne obraćajući pažnju na lijes i kolonu, dotrčali do špine koja se nalazila uz grobljanski zid, otvorili vodu i počeli se umivati, prati i prskati, a posebno su znakovite bile četkice za pranje zubi koje su držali u ručicama. Osim toga, govorili su nekim stranim jezikom, istim onim kojim ih je kroz ogradu dozivao njihov roditelj odjeven u bokserice i kanotjeru, a koji je shvatio da se na tome groblju, uz koji je odlučio provesti dio godišnjeg odmora, ipak povremeno zakapaju pokojnici.
Stvar je bila jasna, a Korčulani su zaključili da će se ipak, morati pozabaviti grobljanskim parkiralištem. U zadnje dvije-tri godine, kamperi su otkrili to idealno mjesto u dubokoj hladovini, relativnoj blizini grada, i kao najvažnije s tekućom vodom (i sve to besplatno), što je naravno san svakog turista, bio on sa trulog zapada ili svježeg istoka. A među kamperima se u današnje vrijeme za takva mjesta brzo pročuje, i ne treba puno vremena da se stvori cijela kolonija. Slično sam iskustvo imao prošlog ljeta u Zadru, kada sam žureći na posao u bolnicu krenuo preko bivše kasarne na Ravnicama, i u grmlju kraj parkirališta naletio na cijelu obitelj sa spuštenim hlačama. Meni je bilo neugodno, ali oni nisu ostavljali takav dojam. Vjerojatno su izbjegavajući plaćanja kampova, taksi, zahoda i drugih stvari, toliko oguglali da ih više nije ni briga što o njima netko misli. Korčulani su riješili problem tako da su stavili željeznu konstrukciju visoku dva metra ispod koje ne može proći ništa više od osobnog auta, ali kako to izvesti na gradskim parkiralištima?
GOSTI PORAZNE RAZINE…
Čemu ovaj uvod? To je samo primjer kakvih sve ima gostiju na našoj obali. Kažem obali, jer, budimo realni, tko od ovih koji nam dolaze ide razgledati kninsku tvrđavu, varaždinski barok, ili dvorce po Zagorju? Ustvari, veliku većinu gostiju koja boravi u našoj županiji ne zanimaju ni prekrasne povijesne atrakcije kojima Zadar i Nin obiluju, niti išta što ima veze s umjetnošću i kulturom. Pokraj najljepše hrvatske crkve sv. Donata, većina gostiju prođe okrenuta leđima, jerbo gledaju i kupuju kinesku bižuteriju koja je izložena na štandovima “gypsy” marketa koji su gradske strukture pametno stavile na jedan od najljepših trgova na Jadranu ispred muzeja koji ne radi već neko vrijeme (?). Baš me zanima koliko se ulaznica proda u našim muzejima i riznicama, a da naravno to nisu strani turisti koji dolaze u grupama? A znate li da gost koji želi razgledati Arheološki ili Etnografski muzej to mora napraviti u vlastitom aranžmanu jer, neobjašnjivo, nijedna turistička agencija to nema u programu. Izuzetak je samo Muzej crkvene umjetnosti.  Baš me zanima hoće li tako biti i sa Muzejem antičkog stakla? Hoće li i njega ignorirati? Turisti kojima prioritet nije samo i jedino kupanje već i kulturno uzdizanje, odlaze na druga mjesta. Istarsko priobalje, Hvar, na spomenutu Korčula, Dubrovnik… To su oni koji kupuju vodiče, posjećuju muzeje, izložbe, koncerte… To su također turisti koji žele vidjeti što više pa zato u svakom mjestu borave par dana i idu dalje, i na taj način neobično nerviraju iznajmljivače soba (o njima kasnije). Ima takvih gostiju i u Zadru, ali se oni utope u golemoj masi korisnika tzv. “obiteljskog” turizma koji se svodi na cjelodnevno prženje na suncu, i večernja hodočašća na Poluotok, gdje su glavne atrakcije spomenuti štandovi (zbog niske razine kupovne kulture gostiju), i Orgulje s disco podijumom, i to isključivo zato što je besplatno, i može se sjediti bez konzumacije i plaćanja.
…I JOŠ GORI DOMAĆINI
Domaćini se često ponašaju kao da su im gosti neki neprijatelji. Ima tu one poznate ksenofobije, onog primitivnog rezona po kojem treba mrziti svakog tko nije iz moga sela, a što se često može okarakterizirati kao sukob različitih kultura iako to nije istina. Istina je u pogrešnom kućnom odgoju, i donekle u mentalitetu, što je povezano. Postoji velik broj ljudi koji na turiste gledaju s visoka, što je osobito primjetno kada se radi o zemljama bivšeg tzv. “Istočnog” bloka. Naši ih ljudi drže za sirotinju iako su nas oni debelo stigli i prestigli po pitanju ekonomije i demokracije (valjda nisu imali privatizaciju balkanskog tipa), i danas žive bolje od nas. Još ih se pamti kako prodaju gedore, tlakomjere i ostale stvari s kojima su nesretnici morali trgovati da bi nekako ljetovali. Posebno je prisutan animozitet prema “strancima” koji su kupili nekakve nekretnine u neposrednom susjedstvu, a to su mahom slovenci, “purgeri”, i slavonci, što nije lijepo, a ni kršćanski, iako je činjenica da i među njima ima svakakvih.
To nije opravdanje za neljubaznost koja je često prisutna u ophođenju s gostima, a nažalost i na mjestima gdje je to nezamislivo kada se radi o turizmu. A dosta je da gost u dvotjednom boravku naleti na jednu polupismenu budalu, i sav trud normalnih domaćina pada u vodu.
MUKE PO IZNAJMLJIVAČIMA
Tu dolazimo do moje omiljene teme, a to je iznajmljivanje soba. Poznajem puno obitelji koje su zahvaljujući inflaciji i kreditima još u vrijeme mraka uspijeli sagraditi vikendice u priobalju i na otocima. Van sezone tamo rede i rade, a u sezoni dođu promjeniti plahte i oprati kupaonice i zahode. Mnogi imaju unuke koji cijelo djetinstvo svako ljeto borave u centru grada na +35, dok se u njihovim vikendicama kupaju neka tuđa djeca. Oni su odavno vratili kredite, ali i dalje se bave turizmom nauštrb vlastite obitelji jer drukčije ne znaju. Mnoge od tih vikendica su sagradili ljudi koji i ne znaju za bolje od kopanja u vrtu iza kuće i eventualno nedeljnog sijela na gumnu.
Većina iznajmljivača (napominjem – većina, jer ima i normalnih ljudi) bi najviše voljela kada bi im gosti poslali novce poštom (ili gurnuli pod ulazna vrata), a da im uopće ne ulaze u kuću. Jeste li ikada sreli vlasnika apartmana koji ne plaće, žali i nariče nad svojom teškom sudbom? Ono što je zajedničko većini, to je latentna mržnja koja je prisutna kada govore o svojim gostima. Smeta im kako se ponašaju, ne podnose njihovu djecu, broje koliko su puta povukli vodokotlić… Jednom riječju, ispada da od njih imaju više štete nego koristi. To osobito važi za one koji su sagradili velebna zdanja i koji de facto imaju toliko novca da ne bi ni trebali iznamljivati. Postavlja se pitanje – zašto to rade?
Prije nekoliko mjeseci, u svojoj sam kolumni objasnio kako ja biram goste za svoj apartman, a što je izazvalo puno pozitivnih komentara ljudi koji slično misle pa ću ovom prigodom to i ponoviti. Ne primam Hrvate, Srbe, Bosance i ni jedan narod koji ima veze sa Slavenima. Vučem porijeklo i iz Italije, ali ni jednu talijansku obitelj ne bih primio u svoju kuću. Kad kažem obitelj, vjerojatno pretpostavljate da oni koje imaju djecu ne smiju ni ući u moje dvorište. Ne primam dva muška, dva puta po jedan miješani par, a ni one koje imaju agresivne pse, iako su sve druge životinje dobrodošle. Nakon takve detaljne i stroge selekcije k meni dolazi samo onaj profil gostiju nakon kojih je kuća čišća kad odu nego kada dođu. Zaradim manje nego ostali, ali se ne nerviram i nikada nemam štete ni troškova, i što je najvažnije, Nikada Me Nećete Čuti Kako Žalujem I Naričem Zbog Sezone I Gostiju. U Bugarskoj ima jedna poslovica: “djevojka koja ne želi da je štipaju, neka ne ide u kolo”. Zato dragi moji iznajmljivači – jezik za zube. Sami ste to tražili.
JAHTE, KAMPERI I CRUISERI
O kamperima smo već govorili, a oni se od malih auta razlikuju i po količini hrane koja se u njih može natrpati prije puta. Tu su vlasnici jahti u velikoj prednosti. Oni u svoja plovila strpaju doslovno sve, a onda to probavljeno (oprostite na ovom primjeru) ispuštaju u naše more, dok ambalažu kulturno pobacaju po otocima i uvalama (dobro, ne baš svi). Iako imaju novaca za takav luksuz oni će ipak uporno izbjegavati plaćanje veza u luci koji je uz gorivo i njihov jedini trošak. Ono zbog čega ih ne volim je onaj ružan običaj da se u marinama i na rivama vežu krmom prema obali i onda se izvale na stražnju palubi i tamo žderu i loču i pokazuju nam svoja odvratna debela tjelesa, a što samo govori o njihovoj narcisoidnosti i prepotenciji. Mislite da pretjerujem? Zamislite sebe kako večerate ispred kuće, a cijela vas ulica gleda i komentira.
Moram priznati, da ne razumijem kakvu korist imamo od cruisera. To je brod koji se usidri blizu obale i ispusti nam u kanal sve otpadne vode koje napravi tisuće ljudi koji na njemu borave. Onda oni brodićima dolaze u grad i šeću se po njemu, a koji novčić ostave prodavačima bižuterije ili sladoledarima od čega nam je mala korist. Znate li zašto svaki turist sa cruisera kada dođe u Dubrovnik nosi sa sobom praznu plastičnu bocu? Zato, da bi je mogao napuniti vodom sa Onofrijeve česme koju onda pijucka tijekom obilaska grada. Toliko o tome.
TKO JE TU ŠKRT, A TKO POHLEPAN?
Naši ljudi općenito govore da su gosti koji nam dolaze škrti. Činjenica je da je kod velikog djela prisutna neobjašnjiva “štedljivost” koja graniči s patologijom. Čak i kada uzmemo u obzir visoke cijene prehrambenih artikala, ja ne mogu shvatiti da ljudi koji imaju dvostruko veća primanja od nas tisućama kilometara vuku konzerve koje su jednako skupe kao naše. Prošlo sam ljeto vidio kako neka eskurzija (Česi ili Slovaci) ukrcava na brod za zadarske otoke gomilu boca pitke vode u pakiranju od litre. Nije mi dao vrag mira pa sam ih pitao za cijenu, i saznao šokantnu istinu da su sa sobom vukli stotine litara vode koja je kod nas i bolja i jeftinija. Jesu li toliki domoljubi ili su blesavi, teško je reći. Viđao sam ljude koji na ljetovanje dolaze s automobilima od 50-tak tisuća eura, parkiraju se uz cestu i jedu punjene paprike iz tećica. Isto tako, svakoga ljeta na odjelu zadarske pedijatrije srećem male strance koji su se otrovali hranom koja se danima kvarila u prtljažnicima njihovih automobila. Teško je to razumjeti.
S druge strane, od stranaca se očekuje da u lokalima plaćaju dva deca soka onoliko koliko u trgovini koštaju dvije litre, da jedu loše i mizerne pizze po 40 kuna, da im se u restoranima uvaljuje sve i svašta, da u nacionalnom parku “Krka” litru pitke vode u dućanu (u dućanu, ne u restoranu) plate 15 kn. Očekuje se da na Narodnom i Zelenom trgu plate 12 kn za tzv “limunadu” koja se sastoji od tri deca vode iz špine u koju su šakom iscijedili pola limuna (čak se ne potrude ukloniti špice). Očekuje se nešto što oni ne prihvaćaju, što i mnogi među nama ne bi da se nađu u takvoj situaciji. Pa što onda, ako pet Slovenaca, svatko za sebe, plaća račun u restoranu? Što se to mene tiče? Važno je da ne ostanu dužni.
GUŽVE I “GUŽVE”
Ne razumijem zašto gosti (osobito domaći) moraju ljetovati baš između 15.VII i 15.VIII kada su vrućine nesnosne a gužve još i gore? Teško je naći sobu, izdaje se sve i svašta, ali su svi koji se bave turizmom zadovoljni. Tako je kod nas. Na južnom je Jadranu sezona još kraća, dok donekle Istra i Kvarner imaju nešto dulju špicu. Zdrav razum pita – kako se nekome isplati graditi tolike apartmane ili otvarati neki obrt zbog tri tjedna godišnje? Ili lažu o broju usluga, ili je u pitanju nešto drugo. A i stari Hrvati (a bilo je i nešto Mlečana, Francuza i Austrijanaca) dok su gradili sela i gradove po našem priobalju neoprezno nisu predvidjeli da će jednog dana trebati toliko parkirnih mjesta, kao ni to da će se svako ovdašnje dijete bahato vozati u vlastitom autu. A onda se gužve “reguliraju” tako da se naplaćuje parkiranje što naravno ništa ne olakšava, jer se ljudi naprosto negdje moraju parkirati – ne mogu visjeti u zraku! Najodvratniji su slučajevi kada petnaestogodišnjaci sjede kraj neke livade uz cestu i neovlašteno kupačima naplaćuju parkiranje, što je već stvar za procesuiranje.
EPILOG
Naši turistički djelatnici svake jeseni govore neke statistike o uspješnosti sezone koja je svake godine sve bolja i bolja, iako narod govori da to nije istina, i da od takvog turizma jedva preživljava. Postavlja se pitanje tko tu govori istinu, a istina je vjerojatno negdje u sredini. Moja dobra prijateljica slušajući takve vijesti kaže slijedeće – “Što ja imam od toga što je neki par ostavio novce nekome iznajmljivaču koji to nije ni prijavio, što su platili večeru u nekom preskupom restoranu u vlasništvu bogatog gazde, što su popili koktel u baru koji vlasniku služi samo kao paravan za neke druge poslove, i što su kupili suvenir kod privatnika koji mulja s porezom tako da država od toga nema ništa? U isto vrijeme, s obzirom da živim u turističkom gradu, imam daleko veće troškove života, hrana mi je osjetno skuplja, metar stambenog prostora osobito vrijedniji nego drugdje, a radim u državnoj službi kojoj je toliki broj turista samo opterećenje! Nemam se gdje okupati, a svako sjedanje u automobil je trauma. Što ja imam od tog turizma?”