DOK VUKOVI NAPADAJU, TRUJU SE TORNJACI

Ovih dana dojave o štetama stižu iz ravnokotarskih sela, Budaka, Radašinovaca i Korlata, Pridrage, ali i iz Medviđe, Zelengrada, Golubića, Krupe, Bilišana i Žegara. U selu Rodaljice stradavaju psi i mačke, i ne samo trovanjem, nego i puščanim mecima
Državni zavod za zaštitu prirode već desetu godinu provodi Program dodjele autohtonih pastirskih pasa tornjaka i električnih pastira radi boljeg čuvanja stoke, odnosno izbjegavanja šteta koje nanose strogo zaštićena divlja svojta – vuk.
Tijekom sedam godina više od pedeset stočara Zadarske županije dobilo je tornjake, a neki stočari i više puta. Naime, kada bi pas stradao za vrijeme čuvanja stoke, oštećenik bi na vlastiti zahtjev dobio opet psa.
Trovanje pasa
Pastirica Jeka Paić iz Rodaljica tako je dva puta dobila od Zavoda tornjaka, a ove godine ide i treći zahtjev. Vidno rastužena Jeka, ali i cijela obitelj, posebno najmlađi Ante i Pere Paić, kažu kako im već drugi put netko truje tornjake i dodaju kako ne znaju zašto i kako nekome može smetati pastirski pas koji prođe kroz selo jedino kada stoka ide na ispašu.
– Prije tjedan dana tjerala sam stado kroz selo prema ispaši, pas je u jednoj ogradi zastao i već je sljedećeg trenutka teturao, jedva je došao do ograde tek stotinjak metara dalje, gdje je pao mrtav s pjenom na ustima, kaže Jeka Paić.
Jeka po drugi put proživljava stradanje pastirskih pasa tornjaka. Dobro odgojeni, vjerni i privrženi, kako pastirici tako i stadu, u najboljoj kondiciji i vještini stradaju od čovjeka ničim izazvani. Kakva su to vremena došla kad se ni u selu ne mogu držati psi koji su od pamtivijeka u harmoničnom suživotu s čovjekom, pitaju se Paići. Posebno se to odnosi na pse kao što su autohtoni tornjaci, lijepi i izgledom i ćudi, ali prije svega korisni, jer evidentno je smanjenje šteta od zaštićenih divljih svojti u stadima s tornjacima.  Ali, jednako tako u selu Rodaljicama stradavaju i mačke i ne samo trovanjem, nego i puščanim mecima. Nedavno su od puščanih metaka stradale dvije mačke Željka Kambera, koje ne samo da su bile dobre u lovu na glodavce, nego su išle sa stadom u krš. Nevjerojatno je da se istrebljivači pasa i mačaka nisu okomili i na zaštićene divlje svojte. Valjda je to zbog visokih novčanih kazni (40.000 kn), premda ni čistokrvni tornjak nije jeftin za Državni zavod. Dok se psi truju, divlje svojte, negdje zaštićene poput vuka, a negdje nezaštićene kao što je čagalj, nanose štete stočarima, a moguće čak i tim istim trovačima.
Dojave o šteti
Ovih dana dojave o štetama stižu iz ravnokotarskih sela Budaka, Radašinovaca i Korlata, Pridrage, ali i iz Medviđe, Zelengrada, Golubića, Krupe, Bilišana i Žegara. Analizirajući podatke o stoci stradaloj od vuka u 2007. godini u Zadarskoj županiji, intenzitet napada je gotovo ustaljen. Izuzetak je svibanj 2007. godine kada je trend šteta u torovima obrovačkih stočara bio izrazito visok, dok je ove godine zabilježen samo jedan slučaj u Radašinovcima.
Procjenjuje se da u svijetu danas ima oko 150.000 sivih vukova i oko 550 abesinijskih vukova. Crveni vuk u prirodi je istrebljen, no provodi se program njegova uzgoja u zatočeništvu i ponovnoga naseljavanja. Kod nas je potkraj 80-ih i s početkom 90-ih godina prošloga stoljeća znatno smanjen broj vukova, pa su stručnjaci predložili strogu zakonsku zaštitu te vrste. Tako je 1995. vuk zaštićen Pravilnikom o zaštiti pojedinih vrsta sisavaca (Mammalia). Provedba zaštite otežana je brojnim pitanjima i problemima s lokalnim interesnim skupinama, prvenstveno stočarima i lovcima. Najveće štete na domaćim životinjama su na području Dalmacije, a na divljim na području Gorskoga kotara, što izaziva negativne osjećaje lovaca, koji vuka drže glavnim krivcem za smanjeni broj divljači. S druge strane, postoje i tvrdnje da je smanjenje broja divljači u velikoj mjeri rezultat neadekvatnoga gospodarenja njome, a često i nekažnjavanoga krivolova. Zbog takvih suprotnosti znatno je proširen ilegalni odstrel vuka, koji zbog nedostatka dokaza nije dosad kažnjavan. Kako bi se smanjila šteta od vuka na stoci, Državna je uprava 1997. godine uz financijsku potporu tvrtke INA-e, počela darivati pse tornjake. Tako je do 2002. daravano ukupno 120 pasa, i to najviše na području Dalmatinske zagore. Donacija se pokazala uglavnom uspješnom, a neuspješnom ondje gdje psi nisu bili odgajani i držani na pravilan način ili gdje je pas prestao biti čovjeku najvjerniji prijatelj.