PLATFORMSKI RADNICI U PROBLEMU Plaću im određuje algoritam, a ni poslodavac ne zna kako

Radnici zaposleni putem digitalnih platformi, njih više od 21 tisuće prema podacima iz prošle godine, mogli bi se naći u nepovoljnijem položaju od ostalih radnika kada je riječ o ostvarivanju prava na transparentnost plaća predviđenu u aktualnim izmjenama i dopunama Zakona o radu.

Iako im europska Direktiva o transparentnosti plaća jamči pravo na informaciju o plaći i mogućnost usporedbe s drugim radnicima koji obavljaju isti posao, otvara se ključno pitanje: kako će ta prava ostvariti ako njihov poslodavac, agregator, ne raspolaže podacima o načinu na koji platforma algoritmom određuje cijenu rada?

Čarobna formula

– Kod platformskog rada imamo tri subjekta: radnika, platformu i agregatora. Problem nastaje kada radnik želi ostvariti pravo na informacije o svojoj plaći i usporediti je s plaćama drugih radnika.

Prema Direktivi o transparentnosti plaća, zahtjev upućuje svojem poslodavcu, odnosno agregatoru. Međutim, podatke koji su mu potrebni zapravo posjeduje platforma, objašnjava pravnica Marina Kasunić Peris, voditeljica Službe za promicanje socijalnog dijaloga u Vladinom Uredu za socijalno partnerstvo.

Ovakva situacija, kaže, pokazuje slabost postojećeg sustava. Agregator se nalazi u ulozi poslodavca i ima obvezu radniku pružiti informacije o plaći, ali istodobno ne raspolaže svim podacima na temelju kojih se ta plaća određuje.

Platforma, s druge strane, upravlja algoritmom i raspolaže informacijama o kriterijima koji utječu na cijenu rada, ali nije obavezna o tome komunicirati s radnikom.

Za razliku od tradicionalnih oblika zapošljavanja, u kojima se plaća najčešće određuje ugovorom, pravilnikom ili kolektivnim ugovorom, u platformskom radu značajnu ulogu ima algoritam.

Na visinu naknade mogu utjecati različiti elementi, poput lokacije, dostupnosti radnika i drugih kriterija koje platforma uključuje u svoj sustav izračuna. Radnik pritom može znati koji se opći čimbenici uzimaju u obzir, ali ne nužno i koliko svaki od njih utječe na konačan iznos plaće koju će primiti.

Dodatni problem predstavlja činjenica da se kriteriji mogu mijenjati u stvarnom vremenu, što radniku otežava razumijevanje načina na koji se njegova naknada izračunava.

– Radnik možda i zna koji su opći kriteriji uključeni u formulu, primjerice lokacija ili dostupnost, ali ne zna koliko koji kriterij vrijedi. Ne zna ni na koji se način oni mijenjaju u stvarnom vremenu. A upravo bi te informacije trebao imati kako bi mogao razumjeti svoju plaću i uspoređivati je s plaćama drugih radnika, upozorava Kasunić Peris.

Trebalo bi, smatra, omogućiti usporedbu plaća ne samo među radnicima istog poslodavca nego, pod određenim uvjetima, i među radnicima različitih poslodavaca.

Direktiva o transparentnosti plaća predviđa takvu mogućnost usporedbe kada se na više poslodavaca primjenjuje zajednički akt kojim se određuju uvjeti plaća, primjerice kolektivni ugovor.

U takvim okolnostima radnici mogu uspoređivati svoje plaće s plaćama zaposlenih kod drugih poslodavaca, a utvrđene razlike mogu otvoriti pitanje potrebe za izmjenama sustava određivanja plaća. U platformskom radu situacija je, međutim, još složenija jer značajnu ulogu u određivanju naknade ima algoritam.

Papirnato pravo

Pitanje je, dakle, kako će platformski radnik uopće moći ostvariti pravo na transparentnost ako informacije potrebne za usporedbu nisu dostupne poslodavcu od kojeg ih može zatražiti.

Jedno od mogućih rješenja, smatra Kasunić Peris, bilo bi uspostava obavezne razmjene informacija između platformi i agregatora. Platforme bi, smatra, morale agregatorima dostavljati podatke ne samo o konačnoj cijeni rada nego i o načinu na koji je ona izračunata, uključujući kriterije i njihovu ulogu u formiranju naknade.

– Ako agregator ne zna kako funkcionira algoritam, neće moći ispuniti svoju obvezu prema radniku. Radnik će imati pravo postaviti pitanje o svojoj plaći, ali pitanje je od koga će dobiti odgovor i kako će ga dobiti ako njegov poslodavac nema potrebne podatke, ističe.

Potrebno je, dakle, urediti odnos između agregatora i platforme kako bi informacije mogle nesmetano dolaziti do onoga tko ih je dužan pružiti radniku.

Osim toga, bit će ključna i provedba nadzora nad primjenom novog prava, odnosno kvalitetni mehanizmi zaštite radnika.

U konačnici, najveća je opasnost da će platformski radnici, unatoč formalno zajamčenim pravima, u praksi biti onemogućeni u njihovu ostvarivanju jer agregator ne raspolaže informacijama o algoritmu i ne može mu dati potpun odgovor o izračunu njegove plaće i usporedbi s drugim radnicima.

Tako će se platformski radnici naći u situaciji da imaju ista prava kao i ostali zaposleni, ali nemaju mogućnost da ih realiziraju.

– Platformski radnici ne bi smjeli biti radnici drugog reda.

Direktiva im daje prava koja pripadaju i svim drugim radnicima, ali potrebno je osigurati da ih u praksi doista mogu ostvariti, poručuje Kasunić Peris.