Većina država EU ne kažnjava prostituciju: Kada će Hrvatska krenuti tim putem?

Prošlog je tjedna, kako smo objavili, osnovana Međuresorna radna skupina za izradu novog Zakona, a koja bi, tvrde, novo zakonsko rješenje »uskladila sa zahtjevima vremena, potrebama struke i prakse«. Hrvatska, uz Rumunjsku i još neke zemlje istočne Europe i dalje prekršajno kažnjava prodaju seksualnih usluga, a po iznesenim prijedlozima predlagatelja čini se da nepotrebno srlja u retrogradno zakonodavno rješenje, gore od postojećeg.

To je naravno u potpunoj koliziji s najavama radne skupine koja obećava regulirati novi Zakon »u skladu sa zahtjevima vremena«. Susjedna Slovenija, primjerice, još je prije 20 godina dekriminalizirala prostituciju i maknula je iz prekršajnog zakona. Za Sloveniju je pravo vrijeme bila 2003. a Hrvatska je dugi niz godina primjenjivala regulativu prepisanu iz 1977. i kazne izražavala u sada već legendarnim njemačkim markama.

Novi Zakon trebao bi ugledati svjetlo dana do kraja godine, a radna skupina ima dovoljno vremena i potrebnih informacija od struke da Hrvatsku poštedi blamaže i raskrsti s ostacima licemjernog zakonodavstva i neokonzervativnog »bludničenja« nad zdravim razumom.

Tri pristupa

Rezultati istraživanja Instituta »Ivo Pilar« koji se provode od 2019. uz financiranje Hrvatske zaklade za znanost došli su u aktualnom trenutku gotovo kao naručeni za donositelje odluka.

Prema riječima voditeljice tog projekta dr. Ivane Radačić, ujedno i potpredsjednice Radne skupine UN-a o diskriminaciji žena i djevojčica, zaključci o nužnoj dekriminalizaciji nastali su na temelju analize domaće sudske prakse, intervjua sa sucima i policajcima, predstavnicima resornih ministarstva kao i razgovorima s osobama koje nude seksualne usluge.

– Rezultati istraživanja temeljem ukazuju da naš zakon koji kažnjava osobe koje pružaju seksualne usluge nije u skladu s međunarodnim pravnim standardima i zahtijevaju da se prostitucija dekriminalizira. Razlog zašto se upuštaju u prostituciju uvijek je ekonomski, kod nekih je to krajnja nužda jer nemaju druge mogućnosti, a kod dijela njih interesi da zarade više novaca i organiziraju svoje vrijeme.

Priče su vrlo različite, no uvijek je razlog ekonomski i problem treba adresirati na nepovoljne životne okolnosti, uspostavu sustava podrške i strategiju izlaska za one osobe koje žele izaći, u konačnici, prestati kažnjavati i dekriminalizirati kako bi osoba mogla ostvarivati svoja prava, ističe dr. Radačić.

– Što se tiče provoditelja takvog zakona, dakle sudaca oni su vrlo kritični prema regulativi i smatraju da to ne bi trebalo biti prekršajno djelo i da je nesvrsishodno jer se osobe stalno vraćaju istom poslu ako im je to izvor zarađivanja.

Mislim da je i stav javnosti u smjeru liberalizacije zakona. Stavovi ministarstava i pojedinih udruga su različiti i neki su skloni tzv. švedskom modelu smatrajući prostituciju nasiljem na ženama, a koji primjenjuje kažnjavanje samo klijenata.

Dio ispitanika sklon je legalizaciji prostitucije radi zaštite javnog zdravlja i ostvarivanja radnih prava pružateljica usluga, dodaje voditeljica projekta na kojem su radili suradnici istraživači Marija Antić, Mirjana Adamović, Nikola Baketa, Rašeljka Krnić, Josip Šipić i Tihana Štojs Brajković.

Politike prostitucije razmatraju se najčešće kao »politike moralnosti« koje karakteriziraju ideološki sukobi, te pitanje javnog reda i mira. Međutim, posljednjih desetljeća sve se više prepoznaje kao rodni fenomen: ne samo da je većina onih koji prodaju seksualne usluge ženskog roda, a onih koji kupuju muškog, već je seksualnost jedno od ključnih pitanja rodnog sustava, navodi se u istraživanju.

S obzirom na to, prostitucija je u središtu feminističkih razmatranja kroz dva dominantna suprotstavljena stajališta – radikalno-feministički koji smatra prostituciju oblikom nasilja nad ženama te se zalaže za model kriminalizacije klijenata, dok liberalno-feministički smatra prostituciju oblikom rada te se zalaže za regulaciju prostitucije.

Postoji i »treći« feministički pristup utemeljen na iskustvenim istraživanjima, koji prepoznaje pravo osoba koje prodaju seksualne usluge na samoodređenje. Također je sve više relevantan diskurs prava seksualnih radnica/ka, koji zagovaraju organiziranje te se zalažu za potpunu dekriminalizaciju dobrovoljne prostitucije odraslih osoba i priznanje kao legitimnog rada.

Jasna suglasnost

– U Europi su trenutno dominanta dva regulatorna modela, legalizacija kao npr. u Njemačkoj, Nizozemskoj i kriminalizacija klijenata u Švedskoj i većini drugih skandinavskih zemalja. U većini europskih zemalja prostitucija odnosno samo prodavanje seksualnih usluga nije kažnjivo. Iznimka su postsocijalističke zemlje centralne i istočne Europe i centralne Azije, u većini kojih je prostitucija definirana kao prekršajno djelo protiv javnog reda i mira.

Istraživanja pokazuju da su u jurisdikcijama koje imaju modele kriminalizacije rasprostranjena kršenja prava osoba koje prodaju seksualne usluge, arbitrarna uhićenja, kršenja prava na pravično suđenje, zloupotrebu policijskih ovlasti te nedostatnost zaštite od nasilja a što dovodi do višestruke diskriminacije žena u ranjivoj poziciji, ističe se u rezultatima istraživanja tima Instituta »Ivo Pilar«.

Na međunarodnoj razini postoji jasna suglasnost. Radna skupina UN-a o diskriminaciji žena i djevojčica u svojem godišnjem izvještaju Vijeću za ljudska prava još je 2016. preporučila državama da dekriminaliziraju prostituciju, a u izvještaju iz 2019. i da zabrane zakone i prakse kojima se nadziru, kažnjavaju ili zatvaraju žene vezane uz prostituciju.

Još ranije specijalni izvjestitelj UN-a o pravu na zdravlje u svojem izvještaju Vijeću iz 2010. pozvao je države da ukinu sve zakone koji kriminaliziraju seksualni rad i sve prakse povezane s njima te postave zakonske okvire koji omogućuju da seksualni radnici imaju sigurne uvjete rada.

Među ostalim istraživački tim podsjeća da je Europski parlament donio Rezoluciju o seksualnom iskorištavanju te učinku na rodnu ravnopravnost u kojoj poziva države-članice da se suzdrže od kriminaliziranja ili kažnjavanja osoba koje se prostituiraju te da razviju programe za dobrovoljni izlazak onima koji to žele.

Prostitucija u Hrvatskoj nije predmet posebnih javnih politika ni strateških dokumenata, već se ta tema prvenstveno percipira u kontekstu kriminalnih aktivnosti vezanih uz trgovanje ljudima.

Sudska praksa

– Analiza sudske prakse u tri grada, Zagreb, Split i Rijeka u periodu od 2014. do 2019. ukazuje na razlike i nekonzistentnosti u postupanju. U promatranom razdoblju policija u Zagrebu bila je usmjerena na uličnu prostituciju, splitska na prostituciju u stanovima iščitavanjem oglasa, a policija u Rijeci na oglašavanje u doba dok je samooglašavanje bilo kazneno djelo, od 1. siječnja 2013. do 13. svibnja 2015.

U odnosu na uličnu prostituciju policijska ophodnja uhitila bi ili privela osobe koje se »nude« nepoznatim muškarcima s indicijom da je od ranije poznata policijskim službenicima i evidentirana. Za nuđenje u stanovima uobičajen je postupak bio pomoću prikrivenih istražitelja koji bi se javljali na oglase i »raspitivali« o cijeni usluge, navodi se u projektu.

Istraživački tim postavio je pitanje sugovornicima je li uopće prodaja seksualnih usluga nešto što narušava javni red i mir, posebno kad se događa u stanovima, a ne postoje prijave građana. To je problematizirala većina policijskih službenika i sudaca smatrajući da represija nije rješenje.

Pretežiti broj ispitanika smatra da bi policijski rad trebao biti usmjeren na organiziranu – i to prisilnu, a ne dobrovoljnu prostituciju. Ipak, relativno je mali broj predmeta organizirane i elitne prostitucije zbog teškog dokazivanja takvih nedjela.

Analiza stavova stručnjaka pokazuje kako prevladava stajalište da je bavljenje prostitucijom prvenstveno rezultat loših životnih uvjeta – siromaštva, nepovoljnih obiteljskih okolnosti, ovisnosti, a ne racionalan način zarađivanja, s time da neki sudionici smatraju da te okolnosti ne isključuju izbor, dok manjina smatra da prostitucija nikad nije dobrovoljna.

To je u intervjuima izjavilo 15 stručnjaka iz ministarstava, vladinih ureda, nezavisnih institucija za zaštitu ljudskih prava, saborskih odbora te udruga civilnog društva.

Kažnjavati i klijente

Prijedlog izmjene prekršajnog zakona koji bi uveo i kažnjivost klijenata, većina sugovornika smatra pravednijim u odnosu na postojeći, no većina je također bila protiv povećanog kažnjavanja osoba koje se bave pružanjem seksualnih usluga. Mišljenja ispitanika o tome koji bi model bio najbolji bila su podijeljena.

Institucije koje se bave rodnom ravnopravnošću zalažu se za kriminalizaciju klijenata, dok se udruge koje rade na programima smanjenja štete zalažu za dekriminalizaciju. Svakako, ono što je zanimljivo iz rezultata istraživanja jest da su policijski službenici i suci prekršajnih sudova većinom za legalizaciju, što bi trebao biti vrlo indikativan podatak za krojače novog zakona.

Za jedne trauma, za druge posao

Istraživanje je obuhvatilo i razgovore s 20 osoba, 16 žena i četiri muškarca, koji se bave pružanjem seksualnih usluga. S obzirom na različite životne okolnosti prepoznate su dvije skupine sugovornika – osobe koje se bave prostitucijom kako bi preživjele, bilo da su beskućnici, ovisnici o drogi ili alkoholu i osobe koje prodaju usluga doživljavaju kao posao. Svi rade samostalno, a manjina je prije imala organizatore.

Osobe iz prve skupine doživjele su puno više traumatskih iskustava i prisile u različitim segmentima života, uključujući bavljenje prostitucijom, na koju gledaju vrlo negativno i doživljavaju je kao nuždu, a ne posao kojim bi bile zadovoljne. Što se tiče odnosa s klijentima ne ostvaruju dublje odnose.

U drugoj skupini osim dominantnog razloga mogućnosti dobre zarade u kontekstu loših mogućnosti zapošljavanja, posebno za žene s djecom, prisutan je i interes za seksualna iskustva.

Vide puno pozitivnih momenata kao što su vlastita organizacija vremena i seksualno istraživanje. Zadovoljstvo poslom posebno iskazuju oni koji imaju visok stupanj samostalnosti i vrlo dobro zarađuju dok su kod nekih negativne strane najčešće financijska nesigurnost i podložnost nasilju, kao posljedice ilegalnosti.

Ispitane u drugoj skupini navode i sklopljena prijateljstva te općenito dobra iskustva s klijentima, uz određene iznimke susreta s nasilnicima ili onima koji ne žele platiti uslugu. Što se tiče organizatora, nekoliko osoba iz obje kategorije bile su u eksploatacijskim odnosima, dok su neke navele i pozitivne strane, kao što je osiguran prostor i posao.

Većina sugovornika tvrdi da nije imala iskustva s policijom i pravosuđem. Manjina koja se susrela s represivnih aparatom problematizira odnos institucija prema njima i nelagodu zbog rizika pokretanja prekršajnog postupka. Nadalje, svi problematiziraju nedostatak policijske zaštite budući da se pozivanjem policije u kritičnim trenucima izlažu progonu.

Velika većina sugovornica i sugovornika zalaže se za neki oblik regulacije prostitucije koji bi im omogućio legalno stjecanje zarade, uzimanje kredita te stjecanje zdravstvenog i socijalnog osiguranja. Samo se dvije osobe protive legalizaciji jer se boje da bi im to smanjilo zaradu.

Radnice, a ne prostitutke

Udruga za unapređenje kvalitete življenja LET koja se još od 2003. godine provodi programe i pomaže seksualnim radnicama jedna je od nevladinih organizacija koja je u aktualno javno savjetovanje uputila komentare na prijedlog Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

Udruga LET smatra da je ovo prilika da se pojmovi »prostitucija« i »prostitutke« u navedenom Zakonu zamijene s pojmovima »seksualni rad« odnosno »seksualne radnice/ci«. Pojam »prostitucija« je vrijednosno prihvaćen kao negativan i upućuje na stigmatizaciju osoba koje se bave seksualnim radom.

S druge pak strane pojam »seksualni rad« koji se koristi od 1999. predstavlja vrijednosno neutralni pojam koji ne povećava stigmatizaciju osoba koje se njim bave. Sam pojam se u RH koristi od 2004. godine kada je grupa stručnjaka izradila »Pojmovnik vezan uz HIV/AIDS«, a Iva Jovović ispred udruge LET aktivno je sudjelovala u javnoj raspravi i izradi istog.

Primjerenije pojmove osmislila je Carol Leigh, aktivistkinja i sama seksualna radnica, a isti se koriste u stručnim dokumentima i publikacijama koje izdaju međunarodne organizacije poput različitih UN-ovih programa, ističu iz nevladine udruge koja u sklopu svojih aktivnosti zagovara dekriminalizaciju seksualnog rada.

– Osoba koja je punoljetna, ima punu poslovnu sposobnost i na nikakav način nije prisiljena da se bavi seksualnim radom ne bi trebala za to biti kažnjena. Nadalje, svaka prisila, agresija te seksualno iskorištavanje osobe protivno njenoj volji treba i već je sankcionirano odredbama Kaznenog zakona.

Dakle, osobe se mogu baviti seksualnim radom u potpunosti svojom voljom i odabirom. Najčešći razlog bavljenja seksualnim radom je zarada novca kako bi se izašlo iz začaranog kruga siromaštva, naglasila je izvršna direktorica LET-a Jovović.

– Značajno povećanje kazni ako zakonodavac ipak zadrži stav o kriminalizaciji seksualnog rada u Hrvatskoj, ne bi se smjelo dogoditi. Osobe koje se bave seksualnim radom neće imati drugog izbora osim primanja većeg broja klijenata kako bi zaradile sredstva za podmirenje tih kazni.

To je sasvim suprotno pretpostavkama koje je u svojem obrazloženju naveo MUP da će uvećane kazne odvratiti osobe od bavljenja seksualnim radom, obrazlažu u udruzi LET smatrajući da promjene navedenog Zakona nikako ne bi smjele uvesti kriminalizaciju klijenata odnosno tzv. nordijski/švedski model:

– Iskustva u provedbi tog modela pokazala su da ne dolazi do smanjenja potražnje za seksualnim radom već svu moć daje u ruke klijenata koje onda seksualne radnice čine još više ranjivim: klijenti ih prisiljavaju na vrstu seksualnog odnosa na koje seksualne radnice prvenstveno ne bi pristale, traže skrivena mjesta za obavljanje seksualnog rada na kojima su radnice i radnici izloženi nasilju, agresiji, potkradanju i neplaćanju seksualnih usluga.

Hrvatska bi u tom slučaju bila jedina država na svijetu koja istovremeno kriminalizira i seksualne radnice/ke i njihove klijente, ističu iz LET-a, udruge koja je pridruženi član mreže organizacija European Sex Work Alliance (ESWA).