Ekspresivan poetski vrtlog: Bogdan Arnautović novom zbirkom poezije vraća se korijenima

Nakon pred tri godine objavljene vrlo kvalitetne zbirke stihova »Postelja za haubice«, Bogdan Arnautović i u novoj zbirci poezije »Kopna zemlja« nastavlja analizu vlastite i povijesti svog zavičaja ispreplićući osobno s općim i još čvršće se vežući uz svijet koji ga je stvorio i kojeg je dio, a to je ponajprije Banovina i njezina bogata povijest i tradicija.

Arnautović je zbirku od stotinjak stranica podijelio u četiri ciklusa (»Točkaste korozije«, »Kopna zemlja«, »Sitni odroni« i »Kuća Petra Pana«), među kojima postoji jasna, ali ne prečvrsta tematska razlika što pak znači da pjesme iz različitih ciklusa »korespondiraju« stvarajući jednu čvrstu cjelinu u kojoj se, primjerice, može dogoditi da se kroz pjesmu »Djed i unuk« iz cjeline »Sitni odroni« ponavljaju stihovi iz jedne od prethodnih cjelina. Naravno, to nije samo zanimljiva pjesnička igra, već itekako pridonosi stvaranju »osobnosti« zbirke.

Lirska prisjećanja

Arnautović piše jasno razvijenim i bogatim pjesničkim stilom, originalnim i zasebnim, u okviru kojeg poštuje tradiciju, ali ga nije strah formom i izgledom pjesama dodirnuti i modernije lirske pristupe pri čemu u srži ipak uvijek ostaje jedan poseban poetski pogled na svijet, često simboličan i metaforičan, još češće zahtjevan i složen u izrazu, ali uvijek usmjeren prema što snažnijem isticanju svijeta emocija koji se pak temelji na reakciji pjesnika na mnogo toga proživljenog i doživljenog.

Uvodna cjelina »Točkaste korozije« donosi ponajprije pjesme kroz koje oživljava sjećanja na svoju obitelj (baka, djed, otac, ujak…), djetinjstvo i mladost te oslikavanje pejzaža koji, kako se to zna reći, imaju dušu (»Nedjeljno jutro uz Kupu«), a sva ta lirska prisjećanja za cilj imaju kroz složen i zgusnut izraz poetski oživjeti prošlost i to ne samo vlastite obitelji, nego cijelog jednog područja, točnije ruralnog kraja u kojem su ljudi često surovi i grubi zbog uvjeta u kojima odrastaju i žive. Drugi ciklus po kojem je cijela zbirka i dobila ime svojevrsna je oda zemlji i životu uz zemlju i od zemlje pri čemu je često u prvom planu, što je tipično za njega kao lirika, vino i uživanje u vinu koje je svojevrsna pobjeda nad svim negativnostima, dokaz kako se sve te loše strane života u teškim uvjetima i surovoj okolini mogu, radom i trudom, pretvoriti u nešto lijepo.

Tema prirode

Cjelina »Sitni odroni« nudi osvrte na svakodnevicu, pri čemu se kroz različite forme i lirske instrumentarije (pjesma u prozi, igre riječima, posebni grafički oblici pjesama) nastoji oživjeti svakodnevica koju čine i ružne i lijepe stvari, a svakoj od njih Arnautović pristupa na svoj meditativno lirski način trudeći se u svemu što ga okružuje pronaći barem naznaku poetske srži. Slično se, ali uz napomenu da je riječ o znatno vedrijoj cjelini, može reći i za završni dio nazvan »Kuća Petra Pana« u kojoj, bez obzira na pomalo pesimističan stih koji glasi: »Pjesnici i vrtni patuljci – je li došlo vrijeme kad nikome više ne trebaju«, ipak donosi jaču notu vedrine za što je možda najzaslužnija priroda koja je najčešća tema ovog ciklusa i koja svojim blagotvornim djelovanjem ublažava gorčinu i tugu koje su pak stalni pratitelji života. No, ima ta priroda ponekad pomoć i u ljudima o čemu sjajno svjedoči kratka pjesma »(Vele)gradska« koja je posvećena Vasku Popi i u kojoj čitamo: Razmetljivo je kleknuti/pred djevojku./Osim ako ti unuka/ne trči u zagrljaj/nasred šetnice/ispunjene ljudima.