Srijeda, 18. studenog 2026

Weather icon

Vrijeme danas

15 C°

iz arhive

'Ljudi su ustravljeni, Srbi se vraćaju, ne smiš ih krivo pogledati': Što su Škabrnjani govorili deset godina nakon zločina

Autor: Portal ZL

18.11.2026. 19:01
'Ljudi su ustravljeni, Srbi se vraćaju, ne smiš ih krivo pogledati': Što su Škabrnjani govorili deset godina nakon zločina


Trideset pet godina nakon stradanja Škabrnje, arhiva Zadarskog lista čuva svjedočanstva ljudi koji su preživjeli jedan od najtežih zločina počinjenih tijekom Domovinskog rata. Među njima je i reportaža objavljena 17. i 18. studenoga 2001. godine, kada su se Škabrnjani pripremali obilježiti desetu obljetnicu stradanja svojih sumještana.




Novinar Siniša Klarica tada je razgovarao s obiteljima ubijenih, preživjelim svjedocima i predstavnicima mjesta koje se još oporavljalo od ratnih razaranja. U njihovim se iskazima isprepliću sjećanja na 18. studenoga 1991. godine, nezadovoljstvo obnovom i odnosom državnih vlasti te strah koji je ponovno došao do izražaja nakon izručenja Zorane Banić Hrvatskoj.


Posebno potresna bila su svjedočanstva Eve Segarić, koja je u zločinu izgubila supruga i trojicu sinova, te Tomislava Pavičića, koji je preživio stradanje u zaseoku Ambar. Njihove riječi, zabilježene deset godina nakon tragedije, danas su dragocjen dio novinske dokumentacije o životu Škabrnje nakon rata.


Reportažu objavljujemo kao arhivski dokument, uz izvorne izjave i tadašnje opise političkih i društvenih prilika.


“Ljudi su ustravljeni, Srbi se vraćaju, ne smiš ih krivo pogledati”




“Što ne dođete tamo u lipnju, a ne samo svaki put kad se bliži osamnaesti. Ima toga puno za pričat o našem mistu. Ovako ispadne da nas se samo site zbog onog velikog zla!”


Tako je otprilike govorio Branko Segarić, jedini preživjeli sin Eve Segarić, živog simbola stradavanja Škabrnje u Domovinskom ratu. I njemu je kao i drugim mještanima već pomalo dosta novinara koji svake godine pred 18. studeni, kada se dogodio stravičan masakr u kojem je Branku poginuo otac i trojica braće, ponovno zapitkuju ista pitanja, a pravda nikako ne stiže krivce.




Mnogi Škabrnjani smatraju kako je ovo mjesto ponovno palo u zaborav nakon 3. siječnja 1999. godine. Hoće li pravda stići krivce nakon cijelog desetljeća spavanja, pitali su se svih ovih godina Škabrnjani. Deseta godišnjica ipak je povezana s izručenjem Zorane Banić, već osuđene za sudjelovanje u zločinu u Škabrnji, a još jedan optuženik, Momčilo Drča, već otprije sjedi u zadarskom istražnom zatvoru.


Međutim, ljudi danas o tome izbjegavaju govoriti, jer se očigledan strah uvukao u mnoge nakon što je objavljeno da će Švicarska izručiti Zoranu Banić zbog sudjelovanja u masakru u Škabrnji.


– Mislim da to nije ništa čudno. Svake godine, baš pred godišnjicu stradavanja Škabrnjana, dogodi se ovako jedno „čudo”. Kao što je to bio slučaj kad su u Škabrnju prije dvije godine došli haški istražitelji, a sve je to završilo progonom hrvatskih branitelja. Do 2000. godine, možemo slobodno reći da je država učinila puno za obnovu Škabrnje. Sad smo u situaciji da Općina, za razliku od prije, raspolaže sa samo 20-ak posto sredstava. Jedna općina kao Biskupija pored Knina, u kojoj živi tek nekoliko srpskih i hrvatskih obitelji, ima proračun od 2,5 milijuna kuna, a Škabrnja svega 600 tisuća kuna.


Razumijevanje i potpora potrebni su nam još nekoliko godina, dok ne dođemo u situaciju da se sami možemo brinuti za razvoj svoga mjesta. Kakav je odnos ove vlasti prema Škabrnji najbolje svjedoči gradnja naše župne crkve Blažene djevice Marije. Natječaj nam se poništava, a kad izvođač konačno dobije posao, vrlo brzo odustaju. Pitam odgovorne, zašto nastavak radova koji traje već jednu i pol godinu, nikako nije počeo?


Nismo zadovoljni i ne samo da negodujemo, nego ovim putem protestiramo zbog ovakvog odnosa prema Škabrnji, oslikao nam je trenutačnu situaciju u ovom mjestu, predsjednik Općinskog vijeća Škabrnje Mladen Škara.


Ljudi se boje govoriti


Veliku uznemirenost, ipak je ovih dana izazvalo izručivanje Zorane Banić, nekadašnje medicinske sestre u Zemuniku, koju su mnogi Škabrnjani poznavali kada prije rata Škabrnja nije imala ambulantu. No, nakon nastupa na TV-u, kaže Zlatka Ražov, svi se odjednom boje govoriti o tome.


Zlatka, koja je već dobila poziv za svjedočenje 21. studenog, svjedok je strašnog masakra koji se 18. studenog 1991. godine dogodio ispred podruma kuće Petra Peše Pavičića u zaseoku Ambar, kada je usmrćeno 13 Škabrnjana.


– Kad je došla naša televizija, ja sam lipo rekla da [dio izvornika nije čitljiv]. A lipo sam rekla da su svi bili zacrnjena lica i da se tu teško moglo pripoznati tko je tko. Međutim, čudi me što ima ljudi, kao što je jedna žena koja je s nama bila zajedno u podrumu, koja je svojoj svekrvi naredila da ne smije ništa pričati. Svima nama je stalo da istina i pravda izađu na vidjelo – rekla nam je Zlatka Ražov ne želeći u detalje govoriti o tim događanjima.


Taj iracionalni strah objasnio nam je Tomislav Pavičić, sin pokojnog Peše iz čijeg su podruma četnici izvlačili sve muškarce iz grupe od 70-ak osoba koji su potražili zaklon od granatiranja, strijeljajući ih na licu mjesta.


– Znam sigurno, jer sam se skrivao u blizini, da je jedan ženski glas pitao moga oca: „A gdje ti je drugi sin?” No, niti ja ne bih mogao potvrditi je li se tu radilo o Zorani Banić ili o Nadi Pupovac.


Mislim da se ostali, pogotovo žene koje su tad ostale bez muževa, boje kad danas vide sve što se događa, jer Srbi se vraćaju, a ne smiješ ih krivo niti pogledati. Te žene se možda boje i osvete, boje se za svoju dicu, jer je danas Bili brig pun Srba povratnika. Uostalom, ni mene nitko u ovih deset godina nije pitao što se zapravo dogodilo. Dolazili su novinari, slikali ovaj podrum, ali uvijek je netko drugi govorio o onom što se ispred moje kuće događalo.


Sve što se događa danas je za razumiti. Ljudi su ustravljeni, a ova vlast ih je ustravila još i više – rekao je Tomislav Pavičić, koji je tek srećom preživio sudbinu svojih sumještana u zaseoku Ambar.


Sve ti je za mene crno


Svaku njegovu riječ kao da su pratile sjene nad mjestom zločina gdje su mučki pogubljeni njegov brat i otac. Tomislav je nezaposlen, a supruga Dijana radi u Plodinama. Zadnju plaću je primila tek u rujnu. Otprilike tako žive i ostali Škabrnjani, dok ima i onih koji svoje mjesto pokušavaju vratiti na dane prije rata kad je Škabrnja po voćarstvu, povrtlarstvu i vinogradarstvu bila nadaleko poznata.


Branko, preživjeli sin bake Eve Segarić, 27 godina je radio u Građevinskom poduzeću Jadran.


– Sad sam ti na birou kao da mi je 19 godina. Ko će mene sad htiti primiti radit. Više nas niko i ne obilazi, nego vako, ka i vi novinari, samo na spomen na taj tužni dan. Evo jučer su bili ovi iz središnjeg odbora udruge roditelja poginulih branitelja. Dođu iz zadarske udruge, ali niko drugi. Ima tu problema koliko hoćeš, osobito u obnovi. Meni je kuću pogodilo šest granata. Iako su je napravili, ona je sva rastrešena i brate vlazi sa svih strana.


Tako je i mnogim drugima, a kuću moje majke nismo mogli preurediti jer je starinskoga tipa. Morali smo je točno obnoviti prema fotozapisima. Vidit ćeš sutra! Na obilježavanje godišnjice masakra, doći će samo ovi iz HDZ-a. Ka da sam se ja i moji suborci, a napose oni poginuli, borili samo za HDZ, a ne za cilu Hrvatsku – govorio je Branko Segarić.


Njegove riječi tek je letimičnim pogledom pratila njegova majka Eva Segarić. Njen pogled i misli zastali su tog kobnog dana kad je u jednom trenutku izgubila muža i trojicu sinova.


– Šta ćeš diko moja, sve ti je za me crno. Jednostavno, živiš, a ne uživaš i to će ti tako do kraja biti – rekla nam je kratko baka Eva. Gledajući za nama, samo je kratko dodala:


– Ljudi se ne bi trebali bojati istinu reći!


najnovije

najčitanije