Andrea Andrassy poznata, duhovita i direktna kolumnistica koja iza sebe ima nekoliko knjiga, bavi se copywrittingom, prevođenjem i kako sama kaže – gledanjem serija »što nije posao, ali je vrsta meditacije« koja joj olakšava sve ostalo.

A valja si nekako i olakšati kada njezino »sve ostalo« izgleda tako da se budi u sedam ujutro, čita vijesti u krevetu, kuha kavu, prebacuje se za kompjuter, odgovara na mailove i dogovara poslove, snima sadržaj za klijente i odlazi na sastanke, vraća se doma i posprema, jer je to opušta, i najkasnije u 21 sat sjeda na kauč i gleda serije.

Dodat će Andrea da je to samo standardni dan jer ako je snimanje u igri, onda je pak većinu dana na lokaciji snimanja. Da je pitate za mane, navela bi da je brzopleta i ishitrena u reakcijama, što je unatrag nekoliko godina popravila, a za vrline brzinu i pouzdanost u poslu te brigu o drugima.

Voli putovati, vratiti se u London, Pariz i New York, htjela bi ponovno posjetiti Tokyo, a spomenut će i da je kao dijete bila nepodnošljivo živahna i sklona divljanju što se s godinama promijenilo »najviše zbog toga što te u nekim godinama počnu boljeti leđa«.

Povod za razgovor s ovom ne obožavateljicom sjedanja na kavi, izlazaka i šetnji prirodom, ali zato strastvenom gledačicom serija, čitanja, kuhanja i pospremanja, bilo nam je njezino predstojeće gostovanje na panelu naziva »Jesu li žene vladarice društvenih mreža ili društvene mreže vladaju njima?« koji će se održati u sklopu konferencije Women’s Weekend u Rijeci od 9. do 11. ožujka.

Foto: Karmen Božić

Nerealni život

Pa, Andrea, ‘ajmo odmah u glavu – tko kime ovdje vlada?

– Mislim da to varira od osobe do osobe, ali i da je sve teže izbjeći da društvene mreže vladaju nama. Svakodnevno nam se serviraju nerealne slike života koje uključuju savršenu šminku i pretjerano uredne stanove, pa je ponekad lako pomisliti da ‘krivo’ živimo jer naši stvarni životi ne izgledaju tako.

Uvijek se trudim konzumirati i stvarati sadržaj na način koji je više u domeni realnog, ali i dalje mi se tu i tamo dogodi da zbog društvenih mreža mislim da trebam promijeniti neke stvari jer nisu u skladu s trenutno prihvaćenom estetikom – koja se na Instagramu mijenja svaka tri tjedna.

Od ukupnog broja kreatora sadržaja na društvenim mrežama čak je 84 posto žena. Jedina društvena mreža koju više od žena koriste muškarci je LinkedIn. Znači li to da smo napokon negdje postigle ne samo ravnopravnost, nego i nadmoć?

– Ovisi u kojem kontekstu govorimo – ako sve gledamo isključivo kroz prizmu društvenih mreža, možemo doći do zaključka da su žene definitivno nadmoćne, ali mislim da u obzir treba uzeti širu sliku. Mislim da su žene zastupljenije, a samim time i nadmoćne na društvenim mrežama jer im je to prirodnije nego muškarcima.

Drugim riječima, da muškarci u jednakoj mjeri žele biti influenceri i kreatori sadržaja – upitno je koliko bi dugo prevladala ženska nadmoć. S druge strane, mislim da žene žele biti visokopozicionirane u firmama jednako kao što to žele muškarci, ali statistike pokazuju da još nismo došli do toga – ovo u prijevodu znači da su žene nadmoćne tamo gdje muškarci zapravo ne pokazuju toliki interes, a da bismo pričali o pravoj nadmoći, trebala bi postojati jednaka količina interesa.

Smatrate li da žene na društvenim mrežama, više nego muškarci, pokušavaju dostići nekakav ideal ljepote kroz filtriranje i objavljivanje samo lijepih trenutaka?

– Društvene mreže su unatrag nekoliko godina transformirale standarde ljepote i mislim da zato sve češće viđamo savršena lica na savršenim fotografijama u situacijama koje inače baš i nisu životne. Uživam u lijepim slikama, ali istovremeno osjećam pritisak jer imam osjećaj da više ništa nije dovoljno dobro.

Mislim da je to djelomično zahvatilo i muškarce, ali u puno manjoj mjeri. Od žena se stalno traži da prvo ‘izgledaju’, a tek onda na red dolazi sve ostalo, a muškarcima se oduvijek oprašta nesavršenost jer se kod njih rijetko polazi od izgleda. Tu je i onaj zločesti algoritam koji na vrlo očit način daje prednost slikama koje su unutar ideala ljepote i estetike, koji mijenja svijest korisnicima, a ako se još baviš poslom koji uključuje stvaranje sadržaja, lako se pogubiti putem i pokušati se prilagoditi Instagramu umjesto da se on prilagodi tebi.

Foto: Karmen Božić

Bizaran početak

Ako se dobro sjećam, profile na društvenim mrežama ste otvorila uz negodovanje, ali trebale su vam zbog posla. Sjećate li se prve objave?

– Ne, ali znam da mi je bilo jako neugodno jer mi nije bilo prirodno nastupati iz pozicije osobe koju prate ljudi koji ju ne poznaju. Na kraju je ispalo dobro, ali na početku je bilo bizarno.

Društvene mreže su poput prozora u vlastiti život s time da sami imamo kontrolu nad time koliko ćemo ga otvoriti. Jeste li imali problema s izlaskom iz komfor zone kada ste počeli objavljivati na mrežama?

– Imala sam problem na samom početku jer mi je svaka objava bila izlazak iz komfor zone, ali više nemam taj osjećaj. Ljudi često misle da na društvenim mrežama moraju podijeliti baš sve, a zapravo mogu jako puno toga i prešutjeti ako žele. Na primjer, meni nije nikakav problem da ljudi znaju kako mi izgleda stan i što sam pojela za večeru, ali ne volim da znaju s kim sam ju pojela. Mislim da su stvari malo izmakle kontroli pa običan izlazak nekad postaje detaljni dokumentarac – moja preferencija je da neke stvari ipak zadržim samo za sebe, a u zadnje vrijeme sam i drastično smanjila količinu objava jer mi je draže držati mobitel u torbi i uživati u trenutku.

Kakav sadržaj najviše volite pratiti?

– Moj feed se sastoji od nekoliko ključnih stvari – recepata, većinom za tjesteninu, videa na kojima netko čisti i true crime priča. To su stvari koje najviše volim gledati, a algoritam je to prepoznao pa mi većinom servira takav sadržaj. I vijesti, opsjednuta sam čitanjem vijesti i to je prva stvar koju napravim kad se probudim.

Prednosti i mane društvenih mreža?

– Mislim da se te dvije kategorije često isprepliću – na primjer, danas na Instagramu možemo vidjeti jako puno sadržaja čiji je cilj podizanje samopouzdanja, produktivnosti i slično, ali istovremeno je i puno onog što nas čini nesigurnijima i ne produktivnijima. Jedna od najvećih mana, barem po mom mišljenju, poticanje je uniformiranosti i nekreativnosti.

Algoritam diktira trendove, a ako je nešto u trendu – na primjer pjesma »Flowers« ili snimanje videa uz neki popularni sound clip – ljudi se često ponašaju kao da im je ispran mozak i većinom rade identične stvari. Svi smo vidjeli bezbroj praktički identičnih videa koji dobro prolaze jer je to nešto što u tom trenutku dobro prolazi, a to je po meni ubojica kreativnosti.

Foto: KARMEN BOŽIĆ

Tko nju gura?

Na Instagramu vas prati više od 200 tisuća ljudi. Koliko vam je trebalo da stignete do te impresivne brojke?

– Iskreno, nemam pojma. Instagram sam počela koristiti puno kasnije od Facebooka, ali generalno ne pratim dinamiku rasta – prije jesam, ali kad dođeš do određene brojke i stvari lagano počnu stagnirati, nekako ti postane svejedno. To ne znači da ne cijenim ljude koji me prate, naprotiv, samo se više ne fokusiram na nove brojke.

Jedan od prvih karijernih poteza bila vam je kolumna »Dnevnik gradske cure«. Kako ste osmišljavala kolumne i koji im je bio cilj?

– Moja kolumna je krenula tako što mi je urednica rekla da želi da je pišem, a ja sam se bojala reći da neću, pa sam prihvatila jer sam bila uvjerena da ćemo nakon tri tjedna zajednički zaključiti da to nije bio dobar potez – i da više neću imati inspiracije. Srećom, stvari su se poklopile drugačije pa su se ta tri tjedna pretvorila u deset godina. Kolumne smišljam od tjedna do tjedna – nekad s lakoćom, nekad s velikom mukom, ali čak i kad nisam jako zadovoljna nekim tekstom, uvijek se nađu ljudi koji kažu da im je baš taj najdraži, što mi daje motivaciju za sljedeći tjedan.

Koji su bili najveći izazovi s kojima ste se suočavali kroz početak karijere?

– Iskreno, ne sjećam se nekih prevelikih izazova, nekako sam uvijek bila zaokupljena onim što radim i pronalazila rješenja putem. Jedino čega se sjećam su reakcije na moje prezime – da imam kunu (ili euro) za svaku osobu koju sam morala uvjeravati da ga nisam izmislila, imala bi stan u novogradnji. I naravno, tu je uvijek dobro staro pitanje ‘tko nju gura’, što me na početku smetalo, ali danas znam da ga postavljaju isključivo ljudi koji traže nekog tko će negdje pogurati njih.

Od svih tema o kojima pišete, koja je premalo zastupljena u medijima?

– Puno je tema koje zaslužuju veću zastupljenost, ali mislim da je najvažnija tema posvajanje djece u Hrvatskoj – to je po meni nešto o čemu bi se trebalo pisati svaki dan dok se stvari ne dovedu u red.

Na predstavljanju knjige »Prekid«, Foto: Marko Lukunic/PIXSELL

Čuvarica privatnosti

Postoji li tabu tema? Nešto o čemu nikada ne bi pisala?

– Nikad ne pišem o osobnim stvarima koje želim zadržati za sebe i prijateljima koji su javne osobe – ovo ne znači da neću spomenuti neku javnu osobu koja je napravila nešto loše što je aktualna tema razgovora, samo da ne spominjem stvari koje su nekad jako zabavne. Čuvam svoju privatnost i privatnost ljudi koji su mi najbliži i ne pada mi na pamet nešto koristiti kao temu samo zato što bi se dobro klikalo.

Pišete jednim prirodnim i direktnim stilom, jednostavno, da vas apsolutno svi razumiju i često pokrivate aktualne teme. Zapravo, uvijek pokrivate aktualne teme. Jedna od posljednjih je i riječki Let 3 na Eurosongu pod naslovom »Ščo to ima u ljudima tužno«. Da prvo pitamo – kakvo je vaše mišljenje o nastupu i pjesmi?

– Meni je pjesma odlična, iako inače ne slušam Let 3. Nastup je snažan i efektan, pjesma je obojena sarkazmom i porukama koje su jasne ako ih se potrudite shvatiti, outfiti su upečatljivi… Mislim da napokon imamo pjesmu koja će ostaviti snažan dojam na Eurosongu koji već odavno nije samo izbor za najbolju pjesmu, nego show i pomalo cirkus.

Spomenutu kolumnu ste napravila kroz komentare koji su brojni pisali na temu. Jeste li takvim načinom pisanja htjeli ukazati na (su)ludost komentara na mrežama?

– Jedan od meni najdražih komentara u sklopu peticije za zabranu nastupa benda Let 3 je: ‘Ne želim da ovakvi ljudi predstavljaju BiH u bilo čemu!’ Mislim da to dovoljno govori o stanju uma ljudi koji su najjače zagrizli za peticiju. Jasno mi je da pjesma ne može biti svakome po ukusu, ali ispunjavanje peticije, spominjanje Boga i spominjanje korelacije između ove pjesme i potresa uz ideju da nas Bog zato kažnjava je po meni suludo i gubljenje vremena. Generalno mi je antipatična ideja da nešto treba zabraniti samo zato što se nekom ne sviđa i mislim da ljudi trebaju uzeti u obzir da je njihovo mišljenje legitimno, ali ne i jedino ispravno.

Osvrnuli ste se i na incident na Platku i povezali s čestim pitanjem »zašto nije ranije prijavila«. Smatrate li da je obiteljsko nasilje i zlostavljanje žena dovoljno zastupljeno u medijima? I, je li zastupljeno na pravi način?

– Obiteljsko nasilje je u medijima zastupljeno tek kad ga je nemoguće ignorirati, a većinu vremena prolazi ispod radara. Nekad zbog nedovoljne radne snage, jer je sustav sprječavanja nasilja skup i kompliciran, nekad zato što je nasilnik nečiji sin. Čak i kad ispliva na površinu, opet se često ženama daje uloga krivca – kod nas je i dalje sasvim normalno pitati ‘što je radila sama u mraku’ i ‘što je imala na sebi i stalno se traže olakotne okolnosti. Nasilnici kod nas većinom prolaze uz packu i ‘nemoj više’, a ako pogledate komentare ispod objava o nasilju, vidjet ćete da je i dalje previše onih koji ga pokušavaju opravdati, najčešće iz čiste dosade.

Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

Ipak važem riječi

Vaše objave i kolumne na društvenim mrežama nerijetko su dobivale negativne komentare. Kako ste se suočavali s takvima?

– Na početku sam se uzrujavala, ali s vremenom sam shvatila da ionako nije prirodno da se svima sve sviđa. Danas mi je važno da sama vjerujem u ono što pišem i da mi se to sviđa, a ako nekom nije po ukusu, to mi je sasvim ok. Nekad su komentari konstruktivna kritika, ali oni najčešće dođu u inbox – oni najgori su najčešće pod lažnim imenom i većinom služe kao ispušni ventil ljudima.

Nemam ništa protiv ako se netko ne slaže sa mnom, ali ako ja pišem pod vlastitim imenom i prezimenom, onda je minimum koji očekujem to da osoba koja me kritizira (ili vrijeđa) ima iste uvjete. Odbijam ozbiljno shvatiti nekog tko se zove Zločesta Piroška – ako ja imam hrabrosti iznositi svoje mišljenje kao Andrea Andrassy, ne vidim razlog da je netko drugi hrabar samo pod lažnim imenom.

Pišete li uvijek ono što mislite? Postoji li određeni strah ili bojazan zbog reakcije na ono što napišete?

– Uvijek pišem ono što mislim, ali važem riječi i pazim na potencijalnu utuživost. Unatrag nekoliko godina puno nježnije izražavam neke snažne stavove, ne zato što se bojim reakcije, nego zato što mislim da je agresija pogrešan pristup i ne ostavlja puno mjesta za dijalog. Ako sam nježnije izrazila mišljenje, postoji mogućnost da će netko tko se s njim načelno ne slaže razmisliti o tome što sam napisala i možda vidjeti dijelove s kojima se slaže.

Da možete napisati pismo samoj sebi u dobi od 18 godina, što biste si poručili?

– Nemam pojma, možda ‘studiraj polako, nema žurbe’ – što sam i napravila, ali bila sam u panici jer sam se osjećala kao loš student. Kad sam upisivala faks, plan mi je bio da postanem revizor iako sam zapravo uvijek htjela raditi nešto vezano uz kreativnost, zbog čega sam studirala skoro osam godina – na kraju sam imala sreću da su se tijekom studija stvari posložile i krenula sam u smjeru koji mi više odgovara. Da sam završila sve u roku, to se sigurno ne bi dogodilo.

Ana Maras Harmander, Ana Begic Tahiri i Andrea Andrassy, Foto: Josip Regovic/PIXSELL

5 BRZOPOTEZNIH MISLI

Pišem kao da… želim da se ljudi opuste dok me čitaju.

Najviše me nervira kad… ljudi ne daju žmigavac i parkiraju kao da su sami na svijetu.

Najveća želja u životu mi je da… tjestenina ne deblja.

Po pitanju ljubavi… nemam komentara.

Što se hrane tiče… kod mene se sve uvijek tiče hrane i uvijek može.

5 SAVJETA ONIMA KOJI TEK POČINJU PISATI

1. Da bi čovjek mogao pisati, mora puno čitati.

2. »Sutra ću« nije dobar pristup ako možeš danas.

3. Nitko nije inspiriran cijelo vrijeme.

4. Prva verzija teksta ne mora biti savršena, mora samo postojati.

5. Ako se nekom ne sviđa što si napisao, ne znači da nije dobro. Važno je da se sviđa tebi.

5 SAVJETA KAKO USPJETI U ŽIVOTU

1. Prvi i najvažniji – ne ulizuj se ljudima. To u većini slučajeva donosi samo kratkoročne rezultate.

2. Nemoj kasniti – neki ljudi to prezentiraju kao svoju simpatičnu osobinu, ali kašnjenje nikad nije simpatično.

3. Zapisuj stvari jer nema potrebe da sve pamtiš, a i nema šanse da sve zapamtiš.

4. Nikad ne šalji mailove koji su »no sub-ject.«

5. Tvoja definicija uspjeha se ne mora poklapati s tuđom definicijom uspjeha.

5 SAVJETA KAKO SE NOSITI S NEGATIVNIM KOMENTARIMA

1. Ako u njima nema ništa konstruktivno, vjerojatno su samo ispušni ventil.

2. Zamisli sebe da ostavljaš isti takav komentar, a onda zamisli kako bi ti život izgledao da to radiš – velike su šanse da će ti samo biti žao osobe koja ga je napisala.

3. To što se nekom ne sviđaš ne znači da se ne sviđaš nikom – najvažnije je da se sviđaš sebi.

4. Blokiraj ljude koji ti kvare dan – jedno je znati prihvatiti kritiku, a sasvim drugo prihvaćati bullying.

5. Zapitaj se bi li ti ljudi rekli istu stvar da te vide uživo – vjerojatno ne bi jer se ne bi usudili.

5 SAVJETA KAKO SE NOSITI S »KAREN«

1. Ako ikako možeš, ne ulazi u raspravu s Karen jer ćeš samo potrošiti vrijeme.

2. Budi ljubazan čak i kad ti je to neprirodno – ništa ne zbunjuje Karen kao ljubaznost kad je očekivala protunapad.

3. Pokušaj se sjetiti da je Karen samo čovjek i da vjerojatno nije najsretnija.

4. Ako se želiš posvađati s Karen, sjeti se da će ti to samo pokvariti dan – ako ju ignoriraš, zaboravit ćeš ju za pola sata.

5. Susret s Karen je idealna prilika da se podsjetiš koliko ti je lijepo u životu jer nisi ona.

*»Karen« je američki sleng za ženu kojoj sve pretjerano smeta, uvijek želi razgovarati s nadređenima i osjeća se privilegiranom. Prema većini ekipe na društvenim mrežama, hrvatska inačica »Karen« bila bi – Vesna